Prevela Nada Kujundžić
Kairo – U trenutku kada je egipatski premijer prošloga četvrtka podnio ostavku, u predgrađu na rubu Kaira 32-godišnja Shereen Diaa pripremala je ručak za svoje sinove. Kao žena koja je prisiljena lice zakrivati velom i čiji se život vrti oko dvojice sinova, gđa Diaa odlučila je da više neće sudjelovati u političkim demonstracijama, već se u potpunosti posvetiti svojoj djeci (dječaci stari 6 i 8 godina). No kada je na Facebooku pročitala da će se toga dana prosvjednicima obratiti novi premijer, nije mogla odoljeti.
“Vraćam se za dva sata,” rekla je svojoj djeci dok ih je ostavljala kod svoje majke. Zatim se zaputila u središte grada, na Trg Tahrir. Našavši se usred bučne gomile, popela se na bačvu kako bi mogla vidjeti premijera Essama Sharafa. Sharaf je i sam sudjelovao u demonstracijama uperenim protiv bivšeg predsjednika Mubaraka. “Vidim ga! Tako sam sretna!” uskliknula je Diaa, njen glas pomiješan s tisućama drugih. “Budi ponosan što si Egipćanin!” klicala je gomila.
Revolucija u Egiptu rezultat je zajedničkih napora muškaraca i žena, domaćica i prodavača voća, poslovnih žena i studenata. Na vrhuncu prosvjeda, gotovo četvrtinu od ukupno milijun prosvjednika koji su svakodnevno zaposjedali glavni gradski trg, činile su žene. Žene pokrivenih i otkrivenih lica vikale su, borile se i spavale na ulicama jednako kao i muškarci, prkoseći svim tradicijom propisanim oblicima ponašanja. Nakon završetka revolucije, aktivisti nastoje spriječiti da uloga žena padne u zaborav. Novi zadatak jest nastaviti aktivno sudjelovanje žena u javnom životu i u novoj državi. “Stvari se nisu promijenile, još uvijek se mijenjaju,” ističe Mozn Hassan (32), predsjednica udruge Nazra for Feminist Studies (udruge za ženske studije). Hassan gotovo da i nije dolazila kući tokom 18 dana koliko je bilo potrebno da se svrgne predsjednika Mubaraka, no to, kako ističe, nije dovoljno. “Sudjelovati u revoluciji ne znači provesti 18 dana na Trgu Tahrir i zatim cijelu stvar pretvoriti u neku vrst karnevala i trijumfa vojske,” objašnjava ona. “Dobili smo tek prvu bitku.”
Činjenica da Hassan inzistira na potrebi za ostvarivanje pojedinih političkih ciljeva i postizanje rodne jednakosti, a ne na nekim osnovnim pravim koja su uskraćena ženama diljem arapskog svijeta, mnogo govori o položaju žena u Egiptu. Procjenjuje se da oko 25% žena radi izvan svojih domova, što im omogućuje da slobodnije komuniciraju s muškarcima i više sudjeluju u javnom životu. No u nedavno objavljenom izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma o stupnju jednakosti među spolovima u 134 zemlje diljem svijeta, Egipat se našao pri dnu ljestvice – tek na 125. mjestu. Razlog tomu leži u visokoj stopi nezaposlenosti i nepismenosti (42%) unutar ženske populacije. Osim toga, broj žena u politici gotovo je zanemariv (2010. godine, samo 8 od ukupno 454 mjesta u Parlamentu zauzimale su žene). Odsijecanje genitalija i dalje je prilično rašireno u Egiptu, osobito u ruralnim područjima. Nadalje, žene su neprestano izložene raznim oblicima seksualnog zlostavljanja kakvog se u većini zemalja ne bi toleriralo. Bez obzira na to je li pokrivena velom, žena na ulicama Kaira neprestano je izložena verbalnom, nerijetko i fizičkom zlostavljanju, pa mnoge imućnije žene u potpunosti izbjegavaju središte grada.
Osim u Egiptu, žene su odigrale ključnu ulogu u nizu drugih ustanaka u zemljama regije. U Bahrainu, stotine žena omotanih u tradicionalne crne tunike sudjelovalo je u prosvjedima protiv Vlade; no kao obol ozračju konzervativizma, za njih je određen odvojen, ´ženski´ prostor za molitvu i spavanje. U posljednjih nekoliko dana sve više žena izlazi na ulice i u glavnom gradu Yemena (iako je njihov broj još uvijek neznatan u usporedbi s masama muških prosvjednika).
Gđa Diaa, čiji je suprug djelatnik jedne multinacionalne korporacije, tvrdi kako su egipatske kućanice odigrale ključnu ulogu u revoluciji, uglavnom stoga što imaju više slobodnog vremena od svojih muževa. Aktivnost i angažiranost žena u dobrotvornim udrugama koje čine osnovicu Muslimanskog bratstva, u velikoj je mjeri pridonijela radu te udruge.
“Napokon imamo osjećaj da je ovo naša država,” rekao je Abrar Mousad (15), simpatizer Bratstva koji je u prosvjedima sudjelovao u društvu majke, tete i rođakinje. Obitelj je doputovala sa sjevera, iz grada Tanta, kako bi sudjelovala u ovom povijesnom događaju. “Sve se promijenilo. Napokon mogu bez straha reći što mislim i trebam.” No Mousadova se izjava doima pretjerano optimističnom; feministice priznaju kako borba za jednakost neće biti laka. Ipak, žene su pripravne na borbu jer, kako tvrde, najvažnija promjena, ona unutarnja, već se dogodila. Shvatile su kako prometne ulice središnjeg Kaira, tradicionalno muški teritorij, mogu (seksualnom zlostavljanju usprkos) podjednako pripadati i njima.
Istraživanje koje je 2008. godine proveo Egipatski centar za ženske studije, pokazalo je kako je većina ispitanica u nekom trenutku bila zlostavljana. “Zlostavljači, nerijetko pripadnici oružanih snaga, u pravilu prolaze nekažnjeno,” tvrdi Nehad Abu El Komsan, predsjednica Centra. Takvo stanje, smatra Komsan, posljedica je nekoliko faktora: nedostatka zakona koji bi štitili žene od seksualnog nasilja, sveprisutan strah zbog kojega žene odustaju od podnošenja prijava, ozračje opresije i frustracije koje prožima čitavo egipatsko društvo, a naročito pogađa milijune siromašnih, neobrazovanih i nezaposlenih mladića. No tijekom revolucije, žene su se našle na tim istim ulicama, rame uz rame sa istim mladićima koje su do tada izbjegavale. “Muškarci kojima su se bojale obratiti na ulici, sada su im govorili: ´Hura za žensku revoluciju´”, kaže Hassan.
Međutim, duh zajedništva koje je rođen na Trgu Tahrir ubrzo je narušen. 11. veljače, u trenutcima Mubarakovog konačnog pada, gomila je odjednom podivljala: novinarka televizijske kuće CBS napadnuta je pod (zasad još uvijek) nerazjašnjenim okolnostima, nekoliko egipatskih žena je silovano. Komsan i druge žene uvjerene su kako su nasilje, neprisutno do tog trenutka, isprovocirali stranci ili zloglasni mladići kojima je noć pobjede bila noć za samo njima svojstveno slavlje.
Napadi su pokazali koliko još posla predstoji Egiptu u rješavanju gorućih društvenih problema. “Bila sam strašno razočarana,” izjavila je 25-ogodišnja Yasmeen Mekawy, djevojka egipatsko-američkog podrijetla koja je neugodnosti počela doživljavati u danima nakon Mubarakove ostavke.
Razočaranja nadilaze događanja na gradskim ulicama. Odbor sastavljen od osam pravnih savjetnika koje je vojna vlast odabrala da revidira Ustav, tvrdi feministica Amal abd al–Hadi, ne uključuje niti jednu ženu, dok odabrani muškarci ne pokazuju ni trunke osjetljivosti za rodna pitanja. Potvrde za ovakav stav dadu se iščitati već iz samih odluka Odbora; jedna od predloženih promjena uključuje zabranu da egipatski predsjednik stupi u brak sa ženom koja nije Egipćanka – prijedlog koji očito isključuje mogućnost da na predsjedničku fotelju zasjedne žena. Koalicija sastavljena od 63 ženske udruge pokrenula je peticiju kojom traže da se u rad Odbora uključi barem jedna ženska osoba; i žene, tvrde one, imaju pravo sudjelovati u izgradnji nove egipatske države. Hadi primjećuje kako su se i prijašnjim revolucijama (1919. i 1952. godine) žene susretale sa sličnim poteškoćama. U ovom trenutku, feministice najviše strahuju da će najavljena revizija državnih zakona rezultirati oduzimanjem njihovih prava. Ovaj je scenarij osobito izgledan ukoliko poraste utjecaj konzervativne islamističke frakcije u Vladi.
No mnogi se ipak koncentriraju na pozitivne promjene. U petak, velik broj djevojaka na Trgu Tahrir nosilo je neslužbene policijske kape i znakove kojima su upozoravale muškarce da poštuju žene. Fatma Eman (28), muslimanska feministica i su-osnivačica udruge Nazra smatra kako postupno dolazi do pomirenja između sekularnih i muslimanskih feministica, koje u islamu vide model za ženska prava. “Nakon revolucije, sekularne su feministice bile vrlo prijazne prema meni,” kaže Eman. “Željele su pokazati da su sve feministice u međusobnom savezništvu.” Koalicija na čelu s feministicom Nawal el–Saadawi planira milijunski marš žena s ciljem promoviranja demokracije.
Gospođa Diaa neko će vrijeme ostati kod kuće kako bi se posvetila djeci i dala novom premijeru priliku da uvede neke pozitivne promjene. No ukoliko Sharaf ne ispuni dana obećanja, neće mnogo razmišljati prije nego iziđe na ulicu. Prisjećajući se svojih revolucionarnih dana, istaknula je: “Ne vidim razliku između muškaraca i žena. Jedina razlika je u tome što je muškarcima lakše fizički svladati protivnike. I ja sam odgovorna. I ja mogu biti jedna od njih milijun.”
Tri dana nakon što je ovaj tekst objavljen u New York Timesu, tisuće Egipćanki na Međunarodni dan žena tražilo je jednaka prava. No muškarci ih nisu dočekali s odobravanjem. Prenosimo tekst objavljen na E-novine.com.
Protest hiljada Egpićanki, koje su u utorak na Međunarodni dan žena tražile jednaka prava i kraj seksualnog zlostavljanja, prošao je uz nasilje muškaraca koji su im dobacivali i pretili, poručujući im da se vrate svojim kućama gde i pripadaju, prenosi dopisnik agencije Associated Press.
Egipćanke, neke u odorama i maramama preko lica, druge u džinsu, su marširale kroz centralni kairski trg Tahrir kako bi proslavile Međunarodni dan žena. Međutim, masa muškaraca koja je došla na lice mesta uskoro je postala brojnija nakon čega je počelo vređanje i vikanje na učesnice marša.
“Oni kažu da je naša uloga da ostanemo kući i da rađamo predsednike, ne da mi konkurišemo za predsedničku poziciju”, rekla je Farifa Helmi (24), po profesiji novinarka.
Seksualno zlostavljanje je i dalje široko rasprostranjeno u Egiptu, gde se žene najčešće ne odlučuju da prijave seksualne napade ili zlostavljanja iz straha da će ona ili njihova porodica biti stigmatizovani. Istraživanje iz 2008. Egipatskog centra za ženska prava je pokazalo da je 82 odsto Egipćanki i 98 procenata žena koje su sa strane došle u Kairo bile zlostavljane , dok je 62 odsto muškaraca priznalo počinjeno zlostavljanje.
Tokom marša žena u utorak, muškarci su kritikovali okupljene i poručili im da njihove potrebe nisu hitne u trenutku nakon revolucionarnih događanja u Egiptu. Kada su žene pokušale da uzvrate, neke od njih su verbalno zlostavljane ili gurane. Druge su bile prebijane i morale su da budu otrgnute od grupe agresivnih muškaraca.
Laila Mustafa, žena sa velom preko lica u 40-im godinama života, došla je iz predgrađa Kaira na Tahrir trg i ponudila pomoć aktivistima. Ona je ranije uzela 1.000 flajera kako bi ih podelila u svom komšiluku u Boulag de Dakroru, jednim od najsiromašnijih delova egipatske prestonice.
“Završila sam sa deljenjem svih flajera i danas sam došla na trg. Ne želim da tražim ništa za žene, samo želim da pokažem prisustvo”, kaže ona. “Današnje demonstracije su dobra šansa da pokažemo vladi da postojimo”.
Mustafa Husein (30) je rekao da su mnogi demonstranti morali da beže sa mesta protesta i da se kriju u obližnjem parku.
“Trčali su kako bi spašavali svoj život i vojska je morala da ispali nekoliko hitaca u vazduh kako bi razbila rulju koja ih je jurila”, rekao je Husein.
Pasant Rabie (23) kaže da je iznenađena da su žene na taj način zlostavljane nakon njihove uloge u narodnom ustanku. Žene Egipta su bile u centru protesta, vodile su skandiranja, provodile su hladne noći na trgu i čak su se borile tokom sukoba sa provladinim pristalicama.
“Mislila sam da ćemo biti slavljene kao žene revolucije jer smo bile prisutne tokom svih dana na Tahriru”, kaže Rabie. “Ukoliko žene ne budu uključene sada, mi ćemo biti potlačene”.
Povodom Međunarodnog dana žena, američka državna sekretarka Hilari Klinton je izjavila u utorak da će tranzicija od autokratije u Egiptu i Tunisu biti nekompletne sve dok polovina društva ostane blokirana od učešća u upravljanju države. Ona je obećala da je SAD čvrsto stati iza predloga da žene moraju biti uključene u bilo kakav proces koji bude pokrenut u tim zemljama.
