Britanski i američki povjesničar i politolog, specijalist za europsku povijest, Tony Judt svoju posljednju knjigu Ill Fares the Land, u nas prevedenu pod nazivom “Zlo putuje zemljom” napisao je 2010., gotovo na samrtničkoj postelji.
Judt uviđa da je način na koji danas živimo pogrešan i pita se kuda li je to, kojim putem, krenula zapadna civilizacija. On započinje raspravu padom komunizma 1989. godine, te ukazuje na teške političke, socijalne i ekonomske probleme s kojima smo danas suočeni, a koji su rasli u posljednjih 30 godina, te doveli do globalne ekonomske krize 2008. godine.
U prvom poglavlju knjige pod nazivom “Način na koji danas živimo” Judt upozorava na simptome kolektivnog otuđenja koji su vidljivi svuda oko nas – nezaposleni, nedovoljno plaćeni, neosigurani, korisnici socijalne pomoći, itd.
Velike društvene podjele na nekolicinu bogatih i veliki broj osiromašenih građana počinju se događati osamdesetih godina i to iz razloga opsesije stvaranjem bogatstva i kulta privatizacije i privatnog sektora koje dovode do ovako velikog raskola društva. Narednih tridesetak godina društvo će se nekritički diviti nesputanom tržištu, a prezirati javni sektor.
Zbog takvog stanja stvari došlo je do dubokog jaza u društvu s vrlo malim brojem sve bogatijih bogataša i sve više osiromašenih građana. Zapravo, društvu je nanesena velika ekonomska šteta koja se ogleda u lošem zdravlju, propuštenim prilikama za obrazovanje, alkoholizmu, pretilosti, igrama na sreću i sitnom kriminalu. Često se kod osiromašenih javlja tjeskoba i stres, što vodi u bolest i preranu smrt.
Ovakva nejednakost proizvodi duboke patološke probleme i ne možemo se nadati da ćemo se s njima uspješno suočiti ako se ne pozabavimo njihovim uzrocima.
Ako smo skloni diviti se i obožavati bogata i moćna čovjeka, a prezirati ili biti ravnodušni prema siromašnoj ili skromnoj osobi onda to kvari naše moralne osjećaje. Drugim riječima, društvo je “obilježenima” tj. nezaposlenima i primateljima socijalne pomoći okrenulo leđa.
U drugom poglavlju knjige “Svijet koji smo izgubili” Judt se pita: gdje je nestalo povjerenje? Kome mi vjerujemo?
Povjerenje se ne može institucionalizirati. Jednom kada se izgubi, gotovo ga je nemoguće uspostaviti. Ono zahtijeva brigu i njegu zajednice – kolektiviteta – jer i s najboljim namjerama nitko ne može prisiliti druge da mu se vjeruje i da povratno on njima vjeruje. Povjerenje i suradnja bili su ključni za izgradnju moderne države. Povjerenjem dobivamo sigurnost, blagostanje i veću jednakost. Ako želimo povratiti povjerenje, onda moramo surađivati i raditi zajedno za opće dobro i nikoga se ne bi smjelo isključiti.
U trećem dijelu knjige “Nepodnošljiva lakoća politike” autor nam kroz tridesetogodišnji period ukazuje na pomak javne odgovornosti prema privatnom sektoru, bez prepoznatljive kolektivne odgovornosti. No, privatizacija se pokazala neefikasnom, jer najveći dio stvari koje je država vidjela kao prikladne za prijelaz u privatni sektor poslovale su s gubitkom; bilo da je riječ o željezničkim društvima, rudnicima ugljena, poštanskim uslugama, ili energetskim postrojenjima, njihova gradnja i održavanje stajali su više nego što se moglo ikad nadati da će privući prihoda. Dakle, kada država prodaje jeftino, javnost trpi gubitak.
Rezultat ovakvih transakcija je moralni rizik. Prebacivanje vlasništva na poduzetnike omogućava državi da se oslobodi moralne odgovornosti. Na taj način država se oslobodi brige u korist šačice poduzetnika i dioničara. S mnogo dobara i usluga kojih se država nastoji osloboditi, loše se upravlja: nestručno ih se vodi, nedovoljno ulaže itd.
Kada se usluge od kojih svi građani imaju koristi prebaci u ruke poduzetnika tada te usluge u rukama privatnih poduzeća više ne predstavljaju kolektivno dobro na koje svi građani imaju pravo.
Rezultat je na kraju prazno društvo. “Sa stajališta osobe pri dnu – koja traži naknadu za nezaposlenost, medicinsku brigu, socijalne povlastice ili druge službeno propisane usluge – više nije do države, administracije ili vlade da se on ili ona njima instinktivno obrati. Dotična usluga ili povlastica često se sada “isporučuje” preko privatnog posrednika. Posljedica je da su debela mreža socijalnog međudjelovanja i javna dobra svedeni na minimum, bez ičega osim autoriteta i poslušnosti koji vežu građanina za državu.”
Ako ne postoji ništa što nas povezuje kao zajednicu ili društvo, onda to znači da smo ovisni o državi. Vlade koje su preslabe ili bez autoriteta da djeluju preko svojih građana, težit će da postignu svoje ciljeve drugim sredstvima: opominjući, dodvoravajući se, prijeteći ili prisiljavajući ljude da im se pokore.
Današnje društvo postaje sve otuđenije. Sve je veći pad izlazaka na lokalne i nacionalne izbore, cinični prezir prema političarima i političkim institucijama sve je veći. Vlada široko rasprostranjeni osjećaj da “oni čine što god hoće u svakom slučaju – ukrašavajući svoja vlastita gnijezda – pa zašto bismo “mi” trošili vrijeme pokušavajući utjecati na rezultate njihovih akcija.”
No, ako se želi “zbaciti sistem”, onda se moramo upitati: koje komade i kojeg sistema i u korist koje sistemske zamjene? Tko bi izvršio prevrat?
“Mi više nemamo političke pokrete: dok se tisuće nas može sakupiti na skupu u protestnoj povorci, mi smo povezani zajedno u tim prilikama jednim zajedničkim motivom. Svaki napor da pretvorimo te interese u kolektivne ciljeve obično potkopava razmrvljeni individualizam naših interesa. Pohvalni ciljevi – borba protiv klimatskim promjena, suprotstavljanje ratu, zagovaranje javne zdravstvene zaštite ili kažnjavanje bankara – ujedinjeni su ničim jačim od izražavanja osjećaja. U našim političkim i ekonomskim životima postali smo potrošači: birajući iz širokog mnoštva suprotnih ciljeva, teško nam je zamisliti načine ili razloge da ih kombiniramo u skladnu cjelinu. Moramo učiniti nešto bolje od toga.”
Četvrto poglavlje “Zbogom svemu tome” započinje padom komunizma 1989. i tezom koja je tada vladala – da je došao kraj povijesti. Smatralo se da je cijeli svijet od tada liberalno kapitalistički i da nema alternative i da svi marširamo prema budućnosti koju će oblikovati mir, demokracija i slobodno tržište. Danas takva teza izgleda otrcano. Komunizam nije zamijenio idiličan mir, a ponajmanje na prostorima ex Jugoslavije, a niti u zemljama sljednicama Sovjetskog saveza.
Slobodno tržište jest cvjetalo, ali pitanje je za koga.
Judt smatra da se raspadom komunizma raspala i ljevica i pita se što nas to danas razlikuje, ako smo svi demokrati? Za što se zalažemo? Znamo što ne želimo iz gorkog iskustva i naučili smo da ima stvari koje države ne bi smjele činiti. Ako malo više promislimo, možemo vidjeti da je moralna priča 20. stoljeća “socijalizam naspram slobode” ili “komunizam naspram kapitalizma”, varljiva.
“Kapitalizam nije politički sustav; on je oblik ekonomskog života, u praksi spojiv s desničarskim diktaturama (Čile pod Pinochetom), ljevičarskim diktaturama (suvremena Kina), socijaldemokratskim monarhijama (Švedska) i plutokratskim republikama (SAD). Uspijevaju li kapitalistička gospodarstva najbolje u uvjetima slobode, možda je to otvorenije pitanje nego što volimo misliti.
Naprotiv, komunizam – dok se jasno postavlja neprijateljski prema iskonskom slobodnom tržištu – može se očito prilagoditi nizu različitih ekonomskim aranžmana, iako smeta efikasnosti sviju njih. Tako smo s pravom mogli pretpostaviti da je pad komunizma stavio točku na pretjerano samouvjerene pretenzije planiranja i centralne kontrole; ali nije jasno koje druge zaključke možemo izvući. A jednostavno ne slijedi da je neuspjeh komunizma diskreditirao svaku državnu ponudu dobara i usluga ili ekonomsko planiranje.”
Ostaje pitanje: kako da se organiziramo radi zajedničke koristi?
Prijelaz iz represivnog egalitarizma na neobuzdanu pohlepu nije privlačan. Nije malo ljudi danas u postkomunističkoj Europi koji bi zanosno podupirali gledište da je smisao političke slobode da se zarađuje što više novca.
Ali, zašto bi mali broj ljudi koji dobro zarađuju na slomu jedne autoritarne države, moralo biti ugodnije našim očima nego sam autoritarizam? Oba predlažu nešto pogrešno za društvo. Sloboda je sloboda. Ali, ako ona vodi u nejednakost, siromaštvo i cinizam, onda to moramo primijetiti, umjesto da njene nedostatke guramo pod tepih u ime pobjede slobode nad ugnjetavanjem.
“Što da se radi?” – naslov je petog poglavlja u kojem Judt kaže da nama ne trebaju oni koji tvrde da je “sustav” pogrešan, ili koji vide potajne smicalice iza svakog politički pogrešnog koraka, jer nas takvi malo čemu mogu naučiti. Nama trebaju ljudi koji iskazuju vrlinu da se suprotstave većinskom mišljenju. “Demokracija trajnog slaganje neće dugo ostati demokracija.”
“Čovjek je u iskušenju da se složi: život u zajednici je mnogo lakši kada se čini da se svi slažu sa svima i gdje je neslaganje zatupljeno konvencijama kompromisa. Društva i zajednice gdje konvencija nema i gdje su one pogažene, ne prolaze dobro. Ali postoji cijena koju treba platiti za prilagođavanje. Zatvoreni krug mišljenja ili ideja u kojem nezadovoljstvo ili oporba nikad nisu dopušteni – ili su dopušteni samo u ograničenim i propisanim granicama – gubi svoju snagu da energično ili domišljato odgovori na nove izazove.”
I ovdje smo se našli u problemu, jer ravnoteža je narušena. Pojedinci ostaju slobodni da govore što god hoće; ali ako njihova mišljenja ostanu suprotna onima većine, oni će biti isključeni. U najmanju ruku utjecaj njihovih riječi bit će ugušeni.
Problem je i u načinu na koji raspravljamo o našim zajedničkim interesima. Ponajviše se to očituje u sferi ekonomske politike.
“Malo je “laika” koji su spremni izazvati ministra financija, tajnika državne blagajne ili njihove stručne savjetnike u takvim pitanjima. Ako to učine, njima će se reći – vrlo slično kao što je srednjovjekovni svećenik savjetovao svoje stado – da su to pitanja kojima se oni ne moraju zamarati. Liturgiju treba pjevati nejasnim jezikom, pristupačnim samo upućenima. Svima drugima vjera je dovoljna.”
No, vjera nije dovoljna. Trebali bismo ponovno naučiti kritizirati one koji vladaju. Ali da bismo to učinili uvjerljivo, moramo sami izaći iz konformističkog kruga u koji smo, kao i oni, upali.
Odustajanje od politike nije pravi politički izbor. Ako aktivni i zainteresirani građani napuštaju politiku, oni time prepuštaju svoje društvo mediokritetima i potkupljivim javnim službenicima.
“Politički govoreći, naše vrijeme je vrijeme patuljaka.”
Državne institucije su degradirane, prije svega putem novca. Jezik same politike ispražnjen je od sadržaja i značenja. Odluke se donose putem utjecaja posebnih interesnih krugova. Ankete javnog mnijenja upućuju na razočaranje političarima, stranačkim mašinerijama i njihovim politikama. Stoga, pogrešno bi bilo savjetovati da ignoriramo takve osjećaje.
Slijedeće je pitanje: što je s onim dobrima koja ljudska bića uvijek vrednuju, ali koja se ne daju kvantificirati?
Što je blagostanje? Što je poštenje ili pravda? Takva razmatranja znače mnogo više većini ljudi nego ukupni ili čak individualni profit ili rast. Što je s poniženjem? Što ako poniženje gledamo kao ekonomski trošak i teret za društvo? Što ako se odlučimo “kvantificirati” štetu počinjenu kada ljudi moraju biti posramljeni od svojih sugrađana kao uvjet da prime potrepštine za goli život? Koliko smo voljni platiti za dobro društvo?
Nadalje, problem današnje politike jest i u tome što nema javne rasprave. Umjesto da političari potiču javnu raspravu, oni je zatvaraju. “Demagozi pričaju gomili što da misli; kada se njihove fraze jekom odbijaju natrag do njih oni hrabro navješćuju da se oni samo oslanjaju na narodni osjećaj.”
Svrha političkih (raz)govora nije ohrabriti izražavanje suprotnih gledišta, nego njihovo ukidanje. Umjesto da olakšaju javno sudjelovanje i smanjuju građansko otuđenje, ti “razgovori” jednostavno povećavaju široko rasprostranjenu odbojnost prema političarima i politici. U modernoj demokraciji moguće je zaluđivati većinu ljudi najveći dio vremena: ali to ima cijenu.
Nama treba drugačija vrsta razgovora. Ako vidimo da politika ili neka akcija ili odluka izgledaju nekako krivo, mi moramo naći riječi da to kažemo.
Patologije nejednakosti i siromaštva – kriminal, alkohol, nasilje i duševne bolesti – razmjerno su se umnožile. Stoga, socijalno pitanje opet mora biti na dnevnom redu. Mi moramo odlučiti što država mora učiniti kako bi ljudi živjeli pristojan život. Samo odraditi donju crtu blagostanja, ispod koje ljudi ne bi trebali padati, nije dovoljno.
Gledati “ovisnike” o socijalnoj pomoći kao na one koji su sami odgovorni za vlastitu nesreću baš i nije lijepo, a što više ima takvih ljudi u našoj sredini, to je veći rizik za građansku i političku stabilnost.
Pretpostavljamo da je pravedno društvo ono u kojem se pravda obično vrši, a da je dobro društvo ono u kojem se ljudi dobro ponašaju. Ali da bi takvo implicitno kružno objašnjenje bilo uvjerljivo, mi se moramo složiti oko značenja “pravednog” i “dobrog”.
Izbjegavanje krajnosti moralna je vrlina sama po sebi, kao i uvjet političke stabilnosti. Veliki nije uvijek bolji, više nije uvijek ono što je poželjno; ali nas se obeshrabruje da izrazimo tu misao.
Smanjenje nejednakosti mora doći na prvo mjesto. Obespravljeni ne mogu očekivati pravdu. “Oni si ne mogu osigurati medicinsku zaštitu i njihovi životi su, prema tome, suženi po trajanju i potencijalu. Oni ne mogu dobiti dobro obrazovanje, a bez toga se ne mogu nadati zaposlenju – a još manje sudjelovanju u kulturi i civilizaciji svojeg društva.”
“Ako ostanemo nakaradno nejednaki izgubit ćemo svaki osjećaj bratstva; bratstvo koliko god bilo isprazno kao politički cilj, pretvara se u nužni uvjet politike. Utuvljivanje osjećaja zajedničke svrhe i međusobne ovisnosti dugo je gledano kao poveznica svake zajednice. Djelovati zajedno za zajedničku svrhu izvor je golemog zadovoljstva u svemu, od amaterskog sporta do profesionalne vojske. U tom smislu, uvijek smo znali da nejednakost nije samo moralno sporna: ona je neučinkovita.”
Manje raslojeno društvo bolje je obrazovano, a bolje obrazovano stanovništvo ne samo da vodi u bolji život, nego se ono brže i s manje troška prilagođava poremećajima prouzročenim tehničkim promjenama.
Preusmjeravajući svoje sebične želje mi možemo stvoriti sretnije, skladnije i uljuđenije društvo.
U posljednjem, šestom poglavlju “Oblici stvari koje dolaze” Judt nam skreće pozornost na to da smo ušli u doba straha, pa kaže da društvima vladaju različiti strahovi: strah od terorizma, strah od nekontrolirane brzine promjena, strah od gubitka zaposlenja, strah od gubitka kontrole nad našim životima. Suočeni smo s raznim izvorima nesigurnosti, a to su: klimatske promjene i njihove socijalne i ekološke posljedice, imperijalni raspadi i s njim povezani mali ratovi, kolektivna politička nemoć nasuprot udaljenim nemirima s razornim lokalnim učinkom. To su sve prijetnje koje će šovinistički političari najbolje moći iskoristiti, upravo zato što su tako spremni da vode u bijes i poniženje. Stoga mi moramo biti razboriti i moralni.
U svom zaključku Judt kaže da smo intuitivno upoznati s pitanjima nepravde, nepoštenja, nejednakosti i nemoralnosti, ali da smo zaboravili kako govoriti o njima.
Na nepravdu i užase ne valja šutjeti. Politika ne smije biti gluha za etičke izazove i humanitarne ideale.
“Rastuća nejednakost u društvu i između društava ono je što rađa tako mnogo društvenih patologija. Društva s nakaradnom nejednakošću istodobno su nestabilna društva. Ona stvaraju unutarnju podijeljenost i, prije ili kasnije, unutarnji sukob – obično s nedemokratskim rezultatima.”
Maštanja o blagostanju i neograničenom osobnom napredovanju zamijenila su svaki razgovor o političkom oslobođenju, društvenoj pravdi ili kolektivnoj akciji.
Današnji mladi ljudi oko sebe ne vide ni jedan primjer koji bi slijedili, nikakva razloga da bi se angažirali i nikakva cilja kojem bi težili. Ako je svrha života koji svatko živi uspjeti u gospodarskim poslovima, onda je to lažni cilj svih.
“Kao građani slobodnog društva, imamo dužnost kritički gledati na naš svijet. Ali, ako mislimo da znamo što je pogrešno, moramo i djelovati na osnovi tog znanja. Filozofi su, po poznatom zapažanju, do sada samo tumačili svijet; stvar je u tome da se on promijeni.”
Knjiga “Zlo putuje zemljom” napisana je jednostavnim jezikom i stilom razumljivim svakom prosječno obrazovanom čitatelju. Preporučujem je svim generacijama: starijima da se prisjete nekih događaja i možda uoče neke propuste, a mlađima da steknu uvid u ono što se događalo proteklih 30 godina i da shvate da svijet može biti drugačiji, bolji i pravedniji.
