U ponedjeljak, 3. listopada, u zagrebačkom kinu ‘Europa’ održat će se premijera dokumentarnog filma ‘Slavenka ili o boli’, najnovijeg ostvarenja doajena hrvatske dokumentaristike Petra Krelje u produkciji Hrvatskog filmskog saveza.
Radi se o svojevrsnom filmskom portretu Slavenke Drakulić, poznate polemičarke, esejistice i spisateljice kojoj je u 27. godini života dijagnosticirano otkazivanje bubrega. Temeljen na crticama iz njenog života, film progovara o potresnoj i teškoj, ali odvažnoj borbi protiv opake bolesti unatoč kojoj je Slavenka Drakulić, rijetko viđenom upornošću i izdržljivošću, bila maksimalno aktivna i kao publicistica i esejistica.
Iz kriitke Alemke Lisinski:
‘Tko je ustvari Slavenka Drakulić? Pitanje jednostavno, gotovo do banalnosti – a odgovor, naravno, neizmjerno kompliciran! No, Petar Krelja, u filmu ‘Slavenka ili o boli’ svojim je suptilnim, a istovremeno hrabrim dokumentarističkim filmskim škarama ‘izrezao’ Slavenku koja će iznenaditi svakog gledatelja, i onog tko je pozna izdaleka, samo kao javnu osobu, ali i najbliže prijatelje i obitelj, koji će ovaj film gledati očiju širom otvorenih. U svojem je temelju, Kreljin razgovor sa Slavenkom – hrvatskom spisateljicom, novinarkom i feministkinjom, ali naravno i s njenim drugim ‘ulogama’ – ženom, majkom, kćerkom, suprugom, prijateljicom – minimalistički jednostavan u izvedbi, ali baš zato impresivan u svojoj ogoljelosti. Tim više što je govor glavne junakinje, i pripovjedača u off-u, kolažnom tehnikom suprotstavljen različitim materijalima koje je autor interpolirao.
Krelja je tako uspio na površinu izvući evidentne autorske i gledateljske asocijacije na jedan dramatičan i lijep život, koje, ako već ni iz kojeg drugog razloga, a ono zbog skromnosti i pristojnosti – protagonistica nikada sama ne bi izgovorila u kameru. Slavenka je kao mlada žena i majke male djevojčice oboljela na bubrege te je morala krenuti na dijalizu – a život su joj spasile i osigurale dvije transplantacije. Petar Krelja snimio je 1984. film ‘Na primjeru mog života’ u kojem Slavenka, kao pacijentica i angažirana novinarka svjedoči o strašnoj situaciji bolesnika na dijalizi, tada s malim do nikakvim šansom za novi bubreg… Njezin javni govor i pisanje o ovoj temi nisu nikada prestali, i učinila je nemjerljivo puno za podizanje svijesti o nužnosti transplantacija u Hrvatskoj.
U novom Kreljinom filmu, gotovo trideset godina kasnije, govori zrela žena i spisateljica. U onom ‘mladom’ filmu, Slavenka izbacuje riječi poput metaka, govori brzinom vjetra, u nas, u kameru, gleda ogorčena i borbena mlada žena, koja ne preže od radikalnih stavova i provokacija… Lijepo je gledati ondašnju Slavenku, ali možda još ljepše ovu današnju, mirniju i mudriju, spremniju da oprosti drugima, ali i sebi.
I zato možemo čuti i razumjeti zašto Slavenka napušta svoj dom već u gimnaziji, što je približava feminizmu, kako i zašto počinje pisati knjige tek s 38 godina, kad je nakon transplantacije, napokon, po prvi puta sigurna da je smrt neće zaustaviti u pisanju knjige, koju se ne može, poput novinarskog teksta dovršiti u nekoliko sati. Tada nastaju ‘Hologrami straha’, a do danas Slavenkin opus broji dvanaest knjiga, koje su prevedene na više od dvadeset jezika. Kreljin filmski rukopis precizan je, nježan i snažan istovremeno, baš kao i njegova junakinja Slavenka.’
