Performans povodom predstavljanja
nove zbirke poezije Sanje Sagaste u izdanju Algoritma:
“Spirale”
u utorak, 27. ožujka 2012, u 20:00 sati
u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10.
Predstavljanje poezije Sanje Sagaste je osmišljeno uz tematsku atmosferu – u grčkom duhu: bit će obogaćeno i nazočnošću same Sapfo, ali u ambijentu MargaretJourcenar koja u svojim Vatrama uzor svih lezbijskih pjesnikinja smješta u cirkus, na trapez.
Glumica Perica Martinović će čitati ulomke iz zbirke pjesama, a za “grčku” će atmosferu skrbiti i Le Zbor koji će za ovu priliku ponijeti ulogu kora s grčkih kazališnih dasaka. Uz njih će za ugođaj skrbiti i Stanislav Kovačić na violončelu.
Razgovor će moderirati Mima Simić, a uz autoricu, o njenim će pjesmama govoriti i Miloš Đurđević te Kruno Lokotar.
Tematski okvir je asocijacija na doba kada je poezija bila performativnija: “Vraćamo se u staru Grčku. Tome je i promocija usmjerena. Umjesto čitanja poezije u tišini sobe, izvodimo je van da je ljudi slušaju i gledaju uz pratnju lire.”
Ajte dajte dođite…
Možeš me uzeti za vodiča
I ja ću ti se dati
Na hrpi knjiga i likova
Koji vode kao i ja do Golgote istine groblja holograma riba i rakova
Hrpi registratora
Informacija
Putnih prašina
I ostat ću na tom putu do kraja
Ma koliko to koštalo
U ovoj besparici u ovo gluho doba recesije
Bitan moment pjesništva Sanje Sagasteje rodna (ne)binarnost jer dok smo, kako kaže, došli do vremena koje donosi zakon da se jezikpromatra binarno, pa napokon u oglasima za posao stoji spremač/spremačica, ipak treba doći i vrijeme kada ćemo vidjeti i dalje od toga. Za to nam trebaju “svjetionici” koji nam pokazuju put i o kojima govori u svojim pjesmama: “Što je sa svim onima koji nisu zatočeni niti u plavoj niti u crvenoj kutiji? Oni su iza margina ili protjerani ili ne postoje. Dekonstruirali smo i spol i rod, to je svjetionik. Ima nas različitih, identiteti su fluidni, osim toga i spol je dekonstruiran, rodiš se s oba spolna organa, rodiš se u pogrešnom tijelu… Gdje su svi ti prognanici -na otoku na kojem se odvija priča ove pjesme. Oni su ti svjetioničari.”
Teme su brojne, složene i isprepletene, unutar mnogih pojavljuje se ideja cikličnosti i neprestanog ponavljanja istoga, beskonačnog lanca rađanja, jebanja i umiranja. Uz nju izdvajaju se i teme poput potrage za Bogom (točnije, traženje suputničina Boga koje je neuspješno, dok junakinja svojega Boga već ima), te propitivanje ludila i strasti, seksualnosti i tjelesnosti. Spirale karakterizira osebujna upotreba tehnike kolaža i intertekstualnost. U tekstu se odvija permutacija drugih tekstova, upisuju se stihovi drugih autora različitih povijesnih razdoblja i kultura, preiščitavanjem, stapanjem, novim kontekstualiziranjem. Jezik postaje ekscesnim i konfliktnim, a stil napetim, grčevitim, nabijenim emocijama, eksplozivnim kao u vrućici. Neposrednim kombinacijama svojih stihova sa stihovima grčkih lirskih pjesnika i pjesnikinja (uz neizbježnu Sapfo), Dantea i Pupačića, te s citatima iz Nietzschea, Hessea, BhagavadGīte i Biblije, autorica mjestimice gradi svoj tekst tehnikom kolaža otvarajući mjesta za nova značenja i nove interpretacije.
U ovom indiferentnom beskraju vrtnje pitanje o smislu i ne postavlja se – smisao je u vrtnji, u ponavljanju istoga, u beskonačnim povratcima istoga, ali citat iz Nietzscheova Zaratustre na završetku zbirke mogao bi se možda, u kontekstu samoga teksta, iščitati i kao jedva čujna, ali ipak jasno iskazana oda Životu.
