Jučer objavljeni rezultati europskog istraživanja vrijednosti, koje je provedeno u više zemalja, a prvi put i u Hrvatskoj, na prvi pogled djeluju zabrinjavajuće: iako je broj katolika pao za nekih 6% (sa 86,8% 1999. na 80,6% 2008.), čak je 50% Hrvata protiv pobačaja, a mladi su sve religiozniji. Jesu li to znakovi da Hrvatska postaje sve konzervativnija, pitaju se novinari i stručnjaci. No možda najprije, kao pojašnjenje, treba navesti podatak da je ovo istraživanje provedeno na poticaj belgijskog katoličkog sveučilišta, u Hrvatskoj na uzorku od 1500 ljudi. Od njih su točno 80,6% i sami – katolici. Jer ovo rezultatima ipak daje drugu, užu perspektivu.
Religija i nacionalnost
Hrvatska, kaže Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, ima stabilnu populaciju od 85% katolika. Po tome Hrvati uz Irce i Poljake spadaju među najkatoličkiju populaciju u Europi. Međutim, kad govorimo o katoličanstvu kod nas, po mome mišljenju, u obzir treba uzeti barem dva važna faktora. Jedan je opći, to jest raspad socijalističkog sustava u istočnoj Europi i SSSR-u, počevši od sredine osamdesetih, od kada je i zamijećeno jačanje religioznosti.
Ovaj fenomen nije iznenađujući jer se u vrijeme raspada, kako političkog sustava tako i sustava vrijednosti koje uz njega idu, ljudi vraćaju svojim etničkim i religijskim identitetima koji poprimaju sve veći značaj, u mnogim zemljama u obliku rastućeg nacionalizma i netrpeljivosti. Znak je to, između ostalog, straha od promjena u nestabilnom svijetu; ovaj proces povratka “korijenima” vrijedi za sve zemlje u tranziciji, a ne samo za Hrvatsku.
Drugi faktor je specifičan za zemlje u ratu, kao što je bila Hrvatska (te Srbija i Bosna). U Hrvatskoj devedesetih izjašnjavanje katolikom za velik broj ljudi bio je način razlikovanja od “drugog”, odnosno od nehrvata, odnosno od pravoslavaca, odnosno od Srba ili neprijatelja i “neprijatelja”… Ukratko, religijska pripadnost bila je (a donekle i ostala) istovremeno znakom nacionalne pripadnosti. Izjasniti se kao katolik značilo je deklarirati se prije svega kao pripadnik hrvatske nacije, a ne nužno i kao vjernik. Ne bi trebalo zaboraviti da je tada nacionalna pripadnost mogla značiti razliku između života i smrti.
Loši vjernici
U vrijeme rata i kasnije Katolička se crkva vrlo aktivno uključila u društveni pa i politički život zemlje, tako da se ponekad gotovo stječe dojam da Hrvatska nije sekularna država. Međutim, Hrvatska je poput ostalih europskih država i bez obzira na to ipak sekularna u smislu da su država i Crkva formalno odvojene. Kad se raspravlja o sekularizaciji, vjerojatno je zapravo riječ o sekularizaciji vrijednosti.
I zato, kada čitamo spomenute rezultate, a znamo da je istraživanje vođeno najvećim brojem među pripadnicima Katoličke crkve, rekla bih da rezultati uopće nisu zabrinjavajući. Jedna je od crkvenih dogmi osporavanje ženama prava na izbor (uobičajeno i netočno nazvano pobačajem), odnosno prava da slobodno odlučuju o svome tijelu i o tome žele li ili ne žele roditi. Naravno, crkvena dogma je jedna stvar, a državni zakoni druga. I logično je da Crkva priželjkuje promjenu zakona koji ženama još uvijek to pravo garantira. S obzirom na to da se 85% stanovništva u Hrvatskoj (i 80,6% u ovom istraživanju) izjašnjava katolicima, čini mi se da je rezultat po kojem 50% njih protiv ukidanja prava ženama na izbor – zapravo iznenađujuće mali!
Pa bi se moglo reći da ili ti katolici nisu dobri vjernici zato što slijepo ne slijede dogmu, ili su to racionalni ljudi koji su ipak u stanju razlikovati propagandu od svojih životnih interesa. Dakle, ako u ovom istraživanju ima senzacionalnih rezultata, onda je to upravo mali postotak koji se izjasnio protiv izbora.
Ni općenito jačanje konzervativnih vrijednosti naročito među mladima ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Starije su generacije mahom odrasle ili rođene u socijalizmu – koji u Hrvatskoj religiju nije branio, ali je nije niti poticao – odnosno u drukčijem sustavu vrijednosti. U tom smislu mladi su, čini se, prilično izgubljeni. I tako se savršeno uklapaju u opći porast religioznosti (i radikalizama) u globalnom društvu.
Pravo države na tijelo
Ipak, bez obzira na to što rezultate ne smatram zabrinjavajućima niti posebno karakterističnima za Hrvatsku, treba biti izuzetno oprezan kada je riječ o pravu žena na izbor. Naime, ženska prava općenito, iako se smatraju znakom slobode i civilizacijskim dostignućem, nikada i nigdje nisu izborena zauvijek.
Svaka država polaže pravo na njihovo tijelo, u čemu im uvelike pomaže Crkva, naročito Katolička crkva. U tom smislu uvijek je moguć korak natrag i zato 50% protivnika tog prava nipošto nije mali postotak. Iako se mahom radi o katolicima.
