Prije nekoliko dana, odnosno 26. i 27. studenog, u zagrebačkom hotelu Palace održana je međunarodna znanstvena konferencija o mladim ženama i rodnoj ravnopravnosti u postjugoslavenskim društvima.Na konferenciji je sudjelovalo 26 izlagačica i izlagača, znanstvenika i znanstvenica iz raznih područja (antropologija, sociologija, filozofija, psihologija, pravo itd.), te stručanjaka/kinja iz javnih institucija i civilnog sektora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Srbije, Kosova, Slovenije i SAD-a. Fokus konferencije bio je na postsocijalističkim društvima nastalim raspadom bivše Jugoslavije, a koja i danas prolaze kroz mnoge socijalne, ekonomske i političke procese čija obilježja uvelike određuju društveni položaj jedne od ranjivijih društvenih skupina – mladih žena.
Prema tome, izlagači i izlagačice ponudili su svojevrsni znanstveni, stručni i interdisciplinarni aspekt u pristupu rodnoj problematici, ukazujući na smjernice i potrebu za budućim znanstvenim istraživanjima koja bi predstavljala temelj za oblikovanje javnih politika i aktivnosti civilnog društva usmjerenih prema unapređenju položaja mladih žena u društvima bivše Jugoslavije.
Kroz šest panela propitivalo se i raspravljalo o prepoznatim problemima u područjima ljudskih prava žena, obitelji i reproduktivnih politika, obrazovanja, tržišta rada, kulture te nasilja nad ženama.
S prvog dana konferencije, 26. studenog, izdvojile smo panel o rodnom obrazovanju, koji je svojim zanimljivim, kritičkim i radikalnim izlaganjem otvorila Biljana Kašić, profesorica sa Sveučilišta u Zadru. Biljana Kašić je na samome početku izlaganja kritički istaknula kako je feminizam danas u Hrvatskoj pod prijetnjom, kao i mnogi feministički kolegiji. “Živimo u okolnostima u kojima nema uzmicanja, jer smo previše uzmakle. Kada kažem uzmakle – hrvatska država je uzmakla pred crkvenom državom, mnoge feministkinje su uzmakle pred normativnom rodnom jednakošću, mnogi kolegiji su uzmakli pred situacijom da se ne imenuju kao feministički”, eksplicirala je Kašić.
Napomenula je da je očito kako je došlo do pustošenja svih slojeva i svih aspekata znanosti u Hrvatskoj, posebice jednakosti po spolu i rodu, te ukazala na dramatičnost situacije u okviru referendumskih događanja.
Kao jedan od velikih problema rodnog obrazovanja u Hrvatskoj istaknula je problem stereotipa u udžbenicima. Ipak, “kada spomenete pojam rodno osjetljivo obrazovanje nitko neće pasti u nesvijest, nitko ne zna što to znači, ali zvuči zgodno”. Isto tako, onaj afektivni moment iskaza u riječi ‘osjetljivo’ pripomaže, jer aludira na arhetipsku žensku osobinu – dakle one su ‘osjetljive’, a taj pojam je mnogo mekši od onih mjesta feminističke kritike kao što su podčinjavanje, opredmećenje ili pad diskriminacije, istaknula je Kašić.
Na samome kraju Kašić je postavila problem govorenja o rodno osjetljivom obrazovanju u kontekstu u kojem rodni studiji nisu nikada bili uspostavljeni u području visokoškolskog obrazovanja, ni na preddiplomskoj, niti na diplomskoj ili postdiplomskoj razini, što je velika sramota hrvatske intelektualne, a posebice rodno ravnopravne scene koja se bavi tim pitanjima.
Kašić je istaknula i kako naš specifični kontekst pokazuje nekoliko apsurda, odnosno paradoksa: jedan je da se jedino sustavno i cjelovito obrazovanje o ženskoj tematici izvodi izvan sveučilišta, a provodi ga Centar za ženske studije u Zagrebu, u kojem se dobiva samo spoznaja, ne i važan certifikat, jer se to naravno ne računa.
Sljedeći paradoks jest taj da su rodni studiji 2009.godine postali interdisciplinarno znanstveno područje. Drugim riječima, ušli su u znanstvenu kategorizaciju Nacionalnog vijeća za znanost u Hrvatskoj zahvaljujući Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Centru za ženske studije, iako ne postoje ni ženski ni rodni studiji na sveučilištu kao integralno kognitivno polje akademskog polja. “Događa se to da se preko jedne kategorizacije rodnih studija zapravo odmjerava moć discipline nad nečim što je interdisciplinarno”, zaključila je Kašić.
Nakon Biljane Kašić, riječ je preuzela Milena Karapetrović s Univerziteta u Banjoj Luci, a govorila je o feminizmu i rodnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Na samome početku istaknula je kako smatra da je feministička pozicija jedina prava kritička pozicija s koje se može progovarati o patrijarhatu, te nešto istinski i zaista činiti.
Termin poluperiferija koji se nalazi u samom naslovu Milenina izlaganja, “u obrazovnom sistemu odnosi se na udaljenost od centara proizvodnje znanja, što podrazumijeva da smo mi treća klasa u akademskom svijetu bez obzira na način na koji radimo ili što učimo”, istaknula je.
Također, ukazala je na problem nepostojanja studija antropologije u BiH, koji je između ostaloga, iznimno bitan za proučavanje i govor o ženama i o rodu. Osim toga, kao bitan dio istaknula je i regionalnu suradnju, kako bi se uopće moglo govoriti kakvo je stanje rodnoga obrazovanja u BiH, jer nije moguće izolirano promatrati feminističko djelovanje i rodno obrazovanje.
U funkciji stvaranja zajedničkih znanja i iskustava ulogu igra tzv. kultura sjećanja – kao prvu zajedničku sastavnicu postjugoslavenskih zemalja istaknula je život u socijalističkoj zemlji, koji je donio određene prednosti socijalističkim ženama u odnosu na kapitalistička društva – pravo na tijelo (abortus), pravo na glasanje i pravo na obrazovanje. Od ostalih zajedničkih iskustava spomenula je iskustvo rata i tranziciju koji nas čine specifičnim prostorom u odnosu na istočnoeuropske zemlje.
Što se samog rodnog obrazovanja tiče, za razliku od situacije u Hrvatskoj, u BiH ipak postoji određeni ogranak institucionalnog rodnog obrazovanja u vidu doktorskog programa rodnih studija na sarajevskom sveučilištu.
Isidora Jarić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu predstavila je rad koji problematizira implementaciju projekta rodne ravnopravnosti u srednjem stručnom obrazovanju. U fokusu istraživačkog interesa rada srednjoškolski su nastavnici čiji su stavovi prikupljeni metodom serijskih intervjua fokus-grupa. Početna pretpostavka ovog istraživanja jest važnost propitivanja stavova srednjoškolskih nastavnika kao i postojanja njihove buduće odgovornosti za implementaciju projekta rodne ravnopravnosti.
Kao zaključak stanja rodnog obrazovanja u Srbiji, Isidora Jarić navela je izjavu jedne od ispitanih profesorica: “Htela bih da kažem da čitavo srpsko školstvo počiva na principu dobre volje, đaci imaju dobru volju da prođu školu, nastavnici da predaju. Jednom rečju, nitko nikoga ni za što ne obavezuje, svi očekuju rezultate za nikakav trud. Realno, ne znam odakle bi ta motivacija trebala da krene, pa da se stvarno motivišemo”.
Posljednje predavanje ovoga panela o obrazovanju izložila je profesorica sa Sveučilišta u Prištini, Kosovo – Bahtie Gerbeshi Zylfiu. Ona je istaknula kako se Kosovo nalazi u periodu političkih, gospodarskih, kulturnih i društvenih transformacija, u kojima su nužne i promjene na polju ravnopravnosti spolova. Upravo u preispitivanju važnosti rodnih uloga obrazovanje ima ključnu ulogu.
Autorica je zaključila kako nove generacije imaju pozitivan stav prema rodnoj ravnopravnosti, uz napomenu da su učenici još uvijek pod utjecajem kulturnih tradicija i praksa kulturnih zajednica u kojima žive.
Drugi dan konferencije otvoren je panelom o kulturi i vrijednosti, koji je započeo predavanjem ‘Djevojka’ u jugoslavenskom filmu i u samostalnim nacionalnim kinematografijama: historijsko-antropološko ispitivanje kulturnih imaginarija, slovenske profesorice Svetlane Slapšak. Profesorica Slapšak, iz antropološke perspektive, objasnila je kako lik ‘djevojke’ u jugoslavenskim filmovima često nosi upis antropoloških arhetipa, balkanskih kultova i rituala izvan ranog ideološkog upisa ravnopravnosti rezerviranog za ‘žene’: poslije kratkog emancipaciji roda naklonjenoga doba, ‘djevojka’ uglavnom ostaje sa svojim starim atributima i narativnim uzorcima, kao što su strah, tabu, nasilje, smrt. Bogatstvo značenja, odnosno imaginarija, od etičke paradigme do žrtve/svetosti, od metafore jednostavnosti do metafore potpune nerazumljivosti za vladajući patrijarhalni imaginarij, obilježava ovaj lik.
O jugoslavenskoj kinematografiji i ženskim ulogama, Slapšak govori kroz analizu filmova nekih od najpoznatijih jugoslovenskih redatelja, uključujući i Snjeguljicu i sedam patuljaka Walta Disneya kao referentne invencije popularne kulture.
Jelena Tešija predstavila je zajednički rad s Viktorijom Car i Josipom Šipićem kroz koji su analizirali ženske likove u filmovima dobitnicima Velike Zlatne Arene 1992. – 2011.Filmovi su smješteni u diskurs jugoslavenskog suvremenog i hrvatskog filma. Središnji dio rada bio je utvrditi kompleksnost karaktera i međusobnih odnosa žena u filmovima dobitnicima navedene nagrade. Pretpostavke su bile da većina izabranih filmova neće proći Bechdel test – jednostavan način provjere prisutnosti i aktivnosti ženskih likova u filmovima. Uglavnom se provodi na filmovima hollywoodske industrije, a osmislila ga je Allison Bechdel u svom stripu Dykes to Watch Out For 1985. godine.Da bi film prošao Bechdel test, mora zadovoljiti tri uvjeta: 1) da postoje najmanje dva imenovana ženska lika koja 2) međusobno razgovaraju o nekoj temi, te 3) tema toga razgovora nije muškarac.
Uzorak se proveo na sveukupno 19 filmova, od kojih je samo njih sedam prošlo Bechdel test. Ipak, naglasila je Tešija, prolazak testa ne znači nužno da se radi o kompleksnim ženskim likovima, niti da se radi o feminističkom filmu. Najčešći odnosi među ženskim likovima su obiteljski odnosi – odnosi majke i kćeri koji su često neprijateljski, kao što je to slučaj u većini filmova. Samo u jednom od 19 filmova zabilježeni su prijateljski odnosi među ženama, no ta scena ne prolazi Bechdel test, jer je tema razgovora muškarac.
Dakle, oslanjajući se na feminističku filmsku teoriju, u radu se raspravlja o ‘muškom pogledu’ u sadržaju hrvatskih filmova tj. o promatranju gledatelja iz perspektive muškog protagonista te o istovremenom stavljanju žene u položaj objekta, odnosno one koju se promatra.
Preostala tri izlaganja u sklopu ovoga panela bila su: predavanje Ranke Jeknić s Pravnog fakulteta u Splitu o rodnoj ravnopravnosti i odnosu mladih žena i kulture u kontekstu ‘muževnosti/ženstvenosti’ kao dimenzije modela ‘nacionale kulture’ Geerta Hofstedea. Navedena dimenzija predstavlja razinu koja objašnjava jesu li u društvu poželjnije vrijednosti koje Hofstede vezuje uz ‘muževnost’ ili ‘ženstvenost’.
Zatim, predavanje profesora Keith Doubta sa Sveučilišta Wittenberg, Ohio, SAD, koji je govorio o bijegu u brak kao o vjenčanom običaju, te o kulturno propisanim uvjerenjima koja mu daju značenje. Radi se, zapravo, o karakterističnom obilježju vjenčanja u Bosni za koje je specifičan bijeg mladića i djevojke, te vjenčanje bez znanja djevojčinih roditelja. Analizirao se i značaj koji bijeg u brak ima za mlade žene – zaključeno je kako je činom bijega potvrđena njihova autonomija te uspostavljen socijalni identitet koji proizlazi iz ženinog odlučnog izbora.
U zadnjem panelu o ljudskim pravima žena i feminizmu izdvojile smo predavanja Ivane Radačić, pravnice s dugogodišnjim iskustvom bavljenja temom ženskih ljudskih prava i feminizmom, i Tajane Broz, politologinje, suradnice u CESI-u, te jedne od urednica Libele.
Ivana Radačić govorila je o konceptu ljudskih prava žena i institucionalnim mehanizmima njihove zaštite. Iako postoji Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, mnogi od njih su manjkavi, no još je problematičnija njihova (ne)primjena, odnosno stavovi provoditelja zakona. Primjerice, istaknula je Ivana, obiteljsko nasilje definirano je kao prekršaj, dok je silovanje određeno silom ili prijetnjom.
Ivana Radačić istaknula je da su zakoni i institucije samo prvi (iako neophodni) korak ka oživotvorenju prava žena. Potrebna je radikalna transformacija društvenog, političkog i ekonomskog uređenja, koja bi adresirala društvene probleme patrijarhata, ali i patronažnih politika, korupcije, neoliberalnih ekonomskih politika te restriktivnih normi seksualnosti.
Tajana Broz predstavila je zajedničko istraživanje s kolegicama Natašom Bijelić i Majom Gergorić, u kojem su analizirale sudjelovanje mladih žena u procesima odlučivanja u Hrvatskoj. Cilj ovoga rada jest utvrditi u kojoj mjeri mladi, a posebice mlade žene participiraju u tijelima odlučivanja na regionalnoj, odnosno županijskoj razini.
Rad objedinjuje dva istraživačka izvještaja nastala u okviru projekta Mlade žene mijenjaju svijet koji je tijekom 2013. godine proveo CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. U radu se prikazuju rezultati analize policy dokumenata na nacionalnoj i županijskoj razini koji se tiču područja aktivnog sudjelovanja mladih u društvu, rezultati rodne analize o sudjelovanju mladih u županijskim savjetima mladih u 2013. godini te rodna analiza sudjelovanja mladih u županijskim skupštinama u mandatu 2009.– 2013., te mandatu 2013. – 2017.
Ustanovljeno je da politike za mlade na nacionalnom i lokalnom nivou ne prepoznaju važnost i potrebu aktivnog sudjelovanja mladih žena u društveno političkim procesima niti predviđaju mjere za postizanje istog.
Tajana je istaknula da mladi ljudi često smatraju da je pitanje rodne ravnopravnosti riješeno, što značajno usporava napredak u još mnogim pitanjima koja su za žene u društvu otvorena, a koja moraju biti dio širih društvenih i strukturalnih promjena koje uključuju promjene u rodnim odnosima u smjeru ostvarenja pune rodne ravnopravnosti između žena i muškaraca.
Izlaganjem Zlatiborke Popov Momčinović o mladim ženama u suvremenom BiH ženskom pokretu, odnosno kontradikcijama unutar promjena; završnom riječju i pozivom za daljnjim djelovanjem, te zahvalama glavne organizatorice, konferencija je zaključena.
