Žene i film, žene iz filma

U Grazu se od 12. do 17. ožujka održavao filmski festival Diagonale koji je za zadatak imao promovirati i kritički promišljati austrijsku kinematografiju. Festival koji je u Grazu započeo svoj život 1998. (pod direkcijom Christine Dollhofer i Constantina Wulffpoa) u mnogočemu je zanimljiv, no ono što svakako treba istaknuti jest inicijativa za poticanjem održivosti festivala poznata pod nazivom Diagonale Goes Green koja je pokrenuta 2011. godine, a koja tijekom promotivnih i prodajnih aktivnosti ukazuje na potrebu osjetljivosti prema politici održivosti te povećanja svijesti javnosti o istoj. Tako su svi promotivni materijali tijekom festivala napravljeni od ekoloških materijala i mogu se reciklirati, a sva hrana koja se poslužuje iz organskoga je uzgoja i s lokalnih austrijskih poljodjelstva. Uz to, koncept Green Responsibility ove godine pokušava javnost upozoriti i na potrebu smanjenja CO2 te se u okviru festivala potiče i korištenje javnoga prijevoza te bicikala koji su posebno označeni festivalskom, crvenom bojom.

Druga vrlo važna aktivnost festivala koja je nekako, čini se, ipak ostala po strani ove godine jest problematiziranje položaja žene u filmskoj industriji. Specijalni program nazvan Shooting Women III: Identification prikazao je seriju od nekoliko filmova pod zajedničkim nazivnikom Shooting Women – Pioneering Women in Austrian Film (Filmarchiv Austrija, kuratori: Thomas Ballhausen i Katharina Stöger ), a koji se tiču izgradnje identiteta. Tako u okviru ovoga programa prikazani: Menschenfrauen (VALIE EXPORT, 1979.), Lebenslinien, Teil 2, Marianne – Ein Recht für alle (Käthe Kratz, 1983.), schminki 1, 2 + 3 (Fiona Rukschcio, 1999.), fremde (Kathrin Resetarits, 1999.) i Carmen (Anja Salomonowitz, 1999.).

Niz dodatnih simpatičnih mjera poput tiskanja podložaka za šalice na kojima stoje statistički podatci o broju žena u kinematografiji, kratke biografije malo poznatih redateljica (poput Alice Guy- Blaché) i stripovi koji ukazuju na nejednak položaj žena i muškaraca u svjetskoj kinematografiji samo su izgleda prolazne mjere jer nitko ne obraća preveliku pozornost na njih. Ipak su to samo podlošci za šalice! Od 2008. do 2014. umjetnička direktorica festivala je Barbara Pichler, filmska agentica, kuratorica i publicistkinja o kojoj ćete jako malo saznati pokušavate li na Internetu upisati njezino ime, no nadajmo se da je razlog tomu njezina potreba da u prvom planu na festivalu ipak budu filmovi.

{slika}

Kako bih zaista pokazali da su filmovi bili u prvom planu na ovome festivalu, nećemo pisati tko je i zašto dobio grand prix festivala, to je ionako manje važno, nego ćemo vam predstaviti izvrstan film mlade austrijske redateljice Katharine Mückstein u nadi da će te ga pogledati kada budete u mogućnosti te da će vam njezino ime ostati u sjećanju nakon pročitanoga teksta. Katharina Mückstein rođena je 1982. u Beču, a s osamnaest godina odlazi u Hamburg gdje počinje raditi na filmskim setovima. Studirala je filozofiju i ženske studije u Austriji  i Njemačkoj, a od 2004. do 2010. godine filmsku režiju na bečkoj Filmskoj akademiji pod vodstvom Michaela Hanekea. Jedna je od osnivačica LaBanda Film Productiona.

Film Talea (LaBanda Production, 2013.) o kojemu će biti riječi njezin je prvi dugometražni film za kojega je uz samu Mückstein scenarij pisala i Selina Gnos. Radnja započinje u ljeto kada se četveročlana obitelj sprema na put u Italiju. Povučena i stidljiva četrnaestogodišnja Jasmin (Sophie Stockinger) koju je obitelj udomila već u prvim kadrovima filma pokazuje svoju neprilagodljivost društvenoj normi pa tako odbija odjenuti haljinu, a i raduje se čitanju na odmoru što ostatak obitelji zaprepašćuje. Nakon što fizički napadne “sestrinu” prijateljicu koja ju je nagovorila da ipak proba haljinu te joj se poslije rugala, Jasmin bježi od kuće i dolazi kod svoje majke Eve (Nina Proll) moleći ju da provedu vikend zajedno. Eva je nedavno izašla iz zatvora nakon dugogodišnjega odsluženja kazne te iako želi uspostaviti kontakt s kćerkom, uporno ga odbija iz straha od nesnalaženja u posve novoj situaciji. No na Jasminino inzistiranje i skrivanje istine o bijegu one ipak provedu vikend zajedno, u selu Evine pokojne majke Hilde, na mjestu gdje su se posljednji put Eva i Jasmin zajedno fotografirale. Kompliciran, a opet jednostavan odnos majke i kćeri koje žele, a ne znaju kako biti majke i kćeri Mückstein secira monumentalnim kadrovima austrijske šume koja još više pojačava napetost među njima i naglašava zamjenu uloga majke i kćeri. Kćeri koja je prerano odrasla i majke koja je ponovno djevojčica nakon izlaska na slobodu pa želi samo plesati i osjećati se mladom. Duboko suspregnuti osjećaji s obje strane čitavo nam vrijeme mame pa opet kradu suze, a scena u kojoj Eva prije spavanja kaže Jasmin da ju može zagrliti pa počne plakati teško da vas može ostaviti ravnodušnima. Dva paralelna svijeta, dva potpuno drugačija života pod utjecajem iste, nesretne sudbine sjedinjuju se u sceni na travi kada Eva daje Jasmin cigaretu te ju pita je li joj to prva cigareta. Jasmin odgovara: “Nije, druga”. Simbolički, prva je Jasminin život prije Evinoga odlaska u zatvor, onih tri-četiri godine života kojih se ni ne sjeća, ali zna da su postojali, a druga onaj život koji traje. Dok je Eva u zatvoru i sada kad je izašla, ali kao da je i dalje ‘zatvorena’ jer ju ne želi primiti k sebi. Ona i jest tjeskobna, zatvorena u vremenu koje si je oduzela, vremenu bez kćeri, ali i bez sebe. Tijekom boravka u selu ona upoznaje vlasnika prenoćišta Stefana (Philipp Hochmair) s kojim provodi noć samo zato da bi se osjetila ponovno poželjnom. Sva potisnuta strast i žudnja za životom iza rešetaka dolaze na vidjelo kada ona stavlja crveni ruž i oblači haljinu iz ‘vremena prije zatvora’. I Evi i Jasmin zajednička je potreba za oslobođenjem – od svijeta, sebe i od nakupljenih frustracija, nagomilanih kroz godine šutnje. Jedna i druga malo pričaju, no plešu. Ples je njihova revolucija! Fascinantna je scena Jasmininoga plesa na zabavi koju je priređena u lokalnom klubu kada ona otpušta sve svoje socijalne i intimne strahove i postaje osoba koja ima želje i nadanja. Njima je potrebna ljubav, a ta ljubav kao da im stalno izmiče iz fokusa. Film završava Evinim povratkom na posao i Jasmininim učenja plivanja. U uvodnoj sceni filma Jasmin sjedi kraj bazena i gleda djevojke koje treniraju plivaju, a u kratkoj svađi s majkom na selu ona joj predbacuje kako ju nikada nije naučila plivati jer je nije bilo kad ju je trebala. Završetak filma u kojemu ona sama uskače u bazen i uči se plivati potvrđuje glavnu liniji ovoga filma, a ona je izbor koji ove dvije protagonistice čine kako bi živjele najbolje moguće u zadanim okolnostima. Svijet nije onakav kakav priželjkujemo, no dovoljno smo jake da možemo postavljene granice prilagoditi svim svojim žudnjama.

Mückstein je ovom dirljivom, no nimalo patetičnom dramom u potpunosti uspjela izaći iz filma i pustiti ga da paralelno s njezinom kreira svoju priču. I kako sam naziv filma sugerira, n. talea[1] (u botanici; rezanje radi razmnožavanja), ponekad je potrebno iz umjetnosti iščupati ono “staro i zastarjelo” da bi se rodilo i širilo ‘novo i svježe’. A Katharina Mückstein je dokaz kako je to novo jedino sinergija dobre priče, predanoga rada i istančanoga senzibiliteta za bitno!