Film o djevojčici koja želi kupiti bicikl kako bi se utrkivala sa svojim najboljim prijateljem na prvu ne zvuči kao najzanimljiviji scenarij… dok istu tu radnju ne smjestite u Saudijsku Arabiju i prisjetite se onoga što znate o toj zemlji i njenom odnosu prema ženama.
“Wadjda”, film koji nosi naziv po svojoj protagonistici, po mnogočemu je udario temelje novoj povijesti, ali i nadi za žene Saudijske Arabije. Ovo je prvi film koji je u potpunosti snimljen u toj zemlji, a možda je još relevantnija informacija da režiju i scenarij potpisuje jedna žena – saudijska redateljica Haifaa Al Mansour. Iako je za snimanje ovog filma dobila odobrenje saudijskih vlasti, Haifaa Al Mansour mnoge je scene i upute glumcima morala izvršavati iz kombija i služeći se walkie-talkiejem kako ne bi izazvala skandal na ulici surađujući, a možda čak i naređujući, muškom dijelu filmske posade.
Snimanje filma, ali i pripreme za njega, kao i kasting odrađeni su, prema riječima redateljice, bez previše buke, djelomično i zato što u Saudijskoj Arabiji nema puno glumaca, a posebice glumica. Tako je uloga Wadjde pripala 12-godišnjoj Waad Mohammed, koja je bez prethodnog glumačkog iskustva majstorski odradila svoju ulogu. U zemlji u kojoj su još 80-tih godina prošlog stoljeća utjecajem konzervativnog vjerskog lobija zatvorena sva kina, snimati film možda se ne čini kao najlogičnija ideja, ali ovo ionako nije film o razumu i logici. Ovo je film o nadi koji pokazuje da, koliko god sporo i ponekad teško vidljivo, promjene se događaju čak i tamo gdje ih najmanje očekujemo.
Već nam prva scena u filmu govori da Wadjda nije prosječna saudijska djevojčica – iza duge crne abaye – laganog ogrtača koji se nosi preko odjeće, a seže od ramena sve do poda – naziru se prašnjave starke s ljubičastim vezicama, a ispod nehajno nabačenog hijaba, odnosno pokrivala za glavu, viri neuredna duga kosa. Wadjda pohađa vjersku školu, ali pokazuje vrlo malo zanimanja za bilo kakve aktivnosti koje se u njoj odvijaju, ne druži se s djevojčicama i ne zanimaju je tračevi. Njezin najbolji prijatelj je dječak Abdullah, kod kuće sluša američku pop glazbu, nosi kratke traperice i majicu s gitarama, i dok druge djevojčice razmišljaju o udaji, Wadjda sanja o zelenom biciklu koji je jednog dana ugledala na ulici. Wadjda nije portretirana kao aktivistkinja, ali smještanjem u kontekst Saudijske Arabije ona to postaje.
Lik Wadjde stoji u kontrastu s mnogim stvarima koje znamo o djevojčicama i ženama u Saudijskoj Arabiji i o kojima zapadnjački feminizam govori – ona nije pasivna, sramežljiva i plaha, baš naprotiv, Wadjda je otvorena, vrckava, znatiželjna i poduzetna djevojčica koja zna što želi i kako će to ostvariti. Nakon što je zaprijetila svom prijatelju Abdullahu da će ga pobijediti u utrci čim nabavi bicikl, Wadjda koristi sva raspoloživa sredstva kako bi kupila isti – izrađuje narukvice prijateljstva koje potom prodaje u školi i prenosi poruke za novac. Nakon što shvati da na taj način neće dovoljno brzo prikupiti potreban iznos, odvažuje se na nešto potpuno suprotno njenim interesima, ali sve samo kako bi ostvarila svoj cilj – uključuje se u natjecanje recitiranja sura iz K’urana. Osim poduzetnog duha, Wadjda je hrabra i komunikativna – obračunava se s bezobraznim vozačem svoje majke koji iskorištava činjenicu da žene u Saudijskoj Arabiji ne smiju voziti i dovodi njezin posao u opasnost, poziva na red svoju strogu učiteljicu te snima kazetu s pjesmama za vlasnika trgovine u kojoj se nalazi njezin željeni bicikl te mu je predaje uz riječi “Sada smo prijatelji”. Ona je i emocionalna podrška svojoj majci u trenucima kada njezin suprug, Wadjdin otac, traži novu ženu koja će mu roditi sina, što nas podsjeća na dobro poznatu priču o važnosti muškog nasljednika i pritiska koji se tada vrši na žene.
U Saudijskoj Arabiji javna i obiteljska sfera strogo su odvojene. Komunikacija i odnos između Wadjde i njene majke potpuno je drugačiji kada su u javnosti i kada su u privatnosti svog doma, a ovaj nam film pruža uvid upravu u tu potonju sferu – pokazuje majku koja je nježna i brižna prema svojoj kćeri. Vidimo intimnu scenu Wadjde i njene majke u zajedničkoj molitvi i jednoglasnom citiranju K’urana. Vidimo i Wadjding oca koji je nježan prema svojoj kćeri, ali svejedno okupiran strogim normama i onima što konzervativno društvo očekuje od njega kao muškarca. Upravo zbog prikazivanja njihovih obiteljskih odnosa, ovaj film daje ljudsko lice zemlji koju obično promatramo kroz političku, ekonomsku ili religioznu prizmu te diskriminacijske zakone prema ženama koji dolaze iz nje. Ovisno koliko smo upoznati s religioznim zakonima Saudijske Arabije, scene prikazane u ovom filmu uistinu su u mnogočemu nevjerojatne, pa čak radikalne iz razloga što su zapravo zakonom zabranjene. Jedna od njih i ono što je za nas banalna vožnja biciklom, koja se u Saudijskoj Arabiji smije odvijati jedino u privatnosti vlastita vrta, iako se nevoljko gleda na to, budući da postoji vjerovanje kako ta radnja može oštetiti djevičanstvo i plodnost, na što i Wadjdina majka upozorava.
Kroz nevino odrastanje jedne djevojčice vidimo kritiku saudijskog društva, ali kroz njen otpor normama istog vidimo i pomake koji se događaju u toj zemlji. Kako kaže sama redateljica, ovo je film o ljudskom dostojanstvu i otpornosti. Vjerujem da je ovaj film otvorio, ili makar odškrinuo jedna od brojnih vrata koje su zatvorene ženama Saudijske Arabije i da su one te koje će donijeti pozitivne promjene kraljevstvu.