Doktorirao sam psihologiju. Studirao sam algebru, trigonometriju i mnoge vrste matematike, no to mi nije previše koristilo u životu. Ono što mi je koristilo naučio sam, kao i većina znanstvenika, na poslu. Problemi s kojim se suočavam u životu su praktični, društveni, moralni i emocionalni. Većinu ne mogu riješiti formulom ili odgovorom koji sam naučio u školi. Oni zahtijevaju prosudbu, mudrost i kreativnost koju dobivate iz životnih iskustava. Odrastao sam u SAD – u 50ih godina, u razdoblju koje se naziva ‘zlatno doba’ dječje igre. Samo desetljeće ranije djeca su prestala raditi pa im odrasli još nisu oduzeli slobodu koju su stekla. Išli smo u školu, ali naše je školovanje bilo drugačije.Učitelji su nas promatrali sa strane, no rijetko su intervenirali. Hrvali smo se ispred škole, penjali na drveće, zimi smo se grudali i igrali rata. Niti jedna škola danas, siguran sam, to ne bi dopustila. U slobodno vrijeme imali smo obveze kako bismo stekli osjećaj odgovornosti, ali u najvećem dijelu bili smo slobodni i prepušteni igri.
Pišem ovo potaknut najavom Velike Britanije da bi se vrijeme provedeno na nastavi moglo produžiti, a školski odmor skratiti. Ministarstvo se nada kako bi to poboljšalo rezultate učenika i učenica na testovima i približilo ih razinu učenika/ica u istočnoazijskim zemljama. Paradoksalno, prije samo nekoliko mjeseci u tim zemljama uveden je pravilnik prema kojem je djeci u osnovnoj školi dano više slobodnog vremena. Nastavnici/e u istočnoazijskim zemljama sve češće priznaju neuspjeh svog obrazovnog sustava. Njihovi su učenici i učenice dobri/e u testovima, ali loši/e u svemu drugome. Gotovo sve vrijeme provode učeći te imaju malo prilika da budu kreativni, da slijede svoje snove i razvijaju socijalne vještine. Djeca pate od visoke razine anksioznosti, depresije i psihosomatskih bolesti.
Kreativnost kao ključ ekonomskog uspjeha
Glavni fokus mog nedavnog istraživanja je utjecaj igre na razvoj djece. Djeca se kroz igru educiraju te uče vještine koje su im potrebne da bi bili uspješni i zadovoljni odrasli ljudi. Te vještine, najčešće, ne učimo u školi. One uključuju kreativno razmišljanje, uspostavu odnosa s drugima, sposobnost međusobne suradnje i kontrolu vlastitih nagona i emocija. Danas je, čak više nego li u prošlosti, kreativnost ključ za ekonomski uspjeh. Ne trebamo više ljude koji slijepo slijede upute, za to imamo robote. Ne trebamo ljude da obavljaju rutinske izračune, za to imamo računala. Ne treba nam netko tko će odgovarati na već odgovorena pitanja, imamo tražilice za to. Ipak, trebamo ljude koji postavljaju nova pitanja i na njih traže odgovore, koji rješavaju nove probleme i predviđaju prepreke prije nego li do njih dođe. Sve to zahtjeva kreativno razmišljanje, a kreativan um je razigran um.
Sva su djeca kreativna. U igri kreiraju vlastite mentalne modele stvarnog svijeta i imaginarnih svjetova. Odrasli koje smatramo genijalcima su oni koji zadrže i nadograde taj ‘dječji’ kapacitet. Albert Einstein je jednom rekao da je školovanje gotovo uništilo njegov interes za matematiku i fiziku ali se oporavio kada je napustio školovanje. Kreativnost možemo naučiti, no istjerujemo je iz djece kroz školovanje koje nije utemeljeno na njihovim pitanjima već na pitanjima koja su nametnuli razni kurikulumi i programi koji na svako pitanje daju samo jedan odgovor.
Igra je temelj za dobre međuljudske odnose
Još važnija vještina je sposobnost suradnje i gradnje odnosa s drugima te briga za ljude. Sva su djeca rođena sa snažnim porivom da se igraju i komuniciraju s drugom djecom. Tako razvijaju socijalne vještine te uče o poštenju i moralu. Igra je utemeljena na volonterskoj razini. Kada ti se ne sviđa, slobodan si odustati. Sva djeca to znaju pa stoga shvaćaju da unutar igre svaka osoba mora biti zadovoljna. Mogućnost odustajanja igru čini izuzetno demokratičnom. Kada se igrači ne slažu u pravilima, primorani su naći kompromis. Ukoliko to ne učine, igra je gotova i oni koji nisu prepoznali tuđe želje i potrebe na taj su način kažnjeni. Najosnovnija vještina koja se uči kroz igru je sposobnost gledanja na stvari s gledišta druge osobe. Bez toga kasnije je nemoguće imati sretan brak, dobre prijatelje ili dobre kolege.
Također, kroz igru uče kako kontrolirati svoje porive i slijediti pravila. Borbe tijekom igre ne podržavaju ugrize, udarce i povrede druge osobe. Ako ste jači/a od druge osobe primorani/a ste naučiti kako da ne koristite svu svoju snagu. Dok je u stvarnom životu u borbi cilj nadjačati drugu osobu, u igri je cilj naći način da se igra održi tako da svi igrači budu sretni. Igra je također sredstvo pomoću kojeg djeca uče kontrolirati strah. Njihova igra ponekad sadrži rizik od ozljeda. Zašto? Vjeruju da je manji rizik potreban kako bi nešto dobili. Samostalno se izlažu razini straha koji mogu tolerirati bez panike i uče kontrolirati svoje tijelo i lice. To umijeće jednoga dana može spasiti njihove živote.
Također, ponekad u igri izazivaju bijes. Jedni druge mogu povrijediti, mogu se ne dogovoriti oko pravila igre te zadirkivanje može otići predaleko. No, da bi se igra nastavila igrači moraju kontrolirati ljutnju i naučiti postići kompromis bez fizičkih obračuna.
Ako želite da vaša djeca žive ispunjen život, dajte im da se igraju!
Istraživači su testirali teoriju igre na mladim majmunima i štakorima. Njima je u ranom djetinjstvu dopuštena interakcija s drugim vrstama, ali ne i igra. Kada su porasli, stavljeni u novi okoliš bili su u strahu i panici, te nesposobni za stvaranje prijateljstava.
Ovoj metodi mnogi se ljudi protive, smatraju je okrutnom. Ipak, razmislite o ovome – tijekom proteklih 50 do 60 godina, neprestano smanjujemo mogućnosti djece za igru. Škola je ozbiljnija, pauze su smanjene, domaće zadaće veće kao i pritisak za visokim ocjenama. Izvan škole sportovi nerijetko zamjenjuju klasičnu improviziranu igru. Odrasli sve češće osjećaju da je njihova dužnost dati djeci rješenje prije nego li pustiti da sami dođu do njega. Ove promjene uzrokovalo je više čimbenika kao što je širenje straha, sve veći broj stručnjaka i stručnjakinja koji neprestano pričaju o opasnostima te porast utjecaja škole. Smatra se da djeca više uče od nastavnika i odraslih nego li jedni od drugih.
Smanjenje dječjih mogućnosti za igru popratilo je dramatično povećanje poremećaja u djetinjstvu. Istraživanja pokazuju kako su depresija i anksioznost kod školske djece u SAD – u pet do osam puta češća nego li 1950. godine. Druga istraživanja pokazuju pad empatije i rast narcizma. Pomoću nekih metoda stručnjaci i stručnjakinje ocjenjivali su kreativno razmišljanje te je zaključeno da je ono u padu kod djece na svim razinama u posljednjih 30 godina. Sve ove negativne posljedice koje su rezultat gomilanja obveza djece su upravo one koje bismo predvidjeli i naučili spriječiti znanjem i vještinama koje se uče u igri.
Naša djeca ne trebaju više škole, oni trebaju više igre. Ako nam je stalo do naše djece i budućih generacija, moramo taj trend prekinuti i dati djetinjstvo natrag djeci. Djeci mora biti dopušteno slijediti svoje metode istraživanja i igranja, tako da mogu rasti intelektualno, socijalno, emocionalno i fizički. Kinezi napokon počinju shvaćati , a i mi bismo trebali.
Prevela i prilagodila Iva Zelić
