U četvrtak, 5. prosinca, u hotelu Panorama, održan je drugi dan konferencije Ženska platforma +2, koji je započeo panelom Žensko pravo na izbor. Moderatorica panela bila je Nataša Bijelić, a uz nju su sudjelovale sociologinja i etnologinja Željka Jelavić, Sanja Cesar iz CESI, Ivana Zanze iz RODA-e i pomoćnica ministra zdravlja Ljubica Đukanović.
Uvodnu riječ dobila je Željka Jelavić, koja je panel otvorila pitanjem gdje se Hrvatska nalazi u kontekstu seksualnih i reproduktivnih prava žena, koja uključuju pravo na seksualnu slobodu i autonomiju, pravo na sigurnost tijela, pravo na obrazovanje i edukaciju, pravo na pristup adekvatnim medicinskim uslugama, pravo na reproduktivne izbore, pravo na zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i slično. Istaknula je kako se u modernim, demokratskim društvima najbolje vidi koliko se patrijarhat ukorijenio i kako se upravo na ženskim tijelima lome sve njegove negativne posljedice. Primjer nedavno održanog referenduma pokazao je kako je društvo još jednom smjestilo žensku seksualnost isključivo unutar heteroseksualnog braka. Unatoč tome što i muškarci trpe razne pritiske, ženska je situacija ipak daleko lošija – opće prihvaćeno je mišljenje da je muškarac uvijek spreman na seks, dok se ženska seksualnost smješta uz samo jednog muškarca, što je samo jedna od brojih predrasuda vezanih uz žensku seksualnost. O reproduktivnim pravima govore brojni međunarodni dokumenti, no u Hrvatskoj nas čeka još puno posla u tom vidu, zbog čega je naglasak na informiranje i edukaciju danas veći nego ikad. Jelavić je naglasila kako ova vlada nije ispunila očekivanja – obrazovanje o spolnosti i reproduktivnim pravima nije zaživjelo, unatoč obećanjima, što onemogućuje da se učenici i učenice pravovremeno na ispravan način educiraju o svemu navedenom. Pitanje seksualnosti i reproduktivnih prava stavljeno je među nevažne teme ove vlade, što ima dugoročne negativne posljedice, osobito za mlade. “Političari kukaju kako stopa nataliteta pada, a ne poduzimaju ništa kako bi osigurali ženama prava koja su nužan preduvjet da bi se situacija promijenila”, dodala je.
Na nju se nadovezala Sanja Cesar, koja je nadodala kako će se na dnevnom redu hrvatskih konzervativaca, nakon braka, sljedeća naći ženska reproduktivna prava. Pravo žene na izbor je definitivno političko pitanje, a tumačenje početka života ljudskog bića, oko kojeg se neprestano lome koplja, je podložno raznim interpretacijama. Istaknula je kako se CESI već dugo vremena bavi ovom temom – statistike pokazuju kako je broj pobačaja u Hrvatskoj u padu, ali je zato broj različitih komplikacija u trudnoći i porodu u porastu, što je pokazatelj da se dotičnim brojkama manipulira. Svega 35 posto žena u Hrvatskoj koristi usluge ginekologa/inja, a zabrinjavajući je podatak da je samo 7,6 posto žena fertilne dobi posjetilo ginekologa/inju zbog kontracepcije. Kod nas postoji velika socijalna diskriminacija uzrokovana cijenom pobačaja, koja ga čini nedostupnim svim ženama, unatoč zakonskoj legalizaciji. S druge strane, problem predstavlja i ‘prigovor savjesti’, na kojeg se liječnici/ce pozivaju kako ne bi izvršavali pobačaje, a postoje brojne indikacije kako ti isti/e liječnici/ce izvršavaju pobačaje u ‘slobodno vrijeme’, i to po vrtoglavo visokim cijenama. Postavlja se pitanje što će se dogoditi sa ženama ako se svi počnu pozivati na prigovor savjesti i kako će se onda zaštititi žensko pravo na izbor. Cesar je istaknula da je Hrvatskoj hitno potreban medicinski pobačaj zbog olakšavanja cijelog procesa i kontrole žene nad istim, kao i zbog izbjegavanja neugodnosti i diskriminacije s kojom se žene suočavaju prije, tijekom i nakon zahvata.
Ivana Zanze je rekla kako RODA posljednjih dvanaest godina radi na ‘vraćanju poroda ženi’ i poboljšanju uvjeta trudnoće i samog poroda. Istaknula je kako je Hrvatska naslIjedila medicinski sustav koji je krut i patrijarhalno utemeljen, zbog čega ne treba čuditi činjenica da žene prolaze torturu tijekom trudnoće i poroda, ali to hitno treba mijenjati. U našem je medicinskom okruženju jedino bitno da majka i dijete budu živi, a sve izvan toga se smatra luksuzom kojim se nije potrebno baviti. Ipak, žene u posljednjih nekoliko godina prepoznaju da im je potrebna bolja skrb od one koja im se nudi, a to se prije svega odnosi na nužnost istog medicinskog tima koji mora biti uz ženu kroz cijeli period trudnoće i poroda. Žena također mora biti informirana o svim mogućnostima koje joj se pružaju. Najveće prepreke u hrvatskom sustavu za bolju skrb trudnica i majki jest problem rascjepkane skrbi, zatvaranje malih rodilišta, nepostojanje rodilišta u malim sredinama, nepostojanje pravilne edukacije trudnica (pri čemu se misli na trudničke tečajeve koji su needukativni po pitanju prava trudnice i njenih mogućnosti). Žene u porodu često doživljavaju nasilje od institucija, kao što je prisiljavanje na ležeći položaj, prerano odvajanje majke i djeteta, ubrzavanje poroda, carski rez kada je moguć vaginalni porod, nepoštivanje ženskih zahtjeva pri porodu i slično. U svijetu za takvo nasilje postoji čak i definicija, no kod nas se ono skriva iza brige za dobrobit majke i djeteta. “Krajnje je vrijeme da prepoznamo i imenujemo takvo nasilje”, zaključila je Zanze.
Posljednja je na red došla Ljubica Đukanović, koja je nastojala opravdati Ministarstvo zdravlja, rekavši da se ne slaže da ono nije ništa napravilo po pitanju ove teme. Pritom je istaknula donošenje Strategije do 2020. godine, screening dojke i maternice, Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, za koji je naglasila da je jedan od najliberalnijih zakona na tu temu, osobito s obzirom na trenutno društveno okruženje. Rekla je kako se slaže da ništa nije vrjednije niti potrebnije od sustavne edukacije i preventivnih programa kako bi se smanjio broj neželjenih trudnoća. Zaključila je da ako se nećemo međusobno podržavati i poticati, stvari neće krenuti na bolje, zbog čega je prije svega potrebna ženska solidarnost.
