Wanda Hazel Gág rodila se 1893. godine u velikoj, kreativnoj i dosta siromašnoj obitelji. Bila je najstarija od sedmero djece, koja su sva nešto pjevala, crtala i pisala priče. Odmalena je znala kako želi crtati priče, ali na putu do realizacije te velike želje snašle su je nemale prepreke. Kada joj je bilo petnaest, njen je otac umro od tuberkuloze, a majka je pala u tešku depresiju. Kao najstarije dijete, Wanda se počela brinuti o svojoj braći i sestrama. Radila je i u kući i van kuće, te obvezama unatoč, nije odustajala od pohađanja škole i umjetničkih ambicija. Nakon nekoliko godina, situacija u obitelji se popravila i Wanda se sa svoje dvadeset i tri godine preselila u Greenwich Village. Tada je napokon pronašla vremena i energije za potpunu posvećenost svojoj umjetnosti. Crtala je do dugo u noć, smišljala priče, bila jedna od najaktivnijih studentica. Koju godinu kasnije već je zarađivala za život radeći komercijalne ilustracije. Njena samostalna izložba u Weyhe galeriji (New York) 1926. godine donijela joj je priznanje šireg umjetničkog kruga i vrlo brzo je postala jedna od najistaknutijih američkih mladih grafičkih umjetnika/ca.
Osim bavljenja ilustracijom, Gág je pisala članke o poziciji (mladih) žena u američkom društvu, iznoseći beskompromisno svoje feminističke poglede, pa je tako 1927. u The Nationu izišao njen članak These Modern Women: A Hotbed of Feminists. Otvoreno je pisala o svojim ljubavnicima, potrebi za seksom, svojoj “raspuštenosti” i “nemoralnosti”.
Obožavala je bajke i njene knjige (koje mnogi nazivaju knjigama za djecu, ali ja odbijam takvu kategorizaciju), svjedočanstvo su magičnosti i jednostavnosti života, u jednom. U njenom najpoznatijem djelu, Millions of Cats, najstarijoj američkoj slikovnici koja se još uvijek izdaje, priča počinje sa starim bračnim parom koji živi mirnim životom u svojoj lijepoj kućici. Nakon raspravljanja i spoznaje da žele mačku u svom životu, muž odlazi u potragu za novim ljubimcem. Na putu pronalazi tisuće mačaka i ne može se odlučiti koju želi (a ne može ih uzeti sve). Mačke ga prate na putu doma, i njegova žena odluči rješenje debate prepustiti njima, tražeći od mačaka da odluče koja je među njima najljepša. Tada dolazi do krvoločne borbe među mačkama i par se povlači u kuću. Kada se sve smirilo, vani nije bilo nijedne mačke, koje su se (očigledno) poubijale u borbi. Ipak, odnekud se pojavi malo, mršavo, prestrašeno mače, koje nije sudjelovalo u borbi jer je mislilo da ionako nije dovoljno lijepo. Naravno, upravo to mače postaje njihova voljena ljubimica.
{slika}
Jednostavna i topla priča, crno-bijele ilustracije i melodičnost teksta čine ovu slikovnicu jednom od najdražih i najčitanijih u američkoj povijesti. Gág je prevela i ilustrirala i Snjeguljicu i sedam patuljaka, i to kao reakciju na Disneyjev film koji je smatrala ‘trivijalnim, sterilnim i odveć sentimentalnim’.
Njena knjiga kojoj valja posvetiti posebnu pozornost je Gone Is Gone: or the Story of a Man Who Wanted to Do Housework — feministička priča objavljena 1935. godine. To je priča o seljaku Fritzlu i njegovoj ženi Liesi. Fritzl radi u polju čitav dan, a Liesi radi sve kućanske poslove. Fritzl podcjenjuje Liesin rad, tvrdeći kako ona ne radi ništa teško, dok se on čitav dan muči u polju. Liesi se naravno ne slaže i predloži mu da jedan dan zamjene uloge. Fritzl misli kako će biti lako, ali, naravno – nije bilo. Posve izgubljen u raljama kućanskih poslova, Fritzl završava dan upadajući u veliki lonac, sa kupusom u kosi, celerom u džepu i peršinom u ušima. Tada se Liesi pojavljuje, i kao prava heroina (veoma rijedak prikaz ženskog lika u tridesetim godinama 20. stoljeća) − spašava stvar.
{slika}
U svojim je pričama Gág uvijek tražila dubinu, odraz života, a ono najosobnije na papir je stavila u Growing Pains, svom opširnom dnevniku s ilustracijama, koji čitav možete pročitati online. Pisala je o svojim najintimnijim mislima, obožavala je život na farmi s životinjama i često bježala na selo, puno je pušila, sama je dizajnirala svoju odjeću. Pomagala je braći i sestrama i uzdržavala ih i u kasnijim godinama života, te ih poticala da razvijaju svoje talente. Nije imala djecu, udala se sa pedeset godina za dugogodišnjeg partnera Earla Humphreya i umrla tri godine kasnije od raka pluća.
Ostala su njena djela i inspiracija koja je gurala mnoge velike ilustratore/ice današnjice (poput Jan Brett i Mauricea Sendaka) u njihovom kreativnom radu, njena kuća iz djetinjstva pretvorena je u Muzej Wande Gág, a njene slikovnice i dalje izlaze iz tiskara, s mirisom friškog papira. Ostaju nam ti nacrtani likovi i njene priče koje valja pričati, i jedna posebna − o kojoj bi se moglo još mnogo – ona o njoj, priča o Wandi Gág.
