Kolika može biti hrabrost i odlučnost jedne žene izrazito vjerodostojno je prikazano na zagrebačkoj premjeri filma “Jedna žena – jedan vek” u režiji Želimira Žilnika, jednog od najznačajnijih redatelja sa prostora bivše Jugoslavije. Film je prikazan u kinu Tuškanac u sklopu predfestivalskih događanja Human Rights Film Festivala, a zagrebačkoj premjeri nazočili su spomenuti redatelj i 99-godišnja Dragica Srzentić, čiju rekonstrukciju života film prikazuje.
Film “Jedna žena – jedan vek” prikazuje niz značajnih događaja i ljudi vezanih uz jugoslavensku povijest kroz sliku 20. stoljeća, posebice Drugog svjetskog rata. Žilnik, čiji je rad okrenut svakodnevnim temama i kritici svakodnevice, svoj film je kreirao kroz retrospektivna sjećanja glavne junakinje, ali i kroz njezin nedavni odlazak u Moskvu “koja je puno drugačija no prije 30 godina”, kako kaže hrabra Srzentić.
Dragica Srzentić kroz iskrenu ispovijest, s mnogo humora, govori o životu koji je “mučan i težak, a i lep”. Život ove Istrijanke rodom iz Sovinjaka (kojeg je povijest također zabilježena na filmu) nije bio nimalo lagodan, bila je svjedokinjom raspadanja brojnih država u kojima je živjela. Film je priča o njezinoj hrabrosti i sudjelovanju u ratu, odnosima s Titom i Staljinom, kojem je između ostaloga, 1948., odnijela čuveno Titovo “Ne.”. Simpatična (i usput rečeno prelijepa) Dragica Srzentić u filmu iznosi svoje zalaganje za ravnopravnost žena i socijalnu pravednost te više puta ponavlja kako je nedopustivo da jedan čovjek živi kao rob a drugi kao bogataš. Unatoč svim nedaćama, odiše svojom konstantnom željom za životom. Mučne strane svog vijeka spominje u ispovijestima iz zatvora, u kojem je bila izložena nasilju i neljudskim uvjetima, te kroz raspadnuta prijateljstva koja su proizašla kao posljedica boravka u zatvoru.
Neposredno nakon filma održala se diskusija na kojoj sudjeluju Žilnik i Srzentić, a moderatori su bili Mima Simić i Petar Milat. Žilnik je objasnio da se odlučio za ovu temu jer je to “jedna od onih tema koje su tu, ali ih mi redovito sklanjamo s dnevnog reda”. Srzentić je u raspravi nostalgično, ali mirno podijelila s publikom: “To nije bio život kojem sam se nadala.”. Pa ipak, hrabro se othrvala s njim i hrva se i dalje, kao ponosna heroina.
Žilnikov film kao još jedna intelektualna provokacija zaslužio je tako odličnu ocjenu, u kojoj se vjerujem, slaže i jučerašnja publika.
