Europska agencija za temeljna prava (FRA) izradila je iscrpan izvještaj o položaju LGBT (lezbijskih, gay, biseksualnih, transrodnih) osoba u Europskoj uniji, pod nazivom ‘Homofobija, transfobija i diskriminacija zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta’.
U njemu se zaključuje da se u nekim članicama EU položaj LGBT osoba popravlja, zahvaljujući zakonima i društvenoj praksi, dok se u drugima prava LGBT osoba zanemaruju i ograničavaju.
To rezultira velikim nejednakostima unutar Europske unije kada je riječ o LGBT osobama, što predstavlja sveeuropski problem.
‘Škole bez homofobije’
Kao velik problem u izvještaju FRA se ističe nedovoljna zakonska zaštita LGBT osoba od diskriminacije i govora mržnje, jer to onda pogoduje širenju nasilja prema homoseksualcima. Kao pozitivan primjer kada je riječ o informiranju mladih o gay ljudima ističu se, između ostalih, Njemačka i Francuska.
Primjerice, u Njemačkoj se u školama provodi program ‘Škole bez homofobije’, a Savezni centar za zdravstveno obrazovanje izradio je i odgovaraćuje brošure, dok se u Francuskoj problem homofobije ugrađuje u obrazovni program.
Naravno, Nizozemska je najnaprednija kada je riječ o pravima LGBT osoba, pa je 2008. usvojena i trogodišnja nacionalna strategija borbe protiv homofobije sa šezdeset konkretnih mjera, među kojima je i prikazivanje istospolnih parova u školskim udžbenicima. Slične inicijative su aktualne i u Estoniji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji.
Povorke ponosa kao izraz prava na javno okupljanje
U izvještaju se naglašava da Europska povelja o ljudskim pravima u poglavlju ‘Jednakost’ i članku 21. jasno zabranjuje diskriminacija po osnovi seksualne orijentacije, kao i da se isto traži u Lisabonskom sporazumu. Izvještaj FRA izdvaja tri ključna problema s kojima se suočavaju LGBT osobe: prisiljene su živjeti u tišini i nevidljivosti, izložene su nasilnim napadima, te nisu jednako tretirane, primjerice na poslu, prilikom iznajmljivanja stanova i selidbe unutar država članica EU.
Na 68 stranica FRA detaljno obrazlaže pozitivne pomake, ali i probleme s kojima se LGBT osobe susreću u EU, te naglašava da su ‘jednaka prava u zakonodavstvu esencijalna’, no da ‘javno prihvaćanje LGBT osoba ne ovisi samo o zakonima, nego je potreban i dijalog i angažman državnih vlasti i civilnog društva na postizanju veće osviještenosti o pravima LGBT osoba’.
FRA osuđuje i nasilje s kojima se suočavaju sudionici povorki ponosa, što zapravo predstavlja ukidanje prava na javno okupljanje, kao i uskraćivanje informacija o homoseksualnosti u školama, što je za sada standardna praksa i u Hrvatskoj.
Kada je riječ o problemima s kojima se suočavaju povorke ponosa, u izvještaju se zaključuje da ‘nedostatak prihvaćanja javnih protesta LGBT osoba pridonosi atmosferi diskriminacije i nejednakosti’.
Time se homoseksualcima uskraćuje pravno na javnost, a organiziraju se i marševi za normalnost ili obranu tradicionalnih vrijednosti, na kojima se LGBT osobe prikazuju nenormalnima i devijantnima, navodi se u izvještaju. Određeni napredak se primjećuje u Poljskoj, u kojoj je ove godine bez većih problema održan Europride, dok je sud u Rumunjskoj odbacio zahtjev za zabranu Povorke ponosa, tražen na osnovi stava da ista ugrožava prava djece.
U Litvi je pak gradonačelnik Vilniusa pokušao zabraniti održavanje Povorke ponosa, pa su se organizatori morali žaliti europskim institucijama kako bi se ona održala.
Potresna priča dvije zaljubljene Iračanke
LGBT osobe se suočavaju s diskriminacijom kada je riječ o azilu, jer se seksualna orijentacija donedavno nije uzimala kao razlog odobravanja statusa izbjeglice, bez obzira što postoji mnogo država na svijetu u kojima će vas smaknuti ako ste gay. To se polako mijenja, pa sada 21 članica EU u svojim useljeničkim zakonima spominje seksualnu orijentaciju, no stvari u praksi još uvijek ne funkcioniraju.
To pokazuje i najnoviji primjer iz Švedske, koja želi nazad u Irak deportirati lezbijski par, gdje ih čeka sigurna smrt. Naime, Pari i Dilsa su se upoznale i zaljubile prije pet godina u Iraku. Pari je njena obitelj željela udati u dogovorenom braku, što je ona odbila te je otkrila u koga je zaljubljena. Nakon toga ju je njena obitelj osudila na smrt zbog sramote koju im je izazvala, kao i Dilsa.
Pari je 2006. uspjela pobjeći u Švedsku, a tri mjeseca kasnije došla je i Dilsa, koja je u Iraku bila silovana te je tako zatrudnjela. Morala je pobaciti, a njen brat, koji joj je pomogao da pobjegne te joj sredio putovnicu, ubijen jer je, smatra se, tako osramotio obitelj.
Kada su konačno došle u Švedsku, Pari i Dilsa su mislile da će konačno moći živjeti sretno i u miru, no sada ih se, protivno švedskim zakonima, želi deportirati nazad u Irak!
Iako pravila Odbora za useljenike i azil nalažu da se omogoći ostanak svima koji su u životnoj opasnosti zbog svoje seksualne orijentacije, čak i u tolerantnoj Švedskoj to zna biti mrtvo slovo na papiru. Zbog ovoga se slučaja švedska LGBT zajednica oštro pobunila te još nije izvjesno što očekuje Pari i Dilsu.
Hrvatska se ne spominje
Na sedamdesetak stranica izvještaja Hrvatska se spominje samo jednom, i to u kontekstu zemalja koje se eksplicitno navode u francuskom useljeničkom zakonodavstvu i kojima se ne treba odobravati azil. No, s obzirom da je Hrvatska na pragu Europske unije, nema sumnje kako će u sljedećem izvještaju Europska agencija za temeljna prava o pravima i položaju LGBT osoba zauzimati istaknuto mjesto. S druge strane, pokazuje se i da se unutar Europske unije odnos prema gay osobama drastično razlikuje, a preporuka izvještaja je sustavno usklađivanje zakona, naročito kada je riječ o zaštiti na radnom mjestu, kao i ujednačavanju tumačenja što predstavlja govor mržnje.
