O anarho-primitivizmu

“Sve smo više uronjeni u postmoderni ethos vanjskog izgleda, slika i privida. Svi možemo osjetiti ništavilo, prazninu ispod površine svakodnevnih rutina i mehanizama zaštite.”

John Zerzan, Elements of Refusal¹

Anarho-primitivizam obuhvaća najpotpuniju kritiku današnjeg ljudskog društva. Govori kako početak povijesti i civilizacije, s ključnim razvojem poljoprivrede, obilježava početak ljudske opresije, patrijarhata i svih društvenih hijerarhija. Poput liberalnih anarhista, primitivisti vrednuju osobnu slobodu i autonomiju, no shvaćaju da aktualizacija nedržavnog komunizma zahtijeva napuštanje kompleksnog, globaliziranog industrijalizma i adaptaciju primitivnog ljudskog društva. Za razliku od “prometejskih” anarhista koji vjeruju da postoji “kontradikcija između u osnovi pozitivne prirode tehnologije i njezine dominirajuće prirode u praksi, koja je… uklopljena u kapitalističke proizvodne odnose”, anarho-primitivistička kritika tehnologije je dio “maksimalističke” anarhističke kritike hijerarhijske civilizacije i njezine Njegove [muške] povijesti (His-story) dominacije i destrukcije od samih početaka domestifikacije, poljoprivrede i države”.² Anarho-primitivizam rijetko nudi recept za svoju aktualizaciju osim odbacivanja potvrde raznih primitivističkih djelovanja protiv “Levijatana”.³ Međutim, mnoge/i teoretičarke/i imaju duboke uvide u prirodu i ishodišta sistema dominacije koje suvremeni komunisti/kinje ne bi smjeli ignorirati ili odbaciti. No, svi antikapitalisti koji su prgrlili kritiku civilizacije ne podržavaju primitivizam.

Kao što Uri Gordon objašnjava u svom sažetku anarho-primitivističke ideologije, postoji “vrlo snažna politička, ekološka i emocionalna zabrinutost u vezi industrijalizma, tehnologije i hiper-modernizacije.”⁴ To je istina. anti-civ anarhisti mnogo više nego tradicionalni marksisti naglašavaju emocionalnu štetu koju dominacija i hijerarhije nanose ljudskim bićima. “Marksisti su, s druge strane, bili previše okupirani procesom rada i proizvodnje kao središnjima u svojoj teoriji”, piše David Harvey, “često su tretirali politiku realizacije u životnom prostoru kao sekundarnu, a svakodnevne životne probleme kao zavisne ili čak kao derivate načina proizvodnje.”⁵ Za anarho-primitiviste su primarni i najočitiji simptomi “patologije civilizacije” politika i emocionalni bankrot suvremenog industrijskog i postindustrijskog svakodnevnog života. Poznati anarhoprimitivistički teoretičar John Zerzan, govorio je o “patološkom stanju modernog društva: o eskalaciji masovnih ubojstava, o sve većoj ovisnosti o lijekovima usred kolapsa fizičkog okruženja.”⁶ Ovi deskriptori patologije nisu puke metafore. Dodaje kako se tuberkuloza, malarija i crijevne bolesti nisu pojavile sve do pojave poljoprivrede, da su za epidemije i pandemije potrebni gradovi, da su nutritivne bolesti uzrokovane prehrambenim restrikcijama koje je donijela poljoprivreda bazirana na masovnoj proizvodnji osnovnih namirnica (staple-food agriculture), te da su dentalne degeneracije, tumori i anemija “obilježja poljoprivrede”.⁷

Otuđenje i uništavanje ne mogu biti riješeni nikakvom komunalizacijom. Zerzan proširuje svoju kritiku civilizacije na kritiku porijekla rastjelovljenja (disembodiment) i odvajanja od prirode, što su po njemu: simbolička misao, pisani jezik, ritual i religija.

Problemi do kojih je dovela kompleksnost ili hijerarhija ne mogu biti riješeni simboličkim sredstvima. Kada u nečemu prevlada simboličko, ostaje bez kontakta s ne-simboličkim (stvarnim) planom. Podjela rada, primjerice, nagriza fizičku interakciju “licem u lice” i razjeda izravan, intiman odnos sa svijetom prirode. ” Život postaje fragmentiran; veze s prirodom su zamagljene i rastopljene… Simbolička misao okreće ljude u pogrešnom smjeru: prema apstrakciji. Simbolička kultura zahtijeva da odbacimo našu ‘životinjsku prirodu’ u korist simbolički definirane ‘ljudske prirode’.⁸

Otuđenje naše vrste ne može biti u potpunosti riješeno smanjenjem dnevnog rada, kako se nadao Kropotkin ili kolektivizacijom proizvodnje. “Svakodnevna radna rutina, repetitivni pokreti satima – to je srce [radničkog] bića. Srž [radnika] postaje neživotnost.”⁹ Životinje na farmama, u kavezima i torovima postaju depresivne. Konji u štalama mogu razviti štetne navike zbog dosade ako ih predugo ostavimo bez igračaka. I ljudi su životinje. Primitivizam odbacuje ljudski eksepcionalizam i dolazi do logičnog zaključka: ponovno moramo biti životinje.

Kritika civilizacije ne mora značiti prihvaćanje primitivističkog cilja ili ideala. Anarhist Wolfi Landstreicher ukazuje na inherentno licemjerje i amaterijalizam primitivizma kao političkog programa.

Ideologija prošlog Zlatnog doba je u najboljem slučaju puka špekulacija… Iako primitivisti mogu izbjeći optužbu za licemjerno korištenje znanosti u svrhu vlastitih uvjerenja, ne mogu pobjeći od toga što zasnivaju svoju perspektivu na vanjskom idealu. Zapravo, primitivisti su jednostavno revitalizirali humanističku ideologiju pribjegavši zaokretu: “primalna” ljudska priroda postaje “stvarni” self koji moramo ponovno otkriti te nastojati postići. Kao oblik humanizma, ova je perspektiva u svojoj osnovi moralna. Pokušava dati osnovu za revoluciju bez klasne borbe zamjenivši je “primalnim ratom”, no budući da je taj konflikt zasnovan na našoj navodnoj “primalnoj prirodi”, a ne na našem stvarnom sukobljavanju s uvjetima koje nam zadaje sadašnji svijet, to je tek moralni ideal kako bi revolucija “trebala” izgledati.¹⁰

U spomenutoj antologiji, u kojoj Zerzan odbacuje cjelokupnu poljoprivredu, James Axtell veliča otvorene, komunalne, na sadnji zasnovane poljoprivredne prakse starosjedilačkih američkih zajednica na sjeveroistoku.¹¹ Selektivno zapadnjačko veličanje starosjedilačkih praksi kako bi se pojačale idealističke politike nisu neuobičajene.

Na sličan način radikalni feminizam kritizira kao kolonijalističku kooptaciju suvremenog transrodnog pokreta različitih starosjedilačkih rodnih praksi diljem svijeta i njihovo svrstavanje pod vlastiti konstruirani “trans” nazivnik.

Landstreicher je glas razuma:

“No, možemo naučiti jednu vrlo važnu lekciju iz ispitivanja onoga što znamo o ne-civiliziranim ljudima. Civiliziranje se pokazalo kao proces homogenizacije. To je postalo naročito jasno sada kada jedna civilizacija globalno dominira. Moguće je povjerovati da postoji skup karakteristika zvan ljudska priroda. No, ako pogledamo što znamo o ne-civiliziranim ljudima, jasno je da postoji gomila načina kako ljudi mogu živjeti u ovom svijetu, beskraj mogućnosti kako se možemo odnositi prema sebi, prema drugima i našem okolišu.”¹²

Komunisti su dijelom kritizirali i odbacivali primitivizam zbog njegovog napuštanja klasne borbe, a dijelom zbog implikacija dubinski ekološkog ili animalističkog stajališta. Ovo drugo je bilo očito kada je Maoistički kolektiv Crvenih brigada u Austinu osudio sve koji su promovirali “jednu od najopakijih teorija pod zastavom anarhizma”, jer je “u praksi trans-antagonistička i antagonistička prema invaliditetu”.¹³

Također, sposobnost ili želja primitivista da odbace klasnu borbu je istovremeno simptom i uzrok popularnosti anarho-primitivizma na Zapadu. Za materijalno opresirane, čekanje apokalipse da ih oslobodi civilizacije nije privlačna opcija. Poput insurekcionizma, ta je opcija neproduktivna i idealistička. “Velik dio retorike o ‘dolasku pobune’ (koju je najavio The Invisible Committee (Nevidljivi komitet) 2007. u Francuskoj, no još se nije materijalizirala) je samo to: retorika.”¹⁴

Da parafraziram Davida Harveya, samooslobođenje putem usvajanja primitivističkog stila života je “u redu, ali što sa svima drugima?”¹⁵

Neki anti-civ anarhisti odbacuju Zerzana i primitivistički nematerijalizam i nedostatak dublje analize. Tu se polazi od materijalističke, marksističke analize. “Tvrditi da su vrijeme, jezik i simbolička misao izvori našeg problema, znači zaboraviti da im je ishodište u društvenim odnosima, u stvarnim ili percipiranim potrebama i željama koje se razvijaju među ljudima” unutar ekonomije akumulacije i tržišne razmjene.¹⁶ Premda je inspirativno vidjeti da te riječi dolaze od anarhiste (kako se sam deklarira) pod pseudonimom Wolfi Landstreicher, to još uvijek ne adresira fundamentalno nepostojanje u anarhizmu mogućih sredstava za promjenu društvenih odnosa kao ni anarhističko pretjerano vrednovanje individualnog.

Landstricher shvaća da u pozadini svih opresija, s posebnim fokusom na ekocid, patrijarhat, suvremeno siromaštvo, dekadenciju itd., leži činjenica da kapitalistički model proizvodnje organizira društvo u grupe koje su u su-odnosu (premda i dalje naglašava individualnost).

Ti društveni odnosi nas čine zavisnima o masovnom tehnološkom sistemu nad kojim nemamo kontrolu. A fizička šteta koju nanosi takav sistem – zagađenje rijeka, ozračena hrana, širenje otrovnih kemikalija i genetski inženjering svega – integralna je postojanju tog sistema.¹⁷

Proziva evangelizam i moralizam primitivističkih teoretičara za podržavanje fantazije kršćanske ideologije pod novim stijegom – zamjenom Edena primitivizmom, moralnim idealom o istinskoj animalnoj prirodi čovječanstva, Armagedonu pale civilizacije.

“Definiranje divljine kao modela pretvara se u moralnu vrijednost koja stoji iznad nas i svih naših borbi”.¹⁸ Lako je upasti u tu zamku kada istražujemo izvore dominacije i opresije, u tu fantaziju o idealnom svijetu kakav je nekad bio i koji nam može poslužiti kao model za budućnost. Feministkinje se posebno moraju podsjetiti da izađu iz te fantazije i spoznaju da premda patrijarhat nije uvijek i posvuda bio tako jak, savršeni feministički svijet nije nikada postojao. A i da je, bio bi i dalje konstrukcija koju bi suvremeni antropolozi tretirali kao činjenicu.

Landstricher zagovara revolucionarnu anti-civilizacijsku politiku u ogromnoj mjeri na temelju naoko polariziranih ekstrema primitivizma i marksizma, no ne ide do kraja. Ostaje očaran anarhističkom svakodnevnom decentraliziranom revolucijom. Uviđa da su materijalizam i osnova društvenih proizvodnih odnosa nužni za revoluciju, no ne prihvaća historijsku materijalističku praksu u svrhu promjene društvenih odnosa.

Govori čak o nužnosti obrazovanja o revolucionarnoj povijesti, očito misleći na brojne marksističko-lenjinstičke revolucionarne uspjehe, a ne samo na nekoliko anarhističkih revolucija u suvremenoj povijesti koje su, ako bolje pogledamo, funkcionirale na prilično autoritaran način.

“Kritički susret s revolucionarnom prošlosti je iznimno koristan alat da odustanemo od borbe protiv civiliziranog svijeta. Svaku od tih borbi možemo vidjeti kao dio nezavršenog društvenog rata”, ili marksističkim diskursom, kao materijalnu dijalektiku povijesti, “u kojoj znanje o cilju i neprijatelju postepeno postaje sve jasnije, no samo ako se s prošlošću susretnemo i pristupimo joj kritički, umjesto da tražimo mitsku prošlost kao idealni model.”¹⁹

No, usprkos ovakvoj tvrdnji i priznanju da anarhizam nema revoluciju u prošlosti na kojoj bi temeljio svoju strategiju, kaže da je anarhizam i dalje dobar. Premda poziva na rekonstrukciju društvenih odnosa prema potpunom komunizmu, što je krajnji cilj marksističkog socijalizma, onda kada može napredovati neantagoniziran zapadnim kapitalističkim imperijalističkim takmičenjem, i unatoč povijesnom uspjehu iz kojega se može naučiti, Landstricher odbija vidjeti lenjinističku revoluciju kao održivu strategiju. Nakon što je izkritizirao primitiviste zbog njihove neutemeljene fantazije o nestanku civilizacije te osvijestio razmjer u kojem sadašnja populacija na Zemlji ovisi o tehnologiji i proizvodnji, napisao je kako je neprihvatljivo “govoriti o preuzimanju sadašnjih sredstava za proizvodnju iz bilo kojeg drugog razloga osim da ih uništimo.²⁰ Pri tom nije mislio na uništavanje buržoaskog državnog aparata, već na tvornice i farme. Ima li razlike između ljudi koji čekaju nestanak civilizacije i onih koji bi ubrzali taj nestanak dižući u zrak sredstva za proizvodnju?

Teresa Ebert, kritizirajući kako su suvremene ekofeminističke autorice pod snažnim utjecajem postrukturalističke filozofije neoliberalnog doba, objasnila je da:

“One esencijaliziraju tehnologiju i rast kao same po sebi destruktivne, ne uviđajući da je u pitanju korištenje tehnologije i rasta za profit, umjesto u svrhu ispunjavanja ljudskih potreba i da je to temeljni problem. Tako ispada da je problem tehnologija kao takva, a ne kapitalizam…”.²¹

U kritici same tehnologije gubi se činjenica da je tehnologija postala otuđene i opresivna prema radništvu od kada je korištena kako bi maksimizirala višak vrijednosti u robovlasništvu, u feudalnim i u kapitalističkim društvima.

No, primitivisti su sigurno podsvjesno znali ovu razliku, budući da su istovremeno kritizirali cjelokupnu poljoprivredu i veličali domorodačka društva koja su koristila održivu poljoprivredu u kontekstu egalitarnih društvenih odnosa. To nas dovodi do nužnosti političkog okvira onkraj primitivizma dok istovremeno možemo učiti iz njihovih promišljanja.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

1. Zerzan, John. Elements of Refusal. Columbia MO: Columbia Alternative Library, 1999. 1.
2. Gordon, Uri, “Defining a broad-based anarchist politics of technology,” Anarchism and political theory: contemporary problems. The Anarchist Library. 2007. Web. Emphasis mine.
3. Perlman, Fredy. Against His-story, against Leviathan!: An Essay. Detroit: Black & Red, 1983.
4. Gordon, Uri, “Defining a broad-based anarchist politics of technology.”
5. Harvey, David. “Listen, Anarchist!” DavidHarvey.org. June 10, 2015. Accessed November 20, 2016.
6. Zerzan, John. Twilight of the Machines. Los Angeles, CA: Feral House, 2008. Vii.
7. Zerzan, John. “Elements of Refusal.” Against Civilization: Readings and Reflections. Los Angeles, CA: Feral House, 2005. 72.
8. Zerzan, John. Twilight of the Machines. 7.
9. Shepard, Paul. “Nature and Madness.” Against Civilization: Readings and Reflections. Los Angeles, CA: Feral House, 2005. 78.
10. Landstreicher, Wolfi. “What is a revolutionary critique of civilization in the realm of ideas?” Barbaric Thoughts: On a Revolutionary Critique of Civilization. The Anarchist Library. Web. February 10, 2010.
11. Axtell, James. “The invasion within: the conquest of cultures in colonial North America,” Against Civilization: Readings and Reflections. Los Angeles, CA: Feral House, 2005.
12. Landstreicher, Wolfi. “What is a revolutionary critique of civilization in the realm of ideas?” Barbaric Thoughts: On a Revolutionary Critique of Civilization.
13. Red Guards Austin. “Criticism of the Unprincipled Actions of the MonkeyWrench Books Collective.” Red Guards Austin. WordPress. July 22, 2016. Accessed November 20, 2016.
14. Harvey, David. “Listen, Anarchist!”
15. Ibid.
16. Landstreicher, Wolfi. “What is a revolutionary critique of civilization in the realm of ideas?” Barbaric Thoughts: On a Revolutionary Critique of Civilization.
17. Ibid.
18. Ibid.
19. Ibid.
20. Ibid.
21. Ebert, Teresa. “Toward a Red Feminism.”