Prevela Sanela Blaguški
Borba protiv siromaštva kroz redefiniranje rodnih uloga
Oko tri četvrtine siromašnih na svijetu živi u ruralnim područjima. Među njima žene predstavljaju posebno osjetljivu grupu koja je od presudne važnosti za društveni i ekonomski razvoj. Ulaganje u razvoj žena u ruralnim područjima je stoga ne samo moralni imperativ, već ujedno može biti i obećavajuća strategija za učinkovitu borbu protiv siromaštva i gladi.
Više rada za manje novaca
Ruralnu ekonomiju odlikuje jasna podjela rodnih uloga. Dok žene većinom proizvode osnovne namirnice za potrošnju u domaćinstvu, muškarci su usmjereni na uzgoj i proizvodnju u komercijalne svrhe za međunarodno tržište. Žene uglavnom upravljaju manjim parcelama nego muškarci, rade sezonske poslove i njihov je položaj na tržištu rada općenito gledano u “nesigurnoj zoni”. Štoviše, velik dio žena sudjeluje u gospodarskim aktivnostima u obitelji ali bez plaćene naknade za svoj rad ili kontrole nad proizvedenom imovinom.
Međutim, ukoliko gledamo isključivo na zaposlenost žena u klasičnom smislu (rad za plaću) ne možemo dobiti jasnu sliku značaja kojeg rad žena ima u ruralnoj ekonomiji. Iako im je rad ograničen na uzgoj usjeva, peradi i stoke, žene su odgovorne za oko 60 do 80 posto proizvodnje hrane u zemljama u razvoju. One su ključne osobe u raspodjeli goriva i vode, skrbi i odgoju djece kao i brizi za bolesne i starije osobe. Žene su uključene u sve aktivnosti života u zajednici i zauzimaju centralno mjesto kad je riječ o brizi za dobrobit svojih obitelji kao i društva u cjelini.
Obzirom na ove dodatne aktivnosti, usporedbe na međunarodnoj razini pokazuju da žene u mnogim ruralnim područjima provode znatno više vremena radeći nego muškarci. Procjenjuje se da je u Tanzaniji radni tjedan žene duži za 14 sati u odnosu na muškarca. U Beninu ta razlika doseže nevjerojatnih 17 sati.
Prepreke pri zapošljavanju žena
Osim obaveza u vlastitom domaćinstvu niz drugih faktora sprječava žene u ravnopravnom sudjelovanju na tržištu rada. Ti faktori imaju zajednički nazivnik – smanjen ili nikakav pristup resursima. Naime, žene u ruralnim gospodarstvima često nemaju pristup ili kontrolu nad prirodnim resursima kao što su zemljišta ili voda, čime se smanjuje njihov izgled za zadržavanje prihoda od ovih sredstava. Iako su podaci ograničeni, oni dostupni pokazuju da je samo jedna četvrtina zemlje od ukupne površine u zemljama u razvoju u vlasništvu žena. Niska stopa vlasništva ženama značajno ometa pristup financijskim sredstvima, uključujući mogućnost kreditiranja i štednje.
Osim nedostatnog pristupa imovini, ženama je otežan pristup društvenim mrežama i udruženjima, što dodatno oslabljuje njihov ionako neznatan utjecaj u političkim procesima donošenja odluka i kolektivnog zastupanja. Nedovoljan pristup stvarnom vlasništvu vezanom uz energetiku, tehnologije ili transport dodatno smanjuje žensku produktivnost i mogućnost uključenja u plaćeno zaposlenje.
Žene u ruralnim područjima suočavaju se s nejednakom mogućnošću pristupa obrazovanju i zdravstvu. Unatoč određenom napretku u posljednjih nekoliko godina, samo 63 posto žena u najmanje razvijenim zemljama znaju čitati i pisati, u usporedbi s 73 posto muškaraca i 99 posto žena u razvijenim regijama. Smrtnost majke, ključni indikator zdravstvenog statusa žena i jedan od osam Milenijskih ciljeva razvoja, još uvijek je 100 puta veća u Sub-saharskoj Africi nego u razvijenim regijama. Loše zdravstveno stanje, niska razina obrazovanja i nedovoljna stručna osposobljenost ženama drastično smanjuju izglede na tržištu rada.
Brzo djelovanje i dugoročno ulaganje
Zatočenost žene u domaćinstvo i reproduktivni rad jednako smanjuje obiteljske prihode kao i ukupni gospodarski rast. Djelovanje usmjereno na mjenjanje postojeće pozicije žena imalo bi velik učinak na razvoj ruralnih gospodarstava. Kako bi se postigli održivi rezultati, kreatori politike moraju naći kvalitetnu ravnotežu između brzih mjera za poboljšanje trenutnog stanja i programa koji će rezultirati dubinskim promjenama u strukturi društva, naročito vezan uz položaj žena.
Javni programi rada mogu biti djelotvoran alat kojim bi se žene integrirale na tržište rada. Takvi programi mogu poboljšati kapacitet zapošljivosti žena povećavajući im razinu znanja i stručnog usavršavanja. Iz istog razloga, ženama mora biti olakšan pristup ključnim resursima kao što su zemlja, voda, bankarske usluge, informacija i tehnologije.
Redefiniranje rodnih uloga
Još važnije, spomenute strategije trebaju postupno mijenjati percepciju rodnih uloga, šireći svijest o važnosti ženskog osnaživanja. Ravnopravnost spolova ne smije se doživljavati kao prijetnja već prilika. Seoska društva su pod velikim utjecajem tradicionalnih normi koje žene predodređuju za ulogu majke i skrbnice te ih na taj način spriječavaju u razvoju profesionalne karijere i ograničavaju im pristup važnim imovinskim resursima.
Promoviranje ruralnog razvoja kroz povećanje rodne jednakosti na taj način zahtijeva preraspodjelu odgovornosti. Aktivan prodor žena na tržište rada zahtjeva mobilizaciju drugih resursa, kako bi se preuzela briga o tradicionalno ženskim zadacima, što uključuje i veće sudjelovanje muškaraca. Osim toga, vlade bi mogle poboljšati programe za brigu i odgoj djece ili osigurati socijalnu zaštitu i javne mirovine kako bi se stvorile mogućnosti za žene da sudjeluju više aktivno i produktivno u seoskim gospodarstvima.
Sustav kvota ženske zastupljenosti u udrugama poslodavaca, poljoprivrednika ili sindikata, još jedan je važan element takve strategije. Time će se povećati pregovaračka moć žena a kreatorima politike će služiti kao podsjetnik da je osnaživanje žena pametna strategija za borbu protiv siromaštva i poboljšanje egzistencijalnih uvjeta ruralnog stanovništva.
