U srijedu, 14. svibnja, u organizaciji zagrebačkog Centra za ženske studije i ovogodišnjeg 7. Subversive Festivala, u KIC-u su održani paneli Feminizam i odgovornost te Feministički pristup pravdi – aktivistički odgovori, o kojemu će ovdje biti više riječi.
Na panelu Feministički pristup pravdi sudjelovale su: Vlasta Jalušić (Mirovni inštitut Ljubljana) te članice Inicijative za Ženski sud – Nela Pamuković, Renata Čuk, Paula Zore i Rada Borić koja je ujedno moderirala panel.
Na samome početku Rada Borić je najavila prikazivanje filma o ženama i ženskom centru u Ruandi, Save yourself? The life of a development project in Rwanda, koji je režisirala Vlasta Jalušić. Borić je uvodno istaknula bitnost bavljenja ovakvim temama, jer se ponekad čini da smo, ne samo naciocentrični, već i europocentrični te da vrlo malo znamo o tome što se dogodilo ženama u Ruandi.
Vlasta Jalušić, redateljica prikazanog filma, istaknula je kako je u Ruandu otišla radi istraživanja o kolektivnom nasilju za Mirovni inštitut u Ljubljani, no ubrzo je ustanovila da ne može biti samo istraživačica koja će razgovarati s tamošnjim ljudima, potom se vratiti u svoju zemlju i o tome napisati tekst za akademsku publiku. Tako se ubrzo našla u organiziranju projekta o kojemu će se baviti film, koji je sama dokumentirala od pokretanja projekta 2007. godine pa do 2010. Sam film je svojevrsni pokušaj preispitivanja rada toga centra i njihovih nastojanja.
Film se, dakle i između ostaloga, bavi radom i organizacijom te funkcioniranjem grupe samopomoći Nyamirambo Women’s Center–a u Ruandi, u pokrajini Kigali. Spomenuti Centar nastao je pod pokroviteljstvom slovenskog Mirovnog inštituta te organizacije Rwandan Association of University Women (RAUW).
Na samome početku filma, autorica se osvrće na povijest Ruande stavljajući pri tome pozornost na genocid koji je zemlju zadesio 1994. godine, tijekom kojega je u samo nekoliko mjeseci ubijeno, procjenjuje se, od 800 000 do milijun ruandske Tutsi populacije, no i pojedinih članova Hutua, od strane Hutu ekstremista. U koordiniranim vojnim i policijskim snagama mnogi su civili mobilizirani za masovna ubojstva, što je dovelo do toga da su susjedi ubijali susjede… Korijeni ovoga genocida, prema ruandskom stanovništvu, nalaze se u kolonijalizmu i rasizmu dominantnog afričkog stanovništva (Hutu) i njihovih imperijalističkih težnji. Sistem socijalne i ekonomske nejednakosti održavala je korumpirana postkolonijalna vlast – pripadnici Tutsi populacije pljačkani su i ubijani (kako od strane agresora, tako i međusobno) te su identificirani kao neljudska bića. Mnoge žene i djeca bili su mučeni, ubijani i masovno silovani.
Danas, iako se osjete posljedice genocida i nekadašnje međusobne etničke razdijeljenosti, ruandsko stanovništvo kultivira snažan osjećaj patriotizma, dok je Ruanda doživjela ekonomski rast i razvitak. Iako je i danas zamjetan velik broj siromašnog i nepismenog stanovništva, posebice među ženama, kao i visoka stopa smrtnosti žena i djece, Ruanda je ipak mjesto rastućih mogućnosti za žene; njihov glas se konačno čuje i donosi promjene.
Postgenocidna politička orijentacija danas se bori za smanjenje rodno uvjetovanog nasilja. Integriranje žena u širi društveni kontekst i poticanje njihova osnaživanja postali su jedan od osnovnih fokusa ruandske javne politike nakon 1994. Ruanda je ostvarila velik korak u donošenju zakona o rodnoj ravnopravnosti i angažiranju žena u institucionalnim politikama, te je danas zemlja s najvećim brojem žena u parlamentu. Zamjetan je i sve veći broj obrazovanih žena. Vjeruje se, naime, da obrazovane i moćne žene mogu sustavno doprinositi održavanju mira kao i razvoju zemlje – čak štoviše, žene predstavljaju glavni pokretač razvoja.
Ipak, tradicionalne rodne uloge u ruandskom društvu i dalje su snažne, što je vidljivo u društvenom poimanju vjenčanja kao najbitnije okosnice ženskog života, za koju su spremne izdvojiti i do 15 tisuća eura. Osim toga, na ženama je sav teret podizanja djece, dok je abortus i dalje kriminaliziran.
Drugi dio filma bavi se organizacijom i djelovanjem Nyamirambo Women’s Center-a, (NWC) osnovanog 2007. godine. NWC je grupa za samopomoć ruandskim ženama, koja je od samoga osnivanja do danas postigla sjajan uspjeh. Unatoč mnogim organizacijskim problemima na koje su naišle, žene NWC-a danas su ekonomski uspješne pojedinke, a Centar je održiv. Aktivnosti kojima se bave su: učenje engleskog jezika, ručni rad, rad u frizerskim salonima i manjim obrtima, dok su neke članice Centra uspješne studentice. Cilj Centra je ujedinjenje deprivilegiranih i marginaliziranih žena iz raznih socijalnih, kulturnih i religijskih pozadina, kako bi im se omogućila edukacija, razni treninzi i bolje mogućnosti zapošljavanja. Osim toga, suradnice i članice Centra bave se i društveno baziranim turizmom i edukacijskim programima za turiste – pokazatelj njihove uspješnosti jest činjenica da su ušle u sve svjetske turističke vodiče, a pišu i znanstvene članke o turizmu.
Drugi dio panela bio je posvećen Inicijativi za Ženski sud. Rada Borić uvodno je istaknula da ideja o ženskom sudu nije mlada, te da se još tijekom rata razmišljalo kako odgovoriti na zločine protiv žena koji su se dogodili za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije. Jedna od idejnih začetnica Ženskoga suda je svakako Žarana Papić, istaknuta i prijeratna feministkinja. Više od 3000 žena i 100 organizacija iz regije sudjelovalo je u radu Suda, koji će se održati u ožujku 2015. godine u Sarajevu.
Nela Pamuković, jedna od sudionica inicijative, istaknula je kako je Ženski sud prostor za glasove žena, prostor koji je inače društveno nepostojeći, a koji bi omogućio ženskim glasovima način da postanu dio javne memorije i znanja. Ženski sud je, ujedno, i najveća ženska regionalna inicijativa na području bivše Jugoslavije, povezana sa sličnim modelima svjetskih pokreta i ženskih tribunala.
Renata Čuk je istaknula Ženski sud kao alternativni pristup pravdi, što znači da ovaj sud prepoznaje razne oblike nasilja nad ženama, kako ratnog tako i poslijeratnog, pri čemu je prikazani film o Ruandi izvrstan primjer onoga što se događa nakon rata, nakon zločina. Ženski sud se, dakle, bavi onim nasiljem koje nije prepoznato od strane institucionalnih mehanizama tranzicijske pravde. Ono što je bitno, govoreći o temama Ženskog suda, jest činjenica da su žene same izabrale teme koje su im bitne i koje nisu prepoznate u javnosti, kao što su etničko, seksualno, ekonomsko i militarističko nasilje nad ženama, objasnila je Renata Čuk.
Paula Zore, istaknula je bitnost promatranja žena kao subjekta, a ne objekta pravde, što je prvi zadatak osnaživanja žena. “Jasna je činjenica da su žene na institucionalnim sudovima tretirane kao svjedokinje, što je mali prostor za izreći ono što sud zanima. Ono što je kod Ženskog suda važno jest činjenica da žene iznose svoju priču na svoj način, da govore ono što je njima važno i bitno za iskazati, što ima katarzičnu kvalitetu. Čini mi se važnim istaknuti nekoliko prisutnih razina – svjedočenje žena, svjedočenje eskpertica koje će dati širi politički kontekst te umjetnički dio kroz koji se na drugi način može izreći ono što je u svjedočenju nemoguće. Time ovaj sud može poslužiti kao primjer institucionalnim sudovima, ali i društvu u cjelini u smislu transformacije”, istaknula je Zore.
Nela Pamuković se osvrnula i na pripreme svjedokinja za Sud, što podrazumijeva grupne radove kao sigurne prostore u kojima se žene osjećaju ravnopravno, te međusobno razmijenjuju iskustva koja se inače ne bi usudile izreći.
Rada Borić je, na kraju, istaknula kako je organizacijski plan sudjelovanje 500-600 žena na Sudu u ožujku.
“Neće moći svjedočiti sve žene koje su svjedočile u procesu pripreme, ali će sve žene biti pozvane kako bi bile podrška jedna drugoj”, zaključila je.
