Moj se otac 1937. godine dobrovoljno borio u Internacionalnim brigadama za obranu Španjolske republike. Potencijalni fašistički puč privremeno je zaustavio radnički ustanak predvođen anarhistima/kinjama i socijalistima/kinjama, a u velikom dijelu Španjolske uslijedila je istinska socijalna revolucija, što je dovelo do direktno demokratskog upravljanja čitavim gradovima, industrije pod kontrolom radnika i radnica i radikalnog osnaživanja žena. Španjolski/e revolucionari/ke su se nadali/e da će stvoriti viziju slobodnog društva koju bi cijeli svijet mogao pratiti. Umjesto toga, svjetske su sile proglasile politiku “nemiješanja” i održavale rigoroznu blokadu Republike, čak i nakon što su Hitler i Mussolini, tobožnji potpisnici, počeli slati trupe i oružje kako bi ojačali fašističku stranu. Rezultat su bile godine građanskog rata koji je okončan suzbijanjem revolucije i jednim od najkrvavijih pokolja krvavog doba.
Nikada nisam mislio da ću u svom životu vidjeti ponavljanje istoga. Očigledno, nijedan povijesni događaj se ne može dogoditi dvaput. Postoji tisuću razlika između onoga što se dogodilo u Španjolskoj 1936. godine, i onoga što se danas događa u Rojavi, trima uglavnom kurdskim provincijama sjeverne Sirije. Međutim, neke od sličnosti su toliko upečatljive, i toliko uznemirujuće, da osjećam da je moja dužnost, kao nekoga tko je odrastao u obitelji čija je politika je na mnoge načine definirana španjolskom revolucijom, reći: ne možemo dopustiti da opet završi na isti način.
Autonomna regija Rojava, onakva kakva je danas, jedna je od rijetkih svijetlih točaka koja je proizašla iz tragedije sirijske revolucije. Nakon što su 2011. istjerani agenti Assadovog režima, i unatoč neprijateljstvu skoro svih svojih susjeda, Rojava ne samo da je zadržala svoju neovisnost, već je izuzetan demokratski eksperiment. Lokalne narodne skupštine (narodni plenumi, prim.prev.) su stvorene kao ultimativni organ odlučivanja, vijeća se pažljivo biraju s etničkom ravnotežom (u svakoj općini, na primjer, prva tri predstavnika moraju obuhvatiti jednog Kurda, jednog Arapina i jednog asirskog ili armenskog kršćanina, a najmanje jedna od troje mora biti žena), postoje vijeća žena i vijeća mladih, te feministička vojska – “YJA Star” – vrlo slična oružanim Slobodnim ženama Španjolske (Mujeres Libres), koja je sudjelovala u velikom dijelu borbenih operacija protiv snaga Islamske države.
{slika}
Kako se ovako nešto može dogoditi i biti i dalje u potpunosti ignorirano od strane međunarodne zajednice, pa čak, i to u velikoj mjeri, od strane međunarodne ljevice? Uglavnom, čini se, zato što Revolucionarna partija Rojave, PYD, radi u savezu s turskom Radničkom partijom Kurdistana (PKK), marksističkim gerilskim pokretom koji je od 1970. bio angažiran u dugom ratu protiv turske države. NATO, SAD i EU ih službeno klasificiraju kao “terorističku” organizaciju. Istovremeno, ljevičari ih uglavnom otpisuju kao staljiniste.
Međutim, PKK zapravo više ni izdaleka nije sličan staroj hijerarhijskoj lenjinističkoj partiji kakav je bio ranije. Njegova interna evolucija i intelektualno preobraćenje njegovog osnivača, Abdullaha Ocalana, koji se od 1999. nalazi u turskom zatvoru, vodili su ka potpunoj promjeni ciljeva i taktike pokreta. PKK je obznanio da čak više ni ne teže stvaranju kurdske države. Umjesto toga, dijelom inspirirani vizijom socijalnog ekologa i anarhista Murrayja Bookchina, usvojili su viziju “slobodarskog municipijalizma”, pozivajući Kurde da stvaraju slobodne, samoupravne zajednice, osnovane na principima direktne demokracije, koje bi onda surađivale nadilazeći nacionalne granice – u nadi da će one tijekom vremena postajati sve besmislenije. Na ovaj način, predlaže se, kurdska borba bi mogla postati model za svjetska kretanja ka istinskoj demokraciji, kooperativnoj ekonomiji, kao i postupnom raspadu birokratske nacionalne države.
Od 2005. godine, PKK je, inspiriran strategijom zapatističkih pobunjenika u Chiapasu, proglasio jednostrani prekid vatre s turskom državom i počeo fokusirati svoje napore na razvoj demokratskih struktura na teritorijima koji su već pod njegovom kontrolom. Neki su se pitali koliko je to sve zaista ozbiljno. Jasno, autoritarni elementi opstaju. Ali ono što se dogodilo u Rojavi, gdje je sirijska revolucija dala kurdskim radikalima šansu da provedu takve eksperimente na velikim teritorijima koji međusobno graniče, sugerira da je ovo sve osim puke dekoracije. Vijeća, skupštine i narodne milicije su formirane, srž režima predan je na upravljanje samoupravnim radničkim zadrugama – a sve to unatoč stalnim napadima od strane ekstremnih desničarskih snaga ISIS-a. Rezultati su u skladu s bilo kojom definicijom socijalne revolucije. Na Bliskom Istoku su ovi napori u najmanju ruku prepoznati: posebno nakon što su PKK i Rojava ujedinili snage i intervenirali kako bi uspješno probili svoj put kroz ISIS-ove teritorije u Iraku i spasili tisuće Yezidi izbjeglica zarobljenih na planini Sindžar nakon što je lokalna pešmerga pobjegla. Ove su akcije široko slavljene u regiji, ali su također dobile premalo pažnje u europskim i sjevernoameričkim novinama.
Sada, ISIS se vratio, s desetinama tenkova napravljenih u SAD-u i teškom artiljerijom uzetom od iračkih snaga, kako bi se osvetili mnogima od tih istih revolucionarnih milicija u Kobaneu, izjavljujući svoju namjeru da masakriraju i porobljavaju cjelokupno civilno stanovništvo. U međuvremenu, turska vojska stoji na granici sprječavajući dolazak pojačanja i municije do branitelja, a SAD-ovi avioni zuje nad glavama radeći povremene, simbolične, “pinprick” napade – očigledno, samo da bi mogli reći da nije da ništa nisu napravili, kada grupa s kojom tvrde da su u ratu gazi branitelje/ice jednog sjajnog svjetskog demokratskog eksperimenta.
Ako danas postoji paralela s Francovim površno odanim, ubilačkim falangistima, tko bi to bio osim ISIS-a? Ako postoji paralela sa Mujeres Libres Španjolske, tko bi mogao biti osim hrabrih žena koje brane barikade u Kobaneu? Hoće li svijet – i ovaj put najskandaloznije od svega, međunarodna ljevica – zaista biti sudionik u omogućavanju ponavljanja povijesti?
Prevele i prilagodile za kontrapress.com Jelena Veljić i Maja Krek
