Nedavno sam imala priliku prisustvovati okruglom stolu pod nazivom “Žensko poduzetništvo-neiskorišten ekonomski potencijal”. Razmišljam kako se većina, kojoj spomenuti naslov zapne za oko, vjerovatno neće pretjerano čuditi niti postavljati suvišna pitanja o uzrocima ženske podzastupljenosti u sferi poduzetničkog kapitalizma na hrvatski način. Ako kao polaznu točku razvoja poduzetničke etike i duha kapitalizma uzmemo godinu osamostaljenja Hrvatske, vidjet ćemo da je tih skoro 20 godina obilježeno dominacijom muškaraca u poduzetničkoj aktivnosti. Pokazatelj poduzetničke aktivnosti žena u Hrvatskoj (GEM) već se godinama okorjelo drži ispod prosjeka europskih zemalja. Gotovo niti jedan statistički podatak ne govori u prilog ženskoj poduzetničkoj inicijativi kao uostalom niti položaju žena na tržištu rada. Mislim da ne griješim tvrdeći kako nam nisu potrebni statistički podaci da nam kažu ono što (na svojoj koži) odavno osjećamo. Miraz socio kulturnog kapitala, nasljeđen iz bivše državne tvorevine razvio je novu dimenziju društvene percepcije o vrijednosti, kredibilitetu, sposobnosti, odgovornosti i znanju kojeg žena ima ili može imati a kojoj je minorizacija zajednički nazivnik. Takva iskrivljena percepcija predstavlja nevidljivu prepreku te ju kao najveći kamen spoticanja razvoja ženskog poduzetništva, spominje gošća okruglog stola Dinah Bennett, profesorica Centra za poduzetničko učenje pri Sveučilištu u Durhamu i osnivačica Women Into the Network – udruge za potporu ženskom poduzetništva. Po riječima prof. Bennett, osim spomenute percepcijske barijere, ženama je dodatno otežan pristup i potrebnim resursima – početnom kapitalu, poduzetničkim vještinama i znanju te slobodnom vremenu kojeg žena opterećena obavezama u domaćinstvu gotovo da i nema. Sve ove kontekstualne, ekonomske i “meke” prepreke jednako uočene u hrvatskoj stvarnosti kao i većini drugih zemalja, mogu se prevazići razvijanjem jasne i dugoročne vizije razvoja poduzetništva koja će umanjiti (ako već ne može prevazići) jaz uključenosti u poduzetništvo između muškaraca i žena. U ostvarivanju ciljeva takve dugoročne vizije moraju biti uključeni civilni i privatni sektor kao i programska infrastruktura državnog sektora, naglašava Slavica Singer, predavačica na Poslijediplomskom studiju Poduzetništva u Osijeku i Voditeljica UNESCO katedre za poduzetništvo. Europska praksa je jasno pokazala – žensko poduzetništvo je imperativ ekonomskog razvoja i upravo je taj podatak ono zbog čega su nositelji državnih institucija i kreatori “poduzetničke politike” prije ili kasnije primorani “sjesti i slušati”. Vjerujem da ćemo do tada imati jasnu viziju onoga što treba biti učinjeno.
Uočiti problem i otkriti uzroke njegove pojave, navodno predstavlja pola rješenja. Za preostalu polovicu uvijek možemo potražiti izgovor. U suprotnom nam preostaje da se klonimo opravdavanja poteškoćama na institucionalnoj, društvenoj, kulturalnoj i svekolikoj razini naše stvarnosti, osvrnemo se oko sebe kako bi učili od onih koji su bili tamo gdje smo mi još uvijek i primimo se onoga što nam najbolje ide od ruke – POSLA!
