Dvije sestre natjerale su proizvođače i prodavače igračaka da preispitaju vlastite stavove o tome koje su boje ´prikladne´ za dječake a koje za djevojčice. Sada su se okomile na šminku za djecu.
Kada je za vrijeme nedavnog posjeta trgovini igračaka kćerka Emme Moore izjavila kako su figurice životinja za dječake, Emma je bila razočarana. “Natpisi na polici bili su u plavoj boji, a tamo je bio i jedan dječak koji se igrao figuricama”, objašnjava 40-godišnja Emma, majka dviju djevojčica. Većina roditelja na to bi vjerojatno okrenula očima i krenula dalje, ali ne i Emma. “U vrijeme kada sam rodila drugu kćer, priljev ružičastog smeća u moj dom, kao i količina slogana poput ´Tatina princeza´ i slično, postali su potpuno nepodnošljivi”. Nju i njenu sestru-blizanku Abi Moore, majku dvaju dječaka, toliko je naljutila rodna kategorizacija igračaka da su odlučile nešto poduzeti. Rezultat: pokretanje kampanje zvučnog naziva Pinkstinks (ružičasto smrdi), s ciljem podizanja razina svijesti o širenju štetnih rodnih stereotipa medu djecom. Pinkstinks je nedavno osvojio nagradu za promicanje samopouzdanja među djecom koju dodjeljuje web portal Mumsnet. Sestre su oduševljene, tim više jer su vjerovale kako su njihovi stavovi preradikalni za Mumsnet. Također ih veseli što se nagrada vremenski poklapa s pokretanjem najnovije kampanje Slap (šamar), usmjerene protiv šminke za djevojčice.
Pinkstinks se javnosti predstavio u prosincu 2009. godine u vidu prosvjeda protiv rodne podjele boja (ružičasto za djevojčice, plavo za dječake) u lokalnom Centru za rano učenje. Sestre su se vrlo brzo našle u središtu medijskog interesa: uslijedio je velik broj interviewa i gostovanja u TV emisijama. “Biste li svog sina odjenuli u vilinski kostim? Zašto ne?” želio je znati voditelj radijskog interviewa. Voditeljica Nina Myskow u svojoj ih je TV emisiji ugostila odjevena u ružičasto. “U takvim je situacijama važno biti snažan i ostati vjeran sebi”, kaže Abi. Sestre tvrde da su jedna drugoj najveća podrška, te da same sigurno ne bi uspjele. Osim što su na čelu Pinkstinks pokreta, sestre imaju i dnevne poslove: Emma je zaposlena u tvrtki koja se bavi medicinskim istraživanjima, a Abi je filmašica (uglavnom radi za dobrotvorne ustanove). Uz izuzetak dvaju volontera zaduženih za održavanje Pinkstinks profila na raznim društvenim mrežama, sav posao pada na ramena dvaju zaposlenih majki koje navečer razgovaraju preko Skypea. Golem trud koji ulažu dosad se pokazao itekako produktivnim: sestre imaju velik broj sljedbenika na Twitteru i Facebooku, a dosad im je pošlo za rukom natjerati lance trgovina John Lewis i Marks & Spencer da uklone natpis “za djevojčice” s ružičastog seta za igru Playmobile, te “za dečke” s kutija s priborom za male znanstvenike.
Susrećemo se u Abijinoj kući: stol je prekriven dječjom odjećom i katalozima igračaka – sestre su se pripremile kako bi mi pokazale najomraženije predmete. Za Abi, to je ružičasti globus: “Apsolutno sve je ružičasto: i more i kopno, i brda i doline”. Na početku kampanje, najviše ih je ljutilo to što su jarko obojene igračke ´za dječake´ uglavnom bile namijenjene za igranje vani, dok su ružičaste igračke ´za djevojčice´ bile kućnog tipa. Međutim, prije otprilike godinu dana za oko im je zapeo nov fenomen. Emmina kći Rebecca za četvrti je rođendan dobila set za šminkanje. Emma ga je bacila u smeće, no slični su proizvodi uskoro preplavili police trgovina. Neki od njih su namijenjeni dvo- i trogodišnjakinjama. “Igračke za djevojčice uglavnom se svode na buljenje u ogledalo: saloni ljepote, šminka, frizure”, komentira Abi dok mi pokazuje fotografije ružičastih spavaćih soba, sušila za kosu i setova za uljepšavanje. Emma dodaje: “Zamisli da sjediš sa svojom trogodišnjakinjom s jednim od ovih setova za uljepšavanje u krilu. Što joj time poručuješ? Kada napuni 16 ili 17 godina vjerojatno će razmišljati o plastičnim operacijama i ukrašavanju vagine dijamantima”. Slap, najnovija kampanja Pinkstinksa, poziva trgovine da uklone šminku iz odjela za predškolce, te da ju prestanu dijeliti uz druge proizvode. Kampanja se obraća i roditeljima koji bi, smatra Emma, “trebali početi više razmišljati o tome, jer ako to nije seksualizacija djece, doista ne znam što jest!”.
Majke i kćeri nisu jedine koje treba poticati na razmišljanje – “Ne želim da moji sinovi odrastaju u svijetu koji im nudi jednodimenzionalnu sliku žena, u svijetu u kojem bismo sve trebale izgledati poput Cheryl Cole (bez uvrede Cheryl!)”, kaže Abi. Svoje sinove vodi na nogometne utakmice ženskih momčadi, kao i na filmove u kojima su cure u glavnim ulogama. Kao osobnog favorita navodi Zlatni kompas (The Golden Compass, r. Chris Weitz, 2007.), ekranizaciju romana Philipa Pullmana, a s nestrpljenjem očekuje i prvi Pixarov uradak u kojemu se u središtu priče nalazi ženski lik, Hrabra (Brave, r. Mark Andrews, Brenda Chapman, 2012.). I dok se obje slažu kako ni dječaci nisu pošteđeni štetnih posljedica rodne stereotipizacije, sestre ipak vide djevojčice kao glavne žrtve. “Nazadujemo”, tvrdi Emma. “Fizički izgled je sve”, ljuti se Abi.” Poznajem tinejdžerke koje bez šminke ne bi provirile nosom iz kuće”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
