U sklopu trećeg po redu Subverisve Film Festivala koji kao temu obrađuje razdoblje socijalizma (i njegov komunistički izričaj) te vezu istog s danas vladajućim neoliberalizmom (preciznije s kapitalističkim izričajem istog), 5.05 u Kinu Europa održana je panel diskusija u organizaciji Centra za ženske studije pod nazivom “Žene i (per)formativni socijalizam”. Članice Centra diskusiju su zamislile kao svojevrsni nastavak međunarodnog istraživačkog projekta Sjećanje žena na život u socijalizmu započetog još 1998. godine u kojem su sudjelovali centri za ženske studije, odnosno ženske istraživačke inicijative iz Praga, Berlina, Krakowa, Bratislave, Beograda i Novog Sada. Glavni cilj projekta bio je sačuvati od zaborava autentična svjedočenja žena različitih generacija, imajući u vidu da “traganje za identitetom žena u socijalizmu ponovo otvara nasilno zatvoren vremenski album tog perioda.” Kombinirajući metode kulturalne antropologije i etnologije s feminističkim pristupom, govorilo se o brojnosti i ambivalentnosti ženskih identiteta, od žene kao figure revolucije do njezine reprezentacije u socijalističkim medijima, kao i o nepravednoj diskriminaciji doprinosa “socijalističkih radnica” kulturnom i historijskom naslijeđu minulih desetljeća.
Sudionice diskusije temi su pristupile s različitih znanstveno-interesnih stajališta, pokušavajući definirati ulogu žene u komunističkom ustroju SFRJ, te razvrstati stvarnu, osvjedočenu žensku ulogu od one nametnute političkim i medijskim metodama sa ciljem očuvanja postojećeg sustava.
Tatjana Jukić, izvanredna profesorica na Odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za sam početak diskusije pravi jasnu razliku između socijalizma i komunizma, pravdajući ovaj potez činjenicom da je komunizam, kao revolucionarna platforma postojanja, uvijek (posebice sa ženskog stajališta), mesijansko vrijeme obećanja koje ne priznaje, ni vremenski ni ideološki, kategorije prije ili poslije. Polazeći od dvaju naoko nesumjerljivih slučajeva – od Garbo u Ninotchki Ernsta Lubitscha, i angloameričkih nagađanja o identitetu Tita u prvim godinama Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, sudionica prikazuje prototipnu komunističku ženu kao prototipnu figuru melankolije, tj. strukturnog elementa komunizma, obećanja koje podrazumijeva jedino vlastitu prekršivost.
Renata Jambrešić Kirin, znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, propitivala je performativnu ulogu žene u socijalizmu: socijalnu, pravnu i ekonomsku jednakost s jedne, te medijski raspon od ikone revolucije do reklamne figure za prenošenje političkih poruka s druge strane. Stalno prisutna nemogućnost odvajanja intimnog od političkog, tj. ambivalentnost ženskog privatnog i političkog tijela, posljedica su socijalističkog nepriznavanja ženskog prava na samoodređenje i aktivno djelovanje.
Sandra Prlenda, voditeljica izdavaštva i istraživanja te predavačica u Centru za ženske studije, govorila je o tendenciji Centra da sačuva kulturno i historijsko naslijeđe žena iz razdoblja socijalizma. Sudjelovanjem u regionalnom projektu “Red Athena” dat je prikaz jugoslavenskog feminizma, tj. uvid u načine i faze razvijanja zapadnoeuropske feminističke misli na našim prostorima, te njegovo postupno odbacivanje predznaka socijalni.
Biljana Žikić, samostalna istraživačica iz Ljubljane, doktorantica na smjeru Antropologija svakodnevnog života i medijski studiji, na primjerima iz medija i popularne kulture razmatrala je oblike i funkcije reprezentacije žene i ženskog tijela u socijalizmu. Točnije, kao izvor svog istraživanja uzela je časopis “Start” (godine ’69-’81), propitivajući zašto se u kvalitetnim socijalističkim časopisima kao ilustracije za kritičke tekstove redovno pojavljuju slike obnaženog ženskog tijela? Sudionica je napravila paralelu i sa spornom reklamom turističke ponude Hrvatske koja kao centralnu “figuru”ima žensku stražnjicu u prvom planu, iznoseći zanimljivo stajalište da je cenzuriranje i povlačenje spomenute reklame iz hrvatskog medijskog prostora “obračunavanje sa socijalističkom tradicijom prikazivanja i korištenja ženskog tijela u propagandne svrhe.”
Reana Senjković, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku, u svom je izlaganju usporedila dvije konstrukcije djevojaštva u 1970-ima, jugoslavensku i britansku, na temelju analize jedinog djevojačkog časopisa koji je izlazio u SFRJ (“Tina”, 1971. ‒ 1976.). Naime, kada su novinarke časopisa “Tina” odustale od zapadnog predloška i počele se baviti temama prostorno i kulturalno bližim našem podneblju, utrostručile su prodaju istog. Sudionica je jugoslavenske novinarke opisala kao “aktivne sudionice u oblikovanju tadašnjeg društva”.
Posljedna sudionica diskusije Koraljka Vlajo, diplomirana dizajnerica (Arhitektonski fakultet) i voditeljica zbirki grafičkog i industrijskog dizajna Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, dala je svojevrsni omaž rodno diskriminiranim dizajnericama Jugokeramike: Jeleni Antolčić, Anici Kuhta Severin, Dragici Perhač i Marti Šribar, pokretačkoj i kreativnoj snazi Odjela za dizajn koja je djelovala skoro četrdeset godina. Sudionica objašnjava pojam “rodno uvjetovanog dizajna” i kategoriziranja istog na tzv. ženski (keramika, porculan i tekstil) i muški dizajn (industrijski).
Moderatorica Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, uspjela je i ovaj put okupiti stručne i profesionalno potkovane sugovornice, koje se temu tretirale s informativno-edukativnim ciljem, pružajući konkretne primjere ali i pečat vrijednog osobnog iskustva.
