Iako je održan prije mjesec dana, od 7. do 10. svibnja u Sarajevu, ni danas nije kasno govoriti o izrazito bitnom događanju za sve žrtve (ratnog i poratnog) nasilja – Ženskom sudu, posebice zbog nužnosti (do sada o tome slaboga) informiranja javnosti o alternativnim načinima borbe protiv neučinkovitih institucionalnih i političkih procesa u postizanju pravde za one marginalizirane, obezglašene, nevidljive…
Važnost Ženskog suda jest upravo u nastojanju kreiranja alternativnog, feminističkog modela pravde, mira i odgovornosti čime se promišljaju i aktiviraju nove politike znanja, preispituje se odnos između teorije i prakse/iskustva, gradi se međusobna solidarnost i povjerenje, alternativna ženska povijest i kolektivno povijesno pamćenje, prenosi portal Mreža mira.
Ovogodišnji Ženski sud jest prvi takav sud koji je održan u Europi uopće, iako praksa ženskih sudova u svijetu postoji još od 1992. godine kada je prvi održan u Lahoreu, u Pakistanu. Do danas je održano oko 40 Ženskih sudova u cijelome svijetu, a inicijativa za pokretanje Ženskog suda na prostorima bivše Jugoslavije postoji više od deset godina. Inicijativu je, naime, 2000. godine pokrenula Žarana Papić, filozofkinja i aktivistkinja ženskih grupa iz Beograda, zajedno s Corrine Kumar, koordinatoricom globalnog pokreta Ženskih sudova.
“Od 2008. do 2010. godine aktivistkinje koje su od samih početaka bile dio tima organiziraju radne sastanke na kojima odlučuju ponovno aktivirati inicijativu i uključiti aktivistkinje iz regije. Inicijativa se formirala u specifičnosti društvenog konteksta, koji je utjecao i na dugotrajnost procesa. Na tok razvijanja aktivnosti utjecale su različitosti situacija u zemljama bivše Jugoslavije i činjenice kako nisu sve žene na ovom prostoru bile u jednakom položaju, istovremeno uvažavajući zajedničko iskustvo svih žena, a to je da su sve trpile posljedice militarizma, nacionalizma i privatizacije. Uvažavajući i učeći iz internacionalnih iskustava organiziranja Ženskih sudova, Ženski sud za prostor bivše Jugoslavije je ipak našao vlastiti put, te se konačno formirao prema potrebama konteksta u kojem se nalazi”, ističe se na portalu Kriva, feministička medijska produkcija.
Od 2011. do 2015. godine intenzivno se radilo na pripremama i organizaciji Ženskog suda u čemu su sudjelovale brojne aktivistkinje, svjedokinje, terapeutkinje, umjetnice i konačno organizacije iz svih zemalja bivše Jugoslavije, s obzirom na inkluzivan i demokratski karakter Ženskog suda. Ukratko, proces priprema uključuje žene bez obzira na klasno-ekonomski status, etničku, vjersku pripadnost, razinu obrazovanja i seksualnu orijentaciju.
Regionalnu inicijativu za Ženski sud pokrenulo je sedam feminističkih organizacija, a to su: Pokret Majke, enklava Srebrenica i Žepa, Sarajevo i Fondacija CURE, Sarajevo (Bosna i Hercegovina); Centar za žene žrtve rata, Zagreb i Centar za ženske studije, Zagreb (Hrvatska); Ženski lobi Slovenije, Ljubljana (Slovenija); Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Kotor (Crna Gora); Savet za rodnu ravnopravnost, Skopje (Makedonija); Ženska mreža Kosova, Priština (Kosovo); Centar za ženske studije, Beograd i Žene u crnom, Beograd (Srbija).
Članice Ženskog suda smatraju kako institucionalni pravni sistem nije dovoljan i najčešće ne zadovoljava pravdu, ističući pritom razlikovanje pravde kao one etičke, moralne, političke i socijalne instancije, a prema kojoj stremi proces Ženskog suda, od prava kojim se bave institucionalni sudovi. Osim toga, Ženski sud u Sarajevu nije se bavio samo povredama ljudskih prava za vrijeme oružanih konflikata tijekom 1990-ih, već su svjedočenja žena obuhvatila i etničko nasilje, militarizam, rodno zasnovano nasilje (silovanje u ratu, obiteljsko nasilje, političku represiju nad aktivistkinjama za ljudska prava) i ekonomsko nasilje nad ženama.
Feministički pristup pravdi, ipak, ne predstavlja negiranje postojećih modela tranzicijske pravde, već podrazumijeva uključivanje dimenzije roda u teoriju i praksu pravde; vidljivost i vrednovanje ženskog otpora patrijarhatu: seksizmu, nacionalizmu, militarizmu; vidljivost ženskog doprinosa procesima pravde, tj. značajnu ulogu feminističkih aktivistkinja u nenasilnom otporu ratu, u procesima povjerenja i izgradnje mira i slično, navodi se na stranici Ženskog suda.
Ženski sudovi nastaju unutar civilnog društva i društvenih pokreta pružajući prostor ženama ne samo da svjedoče o svakodnevnom iskustvu nepravde, već i da stvaraju nove koncepte pravde i mira. Oni znače prekidanje tradicije prešućivanja, a iz feminističke perspektive, svjedočenje je političko djelovanje.
Metodologija Ženskog suda povezuje subjektivni tekst (svjedočenje žena) s objektivnom analizom političkog, socio-ekonomskog, kulturnog konteksta u kojem se događa nasilje. Svjedokinje stručnjakinje na ženskim sudovima razjašnjavaju politički, rodni, socio-ekonomski, etničko-rasni, kulturni kontekst nasilja analizirajući njegove uzroke i posljedice, formuliraju kontekst za individualna svjedočenja i time se jasno pokazuje snažan utjecaj osobnog svjedočanstva isprepletenog s političkom analizom, ističu organizatorice Ženskog suda.
Također, vjerojatno najvažnija karakteristika Ženskog suda jest da je to praksa zasnovana na feminističkoj etici brige. To znači da se poštuje potencijal za slobodu, mudrost i kreativnost drugoga/druge, a što je neophodno da bi u procesu suočavanja s bolom došlo do izlječenja. Unutar tog procesa izlječenja, terapije – svjedokinje zauzimaju centralnu poziciju subjekta, a svojim kazivanjima tvore dokumentaristički arhiv, alternativnu povijest koja iz prostora nevidljivog i zanemarenog isplivava na površinu.
Da bi žene iznijele svoja iskustva bilo je potrebno stvoriti prostor u kojemu se njihovo pretrpljeno iskustvo poštuje kao znanje jednako najvišem akademskom nivou, istaknula je Staša Zajović, voditeljica Žena u crnom.
Staša Zajović je, također, napomenula da su svjedočenja žena žrtava nasilja svojevrsne matrice koje određeni centri moći i nacionalističko-militarističke mašinerije “organiziraju da bi u ratu pretvorili muškarce u topovsko meso, žene u idealne majke i supruge ili pak silovane kao ratni plijen i trofej, a kasnije, u tzv. mirnodopsko vrijeme, kada su urušene tvornice, kada je izvršena distribucija nacionalnog bogatstva, onda su oni/e suvišna potrošna roba pljačkaške privatizacije. Direktna povezanost ratne ekonomije i današnje bijede u kojoj se živi, odnosno rata i siromaštva je jako važna za feminističko znanje i to smo zapravo nekako u ovom procesu i vidjele”.
Na temelju brojnih svjedočenja, aktivistkinjama i stručnjakinjama predstoji ozbiljan razgovor o poduzimanju daljnjih koraka, od kojih je jedan svakako novi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Hrvatskoj, koji i nakon donošenja ostaje točkom prijepora.
Osim svjedočenja kao centralne točke Ženskog suda u Sarajevu, značajan je svakako bio i protest kao inicijalna točka suda, pod nazivom ‘Solidarnost-odgovornost-pamćenje’, ali i razne edukativne aktivnosti (seminari, okrugli stolovi, javne debate), umjetnički događaji (performansi, filmovi, putujuće umjetničko-aktivističke karavane i sl.) što je stvorilo svojevrsnu jezgru za organiziranje Ženskog suda.
Konačno, specifičnost i emotivni značaj Ženskog suda u Sarajevu nosi i estetika, kao iznimno važna dimenzija koja je omogućila ženama transformaciju preživljenog bola u još jedan vid otpora. Kroz različite oblike umjetničkog izražavanja, od poetskog iskaza preko slike, glazbe, plesa, ručnog rada, kazališnog izričaja, žene su svoja najteža iskustva nasilja prenosile drugima.
Ovakav događaj, ističe u svom osvrtu na sarajevski Ženski sud Jelena Čaušević, “važan je prvenstveno zbog toga što jasno pokazuje da je žensko iskustvo, u ovom slučaju patnje za i nakon ratnog perioda, dio kako njihove, tako i povijesti svih nas – a ne njihova osobna stvar. Ženski sud čini vidljivim kontinuitet nasilja nad ženama u ratu i miru, stvara prostor za individualna iskustva žena i za uključivanje ženskog iskustva u javno pamćenje, priznaje patnju žrtava, utvrđuje činjenice i vrši pritisak na zajednicu i institucionalni sistem, potiče razumijevanje šireg konteksta u kojem je počinjeno nasilje nad ženama (socijalnog, ekonomskog, obiteljskog, kulturnog, osobnog i političkog), zadovoljava potrebe koje institucionalna pravda ne pruža te stvara prostor za kreiranje novih pristupa pravdi, osnažuje žene i stvara mrežu međunarodne ženske solidarnosti, suočava nas sa zločinima iz prošlosti i osvijetljava društvene mehanizme koji su ih omogućili – u cilju sprječavanja budućih zločina i uspostavljanja pravednog mira za buduće naraštaje”.
