Kad sam nekim prijateljima i poznanicima spomenula da odlazim na nekoliko dana u Iran, oni su u nevjerici uglavnom panično reagirali – pa tamo će rat, jesi li ti normalna? Čak i kada sam naglasila da u Iran ide jedna mala ženska delegacija ( Rada Borić, Sandra Prlenda, Dubravka Crnojević Carić, Ana Opalić, Adriana Dija Bonacci i ja) koja će službeno posjetiti Teheran i Isvahan, sveučilišta i povijesne dijelove, njihova zabrinutost nije bila ništa manja.
U dnevno-političkom kontekstu Iran budi uglavnom negativne asocijacije – napeta situacija oko nuklearnih pogona, nedavne EU sankcije, zatim pitanje “pokrivenih” žena. Pritom se nažalost previđa činjenica da je iranska ili perzijska kultura jedna od najstarijih i najbogatijih, da je Iran i zemlja poezije i glazbe, a ne neko mjesto na kojem su pustinje i mjesto gdje žive talibani. Iran je ogromna zemlja, ima površinu 1. 648 000 kilometara kvadratnih i oko sedamdeset milijuna stanovnika.
Oficijelno ime države je Iran i upotrebljava se od 1935. godine, a današnje puno ime zemlje je Islamska republika Iran, koja je ustanovljena nakon pobjede islamske revolucije 1979. godine. Ondje se piše perzijskim pismom, a službeni jezik je farsi. Farsi je imao veliki utjecaj na turski jezik, a preko turskog jezika su došli utjecaji u našem podneblju – npr. riječi iranskog podrijetla su: patlidžan, limun, bor, jorgovan, višnja, čarapa, kajgana… Nas nekoliko žena iz područja umjetnosti i aktivizma krenulo je na put bez predrasuda, s namjerom da barem nakratko upoznamo tu daleku zemlju bogate kulturne baštine.
Dva sata od Istanbula
Let iz Istanbula do Teherana trajao je dva sata. Pri kraju leta, na glavu smo stavile marame. Naime, u Iranu žene glave pokrivaju maramom ili čadorom, obline su prekrivene širokim tunikama, a gležnjevi su također sakriveni. Poštovale smo običaj naših domaćina i tih nekoliko dana bile smo obučene po pravilu.
Bile smo smještene u vrlo ugodnom hotelu u središtu Teherana i tih nekoliko dana uglavnom smo posjećivale fakultete: World studies, University of Teheran i knjižnice. Bile smo dočekivane od dekana fakulteta i profesora i profesorica i u tim susretima razgovaralo se vrlo tolerantno o našim kulturama, ali i o mogućim budućim suradnjama. Razgledali smo i palaču Golestan i Nacionalni muzej. Teheran ima blizu 15 milijuna ljudi, a na ulicama ima 4 milijuna vozila. Uglavnom, čini se kao da nema nikakvih pravila u vožnji, na tren me gužva na ulicama podsjetila na kompjutorsku igru u kojoj vozila klize i pritom se, začudo, ne sudaraju.
Svakako je poseban dio našeg puta bio odlazak u predivan grad Isvahan na rijeci Zajanderud. Ondje se nalazi jedan od najljepših mostova u Iranu, Hadžu i jedan od najvećih trgova na svijetu. Isvahan je gradila dinastija Safavida. U sjećanju svake od nas zasigurno će ostati popodne i večer provedeni u tom gradu na glavnom Imamovu trgu, koji je sa svih strana okružen dvokatnim arkadama. Sjedile smo na perzijskim tepisima koje su stanovnici toga grada razasuli po travi, ondje su nam prilazila djeca da se fotografiraju, a ljubazni domaćini nudili su nas sjemenkama i slatkišima. Promatrale smo kočije s konjima i prisjećale se ulaska u jednu od najljepših džamija.
Imamova džamija je remek-djelo islamske arhitekture, izgrađena je od 1612. do 1630., a gradio ju je Ali Akbar Isfahani. Tirkizni mozaici i veliko unutrašnje dvorište s bazenom vode u sredini ostavljaju bez daha – neke od nas toliko su bile ganute prelijepim prizorom i nekom posebnom energijom, da smo i zadrhtale. Isvahan je grad za koji nije niti malo slučajno da ga neki nazivaju i najljepšim gradom na svijetu.
Nescafe posvuda
Naši su nam domaćini priredili i koncert i primanje, pokazali nam minarete koji se miču, stare kupelji, armenske crkve. Dok smo šetale po bazaru, imale smo prilike vidjeti i neke stare iranske zanate: izradu tepiha, te kalamkar i katam. Kalamkar je umjetnički zanat štampe na platnu, a katam je ukrašavanje površine predmeta u kojoj se komadići drveta raznih boja, slonovača, kosti i metal povezuju u različite geometrijske oblike.
Što se tiče hrane, nacionalno jelo u Iranu je kebab, ali jede se i puno povrća, riže, jogurt, razne slastice (posebno razne vrste sladoleda). Njihov kruh je doista poseban – nalik je na naše mlince. Jedino nam je nedostajala tzv. turska kava – uglavnom se pije nescafe.
Na kraju, kad sam se ozarena vratila kući, mojim zabrinutim poznanicima nije trebalo objašnjavati da Iran nije opasna zemlja za putovanje, da Iranci nisu Arapi, da nas nitko nije htio oteti ili ubiti, da smo susretali školovane žene i da smo čak vidjele i žene koje voze taksi. Uostalom, u priče o razvijenom Zapadu i zaostalom Istoku, nadam se, nitko više ne vjeruje i vrijeme je da se počnu razbijati predrasude koji imamo jedni o drugima.
Kao osobu koju zanima poezija, posebno mi se zanimljivim čini to da su i profesori i prevoditelji i aktivisti govorili o tome koliko poezija znači za njihovu kulturu, spominjali su sjajne pjesnike, spomenimo samo neke: Firdusi, Sadi, Rumi, Širazi, Hafiz…Iz Irana ponijela sam stolnjake, torbice, CD s muzikom i poezijom, knjige, ali ipak najljepše sjećanje svakako ostaje vezano uz ljubazne i tople ljude, koji su otvorili vrata nama nepoznatog svijeta, ali, mogu to bez imalo patetike reći, i vrata svog srca.
