Bivanje ženom sastoji se od osjećaja frustracije zbog svog položaja, a društvo se sastoji od ljudi koji pokušavaju omalovažiti te osjećaje. Mi žene kažemo: “Prilično sam sigurna da me se sada šikanira zbog toga što imam vaginu.” A omalovažavatelji kažu: “Žene začepite! Muškarci stradavaju u industrijskim nesrećama! Stoga – jednakost vlada!”
Ne postoji ništa ljepše nego kada se vaši predosjećaji pokažu istinitima i znanstveno dokazanima. Tako da sam bila van sebe od sreće zbog nove studije objavljene u American Political Science Review koja pokazuje da u skupnom okruženju “vrijeme u kojemu su žene govorile, bez obzira na njihovu proporcionalnu prisutnost, iznosilo do 75 posto manje u odnosu na vrijeme u kojemu su govorili muškarci”.
HA. To je jedna od najistinitijih pizdarija koju sam ikada čula. Ja osobno (a i uvjerena sam praktički bilo koja žena) mogu se podsjetiti tog osjećaja brzo i jasno – to je ono kada se nađete okružene muškarcima i unatoč svim svojim feminističkim impulsima i zdravom razumu, jednostavno se skupite kao kornjača. Povučete se. Predate se jer su njihova pluća jača, jer su od rođenja uzgajani da se nameću a vi ste uzgajani da pretpostavljate kako vas ionako nitko neće ozbiljno shvatiti. Čekate pauzu u sobi punoj “upadača” u riječ. Uzdah. Radim to stalno, a sama sam jebeno glasna feministička mašina za deračinu.
Tako da je prilično zadovoljavajuće potvrditi vlastite dosjećaje znanošću: nije samo stvar u mom neuspjehu kao feministkinje, niti u muškarcima koji su paternalistički idioti, radi se o nekoj mračnoj društvenoj sili koja nas utjerava u te uloge. Ne radi se samo o zlim frajerima (bla bla bla) koji nam to čine – i mi smo aktivne sudionice. Mi se skupimo poput kornjača. U ovoj situaciji ništa nije riješeno, nitko nije odgovoran i svi smo odgovorni, ali je utješno tvrditi da se takve stvari događaju.
I to nije dobro. Prema autorima studije, žene češće sudjeluju u razgovoru kada je temeljen na postizanju konsenzusa a ne na principu većina-odlučuje.
Kada su ženski glasovi uključeni u raspravu, konačni zaključci grupe bili su drastično različiti:
“Na školskim vijećima, upravnim vijećima organizacija i kompanija, i zakonodavnim odborima gdje se odluke donose glasom većine žene su često u manjini.” Ističe Mendelberg. “Takva okruženja će rezultirati dramatičnim disbalansom u vremenu koje žene dobiju za iznošenje svojih stavova. Žene su rijetko viđene od strane drugih ali i od strane samih sebe kao utjecajne članice grupe i često smatraju da se njihov glas ne čuje.”
Kao dio eksperimenta za svoje istraživanje Karapowitz i Mendelberg sakupili su ljude, formirali ih u grupe i dali im u zadatak da pronađu najbolja riješenja za raspodijelu novaca kojeg su zaradili u zajedničkom imaginarnom zadatku.
Odluke su ponajprije ovisile o stupnju sudjelovanja žena – one su donosile prevagu u korist najslabijih članova grupe.
“Kada žene više sudjeluju, pridonose raspravi jedinstvenim i korisnim stavovima.” Kazala je Karpowitz. “Ne gubimo samo glas nekoga tko bi ponavljao iste stvari kao i ostali sudionici razgovora.”
Ovaj problem “nadglasavanja” koji si žene dopuštaju posebno je zanimljiv jer ide ruku pod ruku uz toooliko drugih problema kojima se mi kao feministkinje bavimo ad nauseam. Najbolji je prijatelj internaliziranog muškog “spuštanja”. Slaže se u potpunosti sa potrebom muškaraca da “objasne svijet ženama”. U odličnim je odnosima sa potrebom žena da se podcijenjuju umjesto da se nametnu.
A možda se samo opet vraćamo na ona dobro poznata dvostruka mjerila – kada muškarci govore da ih se čuje samopouzdani su i nametljivi, kada žene govore onda su skvičave i “kuje”. Kliše koji je nažalost istinit. I to nas dovodi do kokoš/jaje situacije – moramo naći načina da promjenimo svoje ponašanje (prestanemo popuštati i počnemo govoriti) i u isto vrijeme mijenjati perceprciju ljudi (nametanje nas ne čini “kujama”). Ali kako to postići u kulturi prema kojoj se nameću samo “kuje”? I kako početi govoriti kada nas ta ista percepcija sprečava da govorimo? Odgovor: UF, NEMAM POJMA.
Ali mislim da ću započeti ovom prisegom: Ja, Lindy West, skvičava “kuja” ovim putem obećajem da ću biti glasna na sastancima ako imam nešto za reći čak i ako su frajeri oko mene glasniji i baš me ne simpatiziraju. Odbijam biti kornjača – osim ako se ne radi o posebnoj vrsti hrabre kornjače velikih ideja. Neću se suzdržavati samo zato što se bojim da će me zvati “glasnom kujom”. Također napisati ću riječ jebena na internetu jer te ne mogu nadglasati na internetu. Kraj. Amen ili štogodveć.
Prevela i prilagodila Ida Jagar
