Čini se kako se nije moguće zapitati o muškarcima u cirkusu – oni, naime, kao i u mnogim drugim slučajevima, posjeduju taj konkretni društveni kontekst. Žensko pitanje u cirkusu je, međutim, kako je to istaknula Anne Quentin, još uvijek problematično, i uči nas pitati se o rodu unutar umjetnosti.
Predstavlja li cirkus jedinstveno demokratično sredstvo emancipacije svih vidova drukčijosti i drugosti? Ženski cirkus je, kao i cirkus bez životinja, vrlo često predmet čuđenja. No, postoji li doista za “neoubičajeno”, “pomaknuto” i “nadrealno” bolje mjesto od cirkusa? Istina, kako su istaknule poštovane znanstvenice te sudionice i sudionici konferencije “Žene & Cirkus”, ženama su u povijesti ipak prije svega bila namijenjena jedino biblijska čuda, utjelovljena prvenstveno u liku Djevice Marije i činu bezgrešnog začeća. No, budući da su, osim Marije, sve žene grešnice, i zbog manjih su djela znale završiti na lomači.
Jedan je od naših najvećih pisaca, Ranko Marinković, tu sveticu iz cirkusa postavio u crkvu, “rastrgan(u) između dvaju izvedbenih poredaka kojima upravljaju muškarci” (Morana Čale: “Ženski Feton: Glorija Ranka Marinkovića”). Cirkus i institucionalizirana religija pokazali su se podjednako izvedbenima, i podjednako opresivnima. Naša Glorija/Magdalena, istovremeno tjelesna i spiritualna, podijeljena skončava u cirkuskoj areni. Kakva je sudbina trapezistica, žonglerki i klaunesa u “novom cirkusu”?
Od žena u cirkusu se često očekuje da nam govore o rodnim ulogama koje su ženama namijenjene u društvu. Žene se dakle “izvode”. Ali žene su i subjekti koji izvode. Jessica Kendall (Jessica Kendall “Na potezu; žene u i van međunarodne cirkuske arene”) proživjela je 6 cirkuskih mjeseci i u srcu afričkog cirkusa otkrila mobilnost i pokret. Žene postaju subjekti onda kada su u mogućnosti napustiti zacementirani rodni identitet vlastite kulture. Afrički je cirkus primjer oslobođenja od kulture, granica i jezika, jednako za žene kao i za muškarce. Gina iz Tanzanije živi za pokret: što se više kreće u cirkusu, više zarađuje; što se više kreće s cirkusom po svijetu, to je manje vjerojatno da će završiti kao tanzanijska kućanica. Žongliranje kod kineskih artistica samo još jače utvrđuje hijerarhiju spolova. Ali kada to učini potencijalna tanzanijska kućanica, žongliranje predstavlja njezino osnaženje, kretanje u novom smjeru.
Performerski čin može, međutim, i posve “poništiti rod” improvizirajući ga. Australski cirkus izruguje se sa svim oblicima cirkuskog ponašanja i političkih pitanja. Njegove performerice i njihove klaunerije privlači upravo mogućnost transgresije rodnih normi (Peta Tait “Legendarne izvedbe: Rodna neobuzdanost u australskom cirkusu (Oz)”). Cirkus je izrazito tjelesan – ne odnosi se ovo samo na akrobatske vještine njegovih artista/ica – čak i u klauneriji postoji biokemijska veza između klauna i gledatelja koji također osjeća fizičke senzacije. Novi cirkus poziva gledatelje da vide tijelo onakvim kakvo ono jest, i upravo je to točka razdvajanja cirkusa i izvedbenih umjetnosti. Čak i unutar australskog “društvenog cirkusa”, koji kroz svoje točke pokušava naglasiti ono što u društvu ostaje neizrečeno, gledatelji su i dalje opčinjeni melankoličnom točkom umjetnika/ce na užetu i trapezu. To je točka u kojoj cirkus koji inače voli davati privid gubitka kontrole, utjelovljuje svu svoju vještinu i disciplinu u umjetnici/ku.
Može li taj umjetnik na užetu iskazati svoju rodnu pripadnost? Jesu li njeni pokreti uvjetovani tijelom više nego njegovi? Može li ga njegova kravata učiniti bržim penjačem? Hoće li ona odustati samo zbog toga što u stvarnom svijetu ponekad nosi haljinu? Rod užetu nije važan. Uže i umjetnik/ca nepovratno su združeni interakcijom tijela i grubog tkanja, molekula izmiješanih kroz godine znoja i truda. Umjetnik/ca i uže su u procesu “neprekidnoga nastajanja” (Camilla Damkjaer “Rod ponad roda u cirkusu”). Cirkus je mjesto gdje je tijelo gurnuto do svojih krajnjih granica – granica biološkog tijela i društvenog roda.
Tako su “nove žene” u američkom cirkusu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće igrale uloge koje su inače u cirkusu imali muškarci. To je poprimilo takve razmjere da su žene u jednom času gotovo posve preuzele cirkus. U vrijeme kada su cirkusi predstavljali praznični dan za mjesta koja su pohodili, bradate žene, žene-divovi, i sve druge možda ne tako razmetljivih fizičkih oznaka, ali redom nositeljice velikog talenta i iznimne spretnosti, mogle su učiniti i biti štogod su zamislile. Imale su bolje plaće, bolje radne uvjete i radile fizički manje opterećujuće “poslove” od drugih zaposlenih žena. Svoje su točke izvodile uglavnom oskudno odjevene, izlažući tako žensko tijelo pred javnošću koja bi se u svakom drugom trenutku i kontekstu nad time zgražala. Žene u američkom cirkusu na početku 20. stoljeća bile su nositeljice moderniteta. I njihovu se pojavnost slavilo onako kako se to uvijek čini u tom prostoru “alternativnih životnih stilova i kreativnih izopćenika”, prostoru “posvemašnje otvorenosti različitome” (Camilla Damkjaer “Rod ponad roda u cirkusu”). Istovremeno, predstavljane su kao uzori ženstvenosti, profinjenosti i normalnosti kako bi se “zadržao njihov potencijal kršenja granica kao ambivalentni simbol novoga doba” (Janet Davis: “Bestidne, bose, bajne i bradate: Cirkuske žene i rađanje moderniteta” ).
Međutim, čini se kako se i u tom prostoru, kao i u prostoru umjetnosti uopće, rasprava o rodu i rodnim pitanjima slabo potiče. “Je li opasno ili subverzivno postaviti pitanje koja je pozicija žene unutar umjetnosti?” (Anne Quentin: “Od tradicionalnog do novog cirkusa: Žensko mjesto i estetika”) Svaka situacija u kojoj se stvara umjetnost je društvena situacija. Koji je to onda politički prostor dan ženama? Umjetnica je manje nego umjetnika. Žene na pozornici su majke i kurve, muze, ali uglavnom žrtve – o njima se uvijek razmišlja unutar nekog dominantnog diskrursa – živimo u muškom svijetu koji stvara mušku umjetnost. Cirkuski se diskurs rađa iz tijela, tijelo cirkuskog umjetnika/ce označava potpuno drugačiji način kretanja, potpuno drugačiji način ostvarivanja veze s tijelom i realnošću. Samo tijelo označava kako će umjetnik/ca napredovati. Cirkuski umjetnici/ce odabiru svoj aparatus ovisno o vlastitoj morfologiji, ali i o svom karakteru. To je to fino tkanje tjelesnosti i kulture, biološkog i dodijeljenog, zbog kojeg danas u suvremenom cirkusu “umjetnici i umjetnice radije ispituju (ili igraju) muško-žensku polarnost, negoli striktno pitanje identiteta” (Anne Quentin: “Od tradicionalnog do novog cirkusa: Žensko mjesto i estetika”).
