Prevela Dea Ajduković
Zašto ima tako malo žena u talijanskoj politici?
Četiri ministrice od ukupno 21 ministarstva; 193 parlamentarke od 952; niti jednu stranku ne vodi žena.
“Feministički pokret je u Italiji bio jak… Ali kako bi žene mogle sudjelovati u politici kao žene, sama politika se mora promijeniti,” kaže Luisa Capelli iz stranke L’Italia dei valori (Italija vrijednosti). “Talijanski feminizam utjecao je na stranačku politiku, osobito ljevice. Ali sada je marginaliziran do točke u kojoj ako se odrediš kao feministkinja, gleda te se s nepovjerenjem.”
Capelli, koja je i šefica izdavačke kuće Meltemi Editore, mnogo je promišljala slabu političku prisutnost žena u talijanskoj politici. Opisuje kako se već godinama izlažu ženska tijela, a umanjuju njihovi talenti te smatra da je to rezultat sustavnog vrijeđanja žena na televiziji. “Barem dvije naše ministrice su odabrane jer njihovo prisustvo seksualno zadovoljava premijera (Silvija Berlusconija)… Zašto bismo bili šokirani? Kada je prije dvije godine studentica tražila od njega savjet za budućnost, predložio joj je da se uda za bogataša.”
Chiara Volpato, profesorica socijalne psihologije na Sveučilištu Milano-Bicocca vidi “povijesne čimbenike” u trenutnoj mrtvoj točki. “Demokratski razvoj Italije bio je prekinut s 20 godina fašizma,” kaže. “Mačizam tog režima bio je preveden u zakone koji su dodatno umanjili prava žena. Na primjer, ženama je bilo zabranjeno poučavati filozofiju i povijest, koje su smatrane najvišim znanostima.”
Žene su ipak 1946 osvojile pravo glasa, a tijekom šezdesetih i sedamdesetih zakonsko pravo na razvod, pobačaj i kontracepciju. “Ali ovaj je potisak nestao idućih godina, dok je nedostatak ideja i inicijativa zamijenila komercijalna berluskonijevska televizija.” Danas talijanski premijer Berlusconi kroz svoje medijsko carstvo kontrolira oko 90% talijanske televizije, kao i državnu televiziju RAI. Također kontrolira i izdavačke kuće i druge medije.
Berlusconijeva televizija je “proširila kulturu utemeljenu na opsesivnom procjenjivanju ženskih tijela,” kaže Volpato. “Nametnula je model površne žene. Žene čija je glavna funkcija dekorativna. Objekt. Ženu koja ne postoji sama za sebe nego kroz oči muškaraca… Ovaj model postoji i u drugim zemljama, samo što je ovdje to jedini model koji nude masovni mediji.”
Danas Global Gender Gap Index (GGG), koji mjeri ekonomske, političke i obrazovne nejednakosti između muškaraca i žena, smješta Italiju na dno ljestvice europskih zemalja. Među europskim zemljama, samo Češka, Rumunjska, Grčka, Cipar i Malta imaju veće rodne nejednakosti.
Angelica Mucchi-Faina, profesorica psihologije na Sveučilištu u Perugiji, smatra da “se u Italiji ne može ni govoriti o jednakim prilikama za žene u politici.”
Međutim, Italija je 1985. ratificirala Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, a promjene koje su slijedile po prvi su puta u Ustav uvele koncept jednakih prilika. Ministarstvo za jednakost prilika postoji od 1996.
Ali Mucchi-Farina smatra do postoje tri čimbenika koji i dalje koče ulazak žena u politiku. Prvo, žene nose teret obiteljskih odgovornosti. Drugo, mačizam koji prevladava u politici obeshrabruje žene da se uključe. Treće, žene znaju da moraju biti mnogo bolje nego muškarci, i da moraju mnogo više uložiti.
Anne Maass sa Sveučilišta u Padovi se slaže da “muškarci ne žele izgubiti svoje goleme povlastice ako puste i žene unutra (u politiku). Većina ih je iznimno dobro plaćena… Osim ako su izloženi golemom pritisku iz stranačke baze, muški političari se opiru svakoj promjeni. Ali do toga ne dolazi jer većina ljudi nije svjesna prednosti veće zastupljenosti žena u politici.”
Što žene mogu donijeti u politiku?
Istraživanje Esther Duflo s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) i Rohini Pande s Harvarda istraživale su omjerom muškaraca i žena u seoskim vijećima u Indiji te je li vodstvo prvenstveno u rukama muškaraca ili žena. Kada su žene bile na vodećim pozicijama, mnogo veći dio lokalnih budžeta se koristio za obrazovanje i zdravlje, dok je muško vodstvo resurse usmjeravalo prema različitim potrošačkim proizvodima, obrani i automobilima, što jesu važne stvari, ali ne i ključne.
“Muškarci stariji od 50 godina drže 55% mjesta u talijanskom parlamentu, iako sačinjavaju samo 17% populacije,” kaže Anne Maass, profesorica psihologije na Sveučilištu u Padovi. “Ova koncentracija moći dovodi do rizika time što umjetno smanjuje i raznolikost pitanja o kojima se raspravlja i rješenja koja se predlaže.”
“Psiho-sociološka istraživanja pokazuju da su žene sklonije imati demokratske vrijednosti kao što je jednakost, socijalna odgovornost i zaštita prirode te su manje sklone prihvatiti hijerarhijsku strukturu u kojoj jedna grupa dominira nad drugom, a manjine se ne poštuje,” kaže Maass.
Ženski ogranak Berlusconijeve stranke Forza Italia tvrdi je stranka uvijek “uključivala žene u “politiku”, ali na malo drugačiji, poseban, način. Ženska politika uključuje odnose, to je posao posredovanja i mudrosti u svakodnevnom životu”, kaže njihov pamflet iz 2004. Isti dokument tvrdi da žene iz “psiholoških razloga” ne ulaze u politiku te da je potrebno “obrazovati” žene kao bi postale motivirane i zainteresirane za uključivanje u lokalnu politiku.
Međutim, Mucchi-Faina ovo smatra neprihvatljivim: “Ideju “ženske prirode” koja žene čini nepodobnima za javne funkcije je vrlo teško dokazati,” kaže. “Kada bi ona bila istinita, bilo bi mnogo žena u lokalnoj politici, gdje se odlučuje o praktičnim pitanjima. Ali (…) od 148,000 javnih službenika u lokalnim jedinicama, žene sačinjavaju samo 17.6%. Onda?”
Kako dovesti žene u politiku?
Capelli je bila kandidatkinja za Europski parlament, ali nije izabrana: “Na izbornoj listi stranke L’Italia dei valori bilo je oko 30% žena. Ali od naših sedam izabranih parlamentaraca, samo je jedna žena. Tako, ili još gore, je i u drugim strankama. To je potpuna katastrofa… Čak i kad nismo diskriminirane, nas (kandidatkinje) stranke ne stavljaju na najbolja mjesta kako bi bile izabrane.”
“Dugo sam bila protiv kvota… Ali iz svog iskustva na sveučilištu, shvatila sam da brojevi čine razliku,” kaže Capelli. “U Italiji zakon kaže da prisutnost žena na stranačkim listama ne bi trebala biti manja od 30%, ali žene ne budu izabrane. Rijetko budu na čelu liste. Treba ponovno promisliti prisutnost žena u tim institucijama putem kvota.”
Maas smatra da bi najučinkovitija metoda bila tzv. zip sistem odnosno paritet, da se žene stavi na svako drugo mjesto na izbornoj listi. Ali dodaje da u Italiji do toga neće nikada doći, jer žena u parlamentu, koje bi to mogle promicati, ima smiješno malo i susreću se s otporom većine muškaraca.
Mnogo se toga još treba promijeniti unutar politike, smatra Capelli. “Sustav koji ne nagrađuje zasluge, nego sposobnost kretanja kroz mušku strukturu moći samo kažnjava žene… Za mene je politika sposobnost da se pregovara i pretvara načela u zajedničke akcije. Ako se politika svede na puke borbe moći, samo jedna grupa ima dovoljne resurse da u tome uspije. A to nisu žene.”
