Ciklus predavanja o Mariji Jurić Zagorki i ženskoj književnosti ove je godine započeo predstavljanjem romana ‘Živjet ćemo bolje’ novinarke i književnice Maje Hrgović. Zamišljeno je da se predstave žene koje dijele različite sudbine, ali slične Zagorkinoj čak i u onom profesionalnom smislu: novinarka koja postaje književnicom ili književnica koja postaje novinarkom. Maja Hrgović može o obje stvari reći ponešto, jer vrlo uspješno djeluje na oba polja. Kombinacija novinarstva i književnosti dovela ju je do mnogih dostignuća i priznanja, a njezin novinarsko- istraživači rad isprepleten je čak i u dijelovima romana ‘Živjet ćemo bolje’.
U razgovoru s Radom Borić, izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Maja je otkrila pozadinu priče u romanu, te detalje njegovog nastajanja.
“Započela sam pisati tu priču prije četiri godine nakon sto sam napravila jedno istraživačko putovanje u Rumunjsku, Bugarsku, Italiju i Albaniju. To je jedna od rijetkih prilika koje novinari dobivaju, vrijeme i logističku podršku da putujete i stvarno dubinski istražite priču. Mene su zanimale žene koje odlaze raditi na zapad i brinuti o starijim i nemoćnima u Italiju i Austriju. Što se s njima događa i što to zapravo znači”, prisjetila se Maja.
Priznaje kako je otišla na to putovanje iz naivne pozicije misleći kako je sjajno što nastupa jedan novi val emancipacije žena, i što su napokon žene u poziciji da skrbe za svoje obitelji. Činjenica je da su se uvjeti rada promijenili, ulogu ‘gastarbajtera’ koji su nekad odlazili na zapad kako bi radili na gradilištima zamijenile su žene koje su potrebne za brigu o starijim i bolesnima.
“Dobro je da novinari/ke dobivaju priliku u ovim teškim vremenima istražiti nešto kako valja, iako se bojim da toga više nema. Izuzetno je važna i zanimljiva ova promjena koja se desila ne samo u hrvatskom društvu, nego i u zemljama bivšeg bloka ili zemljama u tranziciji. ‘Gastarbajtere’ s bauštele su zaista zamijenile žene, i to su počele raditi ranih 90-tih godina. Ja znam da su išli autobusi iz Vukovara i Osijeka u kojima su bile žene koje su odlazile brati jagode u Švicarsku ili brinuti za tuđe roditelje. Ono što je možda najzabrinjavajuće je upravo to da odlazi sve više mladih ljudi, visoko obrazovanih žena budući da je cijela Europa slaba socijalna podrška”, zaključila je Rada Borić.
I sama Maja otišla je na to putovanje zaraditi, dobivenu stipendiju iskoristiti na najbolji mogući način i zaslužiti novčanu nagradu koju je tim radom na kraju i osvojila. Kad je zakoračila na teren i ušla u ruralne krajeve Rumunjske i Bugarske, otišla u sirotišta i vidjela što se zapravo događa obiteljima žene koje su ih napustile da bi im omogućile bolji život, duboko ju je to potreslo. Ta tužna priča dodatno ju je pogodila, jer je na putovanje otišla ostavivši kćer staru tek dva tjedna. Iako je njeno dijete bilo u dobrim rukama kod njezine majke, mogla se poistovjetiti s tim ženama i osjetiti kroz što one prolaze.
U početku je htjela napisati panoramski širok i velik roman o problemu i životima žena, jer je intervjuirala preko 90 žena i članova njihovih obitelji. S početkom pisanja, priča se sve više počela sužavati i gubiti reportažnu širinu, te postala fokusirana vrlo usko na život jedne mlade žene koja je nakon poroda nehotice ubila dijete svojim tijelom ugušivši ga u snu.
“To je zapravo borba za emocionalni opstanak. Njezina borba da preživi i vrati volju za život, a to postiže tako da se počne brinuti o dementnoj baki u Splitu. Dakle taj ženski krug; brinući se za nekoga, što se događa s druge strane medalje? Što dajemo, što žrtvujemo? Što gubimo?”, objasnila je Maja.
Povijest književnosti od samih početaka propituje romane prvijence i autobiografske elemente u cijeloj priči, a Maja objašnjava kako ih je zapravo jako malo te da ih je rasporedila kao šahovske figure. I njezina mama ima to ‘gastarbajtersko’ iskustvo, postoji i baba koja je dementna, i iza koje je rat. Postoji i njezin tata koji je prošao torturu u ratu 91′, ali kako ističe ti likovi imaju šture, faktografske poveznice između stvarnih likova u romanu i ne sliče stvarnome. Roman je zapravo priča o jednoj obitelji koja vuče za sobom tragove prošlosti i bori se sa sadašnjošću i onim što nosi budućnost. Pisan je četiri godine, ima nekoliko vrlo zanimljivih likova, a lik oca koji se skrbi o dvije kćeri priča je koja je pobijedila na natječaju o domovinskom ratu koje je pokrenuto od strane Ministarstva branitelja. Prema toj priči biti će snimljen i film koji će biti premijerno prikazan ove godine na Vukovar film festivalu što je još jedan od velikih Majinih uspjeha.
Roman koji sugerira kako ćemo živjeti bolje, u svoj svojoj težini ima nešto oslobađajuće i puno optimizma.
“S jedne strane ja zaista jesam optimistična po prirodi, a s druge strane kad dugo živiš s nekim likovima koje stalno kažnjavaš kao što sam ja to radila, osjećala sam potrebu da ih na kraju nagradim s nečim i da njima malo osvane”, rekla je Maja.
Maja Hrgović je književnica koja razmišlja u slikama, primjećuje detalje i pretvara ih u priče vrijedne pažnje. Uvijek originalna i izuzetna u svojim metaforama i opisima, ova talentirana mlada žena razuvjerit će vas da je u romanima sve viđeno, napisano i dovršeno. Na njezinim stranicama nećete pronaći bijeg od stvarnosti, već ćete naučiti kako se s njom suočiti i naučiti živjeti. Prožeta humornom notom i socijalnom osjetljivošću, ovaj roman pun je misli s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. I dok naslovnicu knjige krasi jedan od trenutaka iz serije fotografija On the road Venetie Dearden, Majino putovanje se jednako emotivno isprepliće: iskreno, ogoljeno i sa snažnom porukom ‘Živjet ćemo bolje’. 2014.godina je na samom početku. S nadom i željom da tako zaista i bude, potpisujem Majine riječi.
