Kontinuirano sektaško nasilje i ekonomija u problemima su stvorili dodatni pritisak na žene – sa 400.000 udovica samo u Bagdadu i 24 posto nepismenih žena.
Rounaq je imala 14 godina kada ju je otac ispisao iz škole i udao za čoveka iz njihovog plemena. Nakon što je navršila 17 godina, suprug je nju i njihovu trogodišnju kćer napustio, bez edukacije ili mogućnosti uzdržavanja sebe i dijeteta. Kako brak nije bio registriran jer je bila maloljetna, njena kćer je ostala bez potrebnih papira za školovanje.
Rounaquina situacija, kako navodi Zainab Shakir, direktorica Women for Women International, Irak, opisuje probleme s kojima se žene suočavaju godinu dana nakon što je rat završio. Sa uništenjem državnih institucija u jeku američke invazije 2003., ljudi su se okrenuli “plemenskim i religijskim strukturama i zajednicama” za pomoć. Kontinuirano sektaško nasilje i ekonomija u problemima su najviše pogodili žene.
Prema Ministarstvu za ženska pitanja u Iraku je više od milijun udovica, sa 400 000 udovica samo u Bagdadu, dok UN smatra da su brojke znatno više. “Mnoge od ovih žena nisu nikada radile, nemaju nikakvo obrazovanje, a imaju troje ili četvero djece. U svojim kasnim dvadesetima se nađu u poziciji da više nema osobe koja bi se skrbila za njih. Rođaci ili roditelji ih možda mogu primiti, ali ne mogu si to svi priuštiti.”
Ministarstvo za ženska pitanja ima određeni smještaj koji se dodijeljuje lutrijski udovicama, a neke dobiju i vladin novac, no ne može se svima pomoći. Shakir napominje da, sa samo jednom političarkom (Ministarstvo za ženska pitanja) u vladi, problemi žena “nisu na njihovoj listi prioriteta”.
Dok je američka invazija imala najveći utjecaj, Shakir objašnjava da su i dugi rat, te 12 godina sankcija imali svoje posljedice na žene.
“Mnoge obitelji su prestale slati svoju djecu u školu – zbog straha od nasilja i silovanja. To se najviše događalo u ruralnim područjima i predgrađima velikih gradova”, kazala je.
Neke obitelji su stavile obrazovanje sinova na prvo mjesto. Kao rezultat toga, djevojke su udavane sve mlađe religijskim ceremonijama – ispod zakonske granice od 18 godina – često u dobi od 14 ili 15 godina. Shakir tvrdi kako je to daleko od odgoja 70ih i 80ih kada je Irak bio poznat na Bliskom Istoku kao zemlja sa odličnim obrazovnim sustavom i zakonom da sva djeca moraju završiti osnovnoškolsko obrazovanje. “Danas 24 posto žena u Iraku je nepismeno, a u ruralnim područjima ta se brojka podiže na 50 posto u dobi od 15. do 24. godine”.
Nasilje koje se odvija diljem zemlje odražava se i na obitelji.
“Stres pogađa najranjivije – u ovom slučaju žene. Prema UN-u jedna od pet Iračanki bila je podvrgnuta fizičkom i psihičkom zlostavljanju – a drugi izvori sugeriraju da je brojka znatno veća”, zaključila je. Ipak, Shakir je pozitivna prema budućnosti Iraka.
Za Rounaq život je već bolji. Završila je jednogodišnji obrazovni program Women for Women’s koji pruža životne, poslovne i strukovne vještine. Shakir objašnjava: “Završila je krojački zanat i otvorila svoj obrt, te smo ju povezale/li sa Women for Justice, gdje su odvjetnici volonteri preuzeli njen slučaj”.
Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar
