Nikada dosad nije se pridavalo toliko pažnje silovanju i seksualnom nasilju. Posljednjih su godina mediji i društvene mreže bili preplavljeni brojnim takvim slučajevima. Iako smo na dnevnoj bazi bili upoznati sa njima , nedostajao je kontekst koji bi povezivao ove, samo naizgled, nepovezane tragedije seksualnog nasilja.
Nebrojeno puta, neki novinari i novinarke, komentatori i komentatorice pokušali su nas utješiti udaljavajući i umanjujući važnost svakog pojedinog slučaja riječima poput “ovaj se slučaj dogodio nekad davno”, “ovaj se slučaj tiče Azijata, a ne bijelca”, “ovaj se slučaj dogodio u drugoj državi”, žrtva nije imala sreće ili je bila izrazito ranjiva” ili “silovanja uopće nije bilo”.
Uvjeravali su nas da nas se te priče ne tiču jer se događaju negdje drugdje, nekom drugom.
Zbog takvog načina izvještavanja teško je bilo uočiti na koji su način ti naizgled nepovezani slučajevi zapravo povezani i kako mogu biti relevantni nama ili našim sestrama i braći, majkama i očevima, prijateljicama i prijateljima. Percepcija o tim pričama drastično se promijenila kada su prošlog tjedna Ministarstvo pravosuđa i Ured za nacionalnu statistiku objavili brojke koje su otkrile svakodnevicu Velike Britanije. Prema tim statistikama, jedna od pet žena u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je žrtva seksualnog nasilja u svojem odraslom životu, a broj žrtava seksualnog nasilja svake godine kreće se oko 473.000, uključujući 60.000 do 90.000 silovanja dok se godišnje procesuira samo 1.070 prijestupnika.
Iznošenje ovakvih statističkih podataka približava nam te probleme. Sada više nije riječ o nekoj drugoj zemlji, nekoj drugoj kulturi, nekom celebritiju koji se izvukao bez kazne za silovanje ili nekoj žrtvi koja je sve to pogrešno protumačila. Sada je riječ o 70.000 žena koje su žrtve silovanja u Velikoj Britaniji te 500.000 onih koje su doživjele neki oblik seksualnog nasilja.
Ovdje, u ovom trenutku, radi se o 70.000 tisuća žrtava silovanja u samo jednoj godini i o oko 500.000 onih koje su žrtve seksualnog nasilja. Unatoč tome, samo 15 posto seksualnih prekršaja prijavljuje se policiji, a još manje slučajeva dospijeva na sud.
Te nam brojke ukazuju da se ne radi samo o feminističkoj paranoji koja strahuje od seksualne kulture koja nas okružuje. Jedna poruka je jasna. Žrtve seksualnog nasilja rekle su statističarima/kama da su se sramile prijaviti seksualno nasilje i da su mislile da im policija neće pomoći. Razlog tome je jednostavan problem u našem društvu. Predugo su se vremena za silovanje krivile žrtve optužujući ih da preuveličavanju ili da su si same krive za zločin. Nažalost, živimo u kulturi koja oduvijek govori ‘sama si kriva’.
Možemo biti zgroženi izjavama nekih javnih ličnosti u Indiji o žrtvi nedavnog stravičnog grupnog silovanja i ubojstva, ali tendencija da se krivnja prebaci s počinitelja na žrtvu prevladava i u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ako to želimo promijeniti, moramo žrtve shvatiti ozbiljno. Jedna od rečenica koju sam čula prošle godine, a koja će mi ostati urezana u sjećanje jest ‘samo žene’. Kada je urednik Newsnighta navodno odlučivao o tome hoće li objaviti priču o britanskoj televizijskoj zvijezdi Jimmyju Savileu, dvoumio se iz razloga jer je imao za izvore – samo žene. Savile je danas osumnjičen za 199 slučajeva seksualnog zlostavljanja, uključujući 31 silovanje
Jasno je da novinari i novinarke moraju imati vjerodostojne izvore da bi objavili/e priču i nikog se ne smije ‘obmanuti’ optužbama za silovanje bez dokaza. Međutim, nešto nas smeta u odbacujućem tonu tih riječi, nešto što ima važnost za sve koji su bili žrtve ili su radili sa žrtvama. Žrtve Jimmiya Savilea, žrtve iz Rochedalea, i tih 85 posto žena koje nikada zločine ne prijave policiji, sve su one samo žene, samo djeca. Samo žrtve.
Iz te diskriminirajuće izjave, spomenut ću još jednu rečenicu koja mi je odzvanjala u glavi. Radi se o riječima ‘vjerujemo ti’. Ova poruka naziv je kampanje za podizanje svijesti protiv zločina silovanja koju provodi roditeljska internetska stranica Mumsnet, čiji je cilj bio podići svijest o seksualnom nasilju te o problemu stigmatiziranja žrtava.
“Želimo pokazati da ne postoji tipična žrtva silovanja i razuvjeriti žrtve da nikada nisu same krive”, predivna izjava o solidarnosti, koju često šapućem sebi za vrijeme mojeg svakodnevnog rada s prognanicima i prognanicama, koji/ su pobjegli/e od seksualnog nasilja i koji/e se bore uvjeriti vlasti u stvarnost njihovog iskustva.
Uz preispitivanje naših indiferentnih stavova prema žrtvama i brigu o tome da ih se u budućnosti shvati ozbiljno sada moramo poduzeti još jedan korak. Moramo biti spremni preusmjeriti pažnju sa žrtve na počinitelja.
Predugo vremena žrtve nose breme zločina i sramotu, te se krug u kojem zločinci prolaze nekažnjivo naprosto mora prekinuti. No da bi doista došlo do toga moramo pokazati muškarcima da ne smiju biti nasilnici jer za to ne postoji opravdanje, da se o tome ne smije šaliti, i da rješenje nije samo slijegati ramenima. Također trebali bi malo proučiti kulturu u kojoj odgajamo naše dječake. Pretpostavka da je žena samo objekt, sredstvo koje treba pružiti muškarcu zadovoljstvo te ohrabrivanje dječaka da susprežu svoje osjećaje, da ne budu sentimentalni jer kao takvi nisu pravi muškarci
Sve dok toleriramo takve pretpostavke u ime muškosti ili ženskosti, teško ćemo lišiti društvo od seksualnog nasilja.
Unatoč svemu, postoje razlozi za nadu da je ovoga puta došlo vrijeme za promjene. Ne umanjujem veličinu problema tako što ukazujem na neke pozitivne stvari. Jedna od tih pozitivnih stvari je to što seksualni zločin više nije tabu. A druga je činjenica da danas postoje nova mjesta poput internetskih projekata Everyday Sexism i Women Under Siege gdje žrtve te njihove obitelji i prijatelji i prijateljice podijeliti informacije i iskustva.
Inicijative da se podigne svijest i da se naprave koraci prema promjenama koje dolaze od ministarstava, kao što je ono za vanjske i unutarnje poslove, potiču na borbu protiv seksualnog nasilja. Također, pozitivna su stvar i prosvjedi koji dolaze iz žarišta problema – Indije te projekti poput One Billion Rising, jednodnevnog prosvjeda koji će se održati 14. veljače. Nijedna od tih inicijativa sama za sebe ne može pokrenuti promjene koje želimo i nijedna ne može biti učinkovita u izolaciji. No, ako radimo zajedno, korak po korak, vidjet ćemo sveopću promjenu.
Prevele i prilagodile Kristina Samadržoč i Ela Tončić
