Društvo je unazad nekoliko godina suočeno s teškom ekonomskom krizom koja široke slojeve stanovništva dovodi na rub egzistencije. Vladajuće strukture, bile one nominalno na lijevoj, odnosno desnoj strani političkog spektra provode identičnu ekonomsku politiku na štetu radnika i u službi krupnog kapitala, ne pokazujući pritom da su u stanju riješiti društvene probleme.
Medijsko-politička oligarhija nas uvjerava da su radnici ti koji imaju prevelika prava, koji malo rade, a puno traže, koji koče poštene poduzetnike i dobrohotne investitore u nastojanju da zemlju povedu u kapitalistički raj. Kao rješenje kriznog stanja u društvu promovira se fleksibilizacija tržišta rada i štednja koja između ostalog podrazumijeva otpuštanje radnika iz javnog sektora, snižavanje plaća i mirovina te privatizaciju imovine u javnom vlasništvu što u konačnici vodi ka transferu društvenog bogatstva u ruke tzv. “elite”.
U očima poduzetnika i investitora, kao što to javni diskurs nalaže, problem nije višestruko dokumentirano i teško osporivo nepoštivanje Zakona o radu, već su problem mukom stečena radnička prava.
Pregledom nacrta novog Zakona o radu uviđa se da iza euforično proklamirane fleksibilnosti koja bi navodno trebala restrukturirati tržište rada i otvoriti prostor za nove investicije i radna mjesta, zapravo stoji zakonsko uporište za uništavanje postojećih radničkih prava. Predviđene zakonske regulative koje bi trebale biti most prema trajnijim oblicima zapošljavanja i omogućiti da radom ostvarimo dostojne uvjete života, u stvarnosti nam donose tek povećanu nesigurnost i besperspektivnost smanjujući stvarna radna prava putem fleksibilizacije radnog vremena, agencijskog rada, tzv. malih poslova, rada na pola radnog vremena i outsourcinga. Sve to na putu ka bijedi u starosti, feminizaciji siromaštva i privatizaciji javnih servisa koji tako postaju sve nedostupniji većini stanovništva izravno narušavajući kvalitetu života.
U situaciji u kojoj je u Hrvatskoj nezaposlenost dosegla preko 20 posto, među mladima preko 50 posto, mirovine mizerne, a minimalne plaće nedovoljne za goli opstanak, stambeno pitanje neriješeno, Vlada kao rješenje za rast standarda predlaže sveopću rasprodaju ekonomske supstance društva izraženu kroz uništavanje temeljne društvene infrastrukture: bolnice, obrazovanje i socijalna skrb predstavljaju se kao luksuz, a javna poduzeća kao žetoni za poker automate.
Pokažimo da možemo marširati solidarno i zajednički se usprotiviti politici koja nas pojedinačno i sustavno dovodi do lošeg života, siromaštva i razdvajanja!
Pridružite se Maršu solidarnosti koji organiziraju Mlade Antifašistkinje i Mladi Antifašisti Zagreba u suradnji sa svima vama.
Marš će se održati 16.11.2013. godine s početkom u 12 h na Trgu žrtava fašizma. Nakon marša, u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Mladih antifašista i antifašistkinja Zagreba, u Hatzovoj 16, jede se grah, pije kuhano vino i sluša tribina na temu nepokorenog rada.
