Tribina “Grad Zagreb i politike seksualnosti kao politike različitosti” se održava u ponedjeljak, 27.02.2017. godine u 12 sati na Institutu za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, V kat.
“Na tribini ćemo razgovarati s aktivistima_kinjama i članovima_icama udruga te s antropolozima_ginjama o tome što brojne rasprave o seksualnim politikama zapravo znače i što donose. Gosti i gošće tribine su MIA GONAN iz udruge Zagreb Pride, AMIR HODŽIĆ, TOMISLAV PLETENAC s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i SENKA BOŽIĆ sa Sveučilišta u Zadru. Razgovor će moderirati SANJA ĐURIN s Instituta za etnologiju i folkloristiku” ističu organizatori_ce.
U trenutku krize nacionalnog identiteta devedesetih godina seksualnost i politike seksualnosti u Hrvatskoj mobilizirane su kao jedno od oruđa formiranja hrvatskog nacionalnog identiteta. Tada je heteroseksualni način života utkan u narative o budućnosti nacije. Kako primjećuje Lauren Berlant, negdje u to vrijeme u Americi pitanje seksualnosti izlazi iz privatne u javnu sferu te time stvara kriterije novog građanstva. Moralnim raspravama o seksualnosti prikrili su se strukturalni problemi današnjice vidljivi u raznim oblicima nejednakosti i svakodnevne prekarnosti stanovništva. Dok jedna sfera privatnog, sfera seksualnosti, postaje centralni fokus politike, privatizacija građanstva omogućuje manipulaciju zamršenim setom odnosa između ekonomskih, rasnih i seksualnih procesa. Sada, dvadeset i pet godina kasnije, nešto slično događa se i u Hrvatskoj. Pitanje seksualnosti (koje se provlači kroz teme demografije, ustavne definicije braka, reproduktivnih prava i prava na abortus itd.) postaje jedna od žarišnih točaka politike, a nasilni činovi kao što je bacanje suzavca na LGBT večeri u klubu Super Super u Zagrebu postaju predmet brojnih prijepora i javnih debata. Pitamo se kako protumačiti te prijepore? Kako su oni povezani s politikama seksualnosti i infantilizacijom građanstva o kojoj govori Berlant? Kako grad Zagreb u svojoj svakodnevici reflektira ili rekonstruira politike seksualnosti? Događa li se i u njemu privatizacija javnog prostora koja, kako primjećuje Berlant, uništava javnu sferu kao prostor komunikacije i debate koji običnim građanima, onima koji nemaju bogatstvo i strukturalni pristup moći, omogućuje utjecaj na državne politike?
