“U mjuziklu “Six” supruge kralja Henryja VIII imaju svoj #MeToo trenutak”
“Može li Joe Biden preživjeti još jedan #MeToo trenutak?”
“Južni baptisti suočavaju se s #MeToo trenutkom”
“#MeToo trenutak za ekonomiju”
Od listopada 2017. godine, kada je na stranicama New York Timesa i New Yorkera eksplodirala prva vijest o Weinsteinovom desetogodišnjem seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i zastrašivanju, fraze poput “#MeToo moment” i “#MeToo era” postale su otrcane. Hashtag koji je započeo prije više od deset godina kao intersekcionalni pokret za priznavanje osoba koje su preživjele seksualno napastvovanje i njihovih priča, odjednom je posvuda i služi kao poštapalica za sve namjene, čija je nekritična uporaba pomakla fokus s iskustava preživjelih na priželjkivanu propast popkulturnih figura i pomodnih trendova.
Kao i kod svake popularne fraze, opasnost od označavanja svega što se odnosi na seksualno uznemiravanje i zlostavljanje kao “#MeToo trenutak” jest da se ukorijenjeni, složeni i sustavni problem umanjuje, često nehotice, na pojedinačne prosudbe o jednoj osobi ili specifičnoj kulturnoj sferi. U tom smislu, nema boljeg trenutka za izdavanje knjige Linde Hirshman “Obračun: epska bitka protiv seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja”, koja nas podsjeća da pokret za borbu protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu nije počeo kada je Alyssa Milano usvojila hashtag.
Pregled polovice stoljeća otkako su feminističke aktivistkinje dale naziv nizu ponašanja koja bi žene na radnim mjestima trebale tolerirati – od konstantnog odmjeravanja do izravnih zahtjeva za seks- fascinantno je, često mučno putovanje kroz pravnu povijest, kulturnu evoluciju, dinamiku feminističkog pokreta i medijsko mitotvorstvo. Hirshman, bivša odvjetnica i kroničarka društvenih pokreta čije knjige uključuju naslove poput “Pobjeda: trijumfalna gej revolucija” iz 2012., “Pobjednička revolucija i sestre po pravu: kako su Sandra Day O’Connor i Ruth Bader Ginsburg otišle na Vrhovni sud i promijenile svijet” iz 2015., istovremeno sveobuhvatne i zanimljive, napisane s gotovo opipljivim uživanjem nekoga tko je godinama čekao sazrijevanje plodova teškoga rada iz prošlosti.
Knjiga započinje 1972. s događajima drugog vala – sjednicom za podizanje svijesti koju je pokrenula mlada profesorica na Sveučilištu Cornell, Lin Farley, i širenje glasa o brojnim ženama koje su otpuštene ili prisiljene napustiti posao zbog neželjenog udvaranja, dodira ili napada. Kada je fenomen napokon dobio ime, stvoren je temelj za pravni okvir; kada je on uspostavljen, žene čiji je poslovni i privatni život pogođen, mogle su započeti borbu. Hirshman detaljno opisuje značajne slučajeve triju crnih žena u Washingtonu, čija su iskustva oblikovala zakon o seksualnom uznemiravanju kakav poznajemo danas: Paulette Barnes, službenica za obračun plaća u Agenciji za zaštitu okoliša, Mechelle Vinson, zaposlenica Capital City (kasnije Meritor) Savezne štedionice i Sandra Bundy, stručnjakinja za profesionalnu rehabilitaciju u Gradskom odjelu za popravne mjere.
Sva su tri slučaja temeljena na tvrdnji da se neprijateljsko radno okruženje smatra spolnom diskriminacijom prema Zakonu o građanskim pravima. Sve tri su se upustile u tešku bitku kako bi uvjerile skeptične suce da je odbijanje zahtjeva za seks – ili popuštanje pred istima u svrhu zadržavanja posla – rodna diskriminacija, jer, iako to nisu iskusile sve zaposlene žene, sve su žene ranjiva skupina. Središnji dio ovih slučajeva bila je Catharine MacKinnon, mlada znanstvenica i pravnica čije su teorije bile osnova za seksualno uznemiravanje kao sustavan, a ne pojedinačni oblik ekonomskog izrabljivanja, i čija je knjiga iz 1979., “Seksualno uznemiravanje radnica”, donijela posve novu ideju – da bi seksualno uznemiravanje na radnom mjestu trebalo biti nezakonito.
Doista, velik dio Hirshmanine knjige zvuči kao opravdanje MacKinnon, čija je uloga u razvoju zakona o seksualnom uznemiravanju zasjenjena njezinom ulogom u zakonodavstvu protiv pornografije i onim što je osamdesetima postalo poznato kao “feministički seksualni ratovi”. Zajedno s Andreom Dworkin, s kojom je radila na izradi zakona protiv pornografije u Mineapolisu, MacKinnonova izravna mišljenja o pornografiji kao instrumentu potčinjavanja učinila su je nepopravljivo puritanskom feminističkom huškačicom – još uvijek joj se pogrešno pripisuje tvrdnja da je “svaki seks silovanje” – i gotovo nezapošljivom godinama. (Mislile ste da je kultura “brisanja” započela s Twitterom?)
Osvježavajuće je vidjeti kako MacKinnon dobiva zasluženo mjesto u povijesti (iako knjiga također ukazuje na uznemirujuće otkriće o njezinu ocu, sucu Žalbenog suda, koji je bio član odbora za Barnesovu uspješnu žalbu, i koji je smatrao da poslodavci ne mogu biti odgovorni za slučajeve seksualnog uznemiravanja). No, Hirshmanino divljenje MacKinnon primjetno je rigidno i nefleksibilnog narativa o dobrom feminizmu nasuprot lošem feminizmu, koji ne priznaje uvijek kulturnu složenost svojstvenu prekretnicama koje navodi.
Ona karakterizira položaj anticenzorske frakcije seksualnih ratova, na primjer, s određenom dozom sarkazma (“Neka cvjeta tisuće cvjetova. Muška agresija, podređenost, sve je dobro”.) Također, kao jedna od samo nekolicine istaknutih feministkinja koje su javno pozvale Billa Clintona da podnese ostavku nakon što je njegova afera s Monicom Lewinsky postala nacionalna vijest, postavlja se pomalo svisoka prema drugima, poput Glorie Steinem, koje su ga podržavale (“Deset godina nakon što su podržale Billa Clintona, nisu dobile ništa. Osim ako je to nešto što su momci htjeli”.)
U knjizi postoji i nekoliko neobičnih propusta, osobito u prikazu pojma seksualnog uznemiravanja kao oblika diskriminacije zabranjene Zakonom o građanskim pravima. Hirshman primjećuje da su rana otkrića Ruth Bader Ginsburg u vezi s rodnom diskriminacijom utjecala na MacKinnon, koja je prepoznala rasne i klasne probleme u Ginsburginom standardu za jednako postupanje prema ženama i muškarcima. Ali ona ne priznaje da je na Ginsburgin rad snažno utjecala odvjetnica i suosnivačica Nacionalne organizacije žena, Pauli Murray, čiji je rad 1960-ih godina o povezanosti rasne i rodne diskriminacije prethodio kreiranje pojma intersekcionalnost Kimberlé Crenshaw.
Knjiga s jedne strane pridaje važnost upornosti crnih žena poput Barnes, Bundy i Vinson, dok jedva spominje legendarnu aktivistkinju za građanska prava i odvjetnicu Eleanor Holmes Norton, koja je kao predsjednica Komisije za jednake mogućnosti zapošljavanja u vrijeme Carterova predsjedničkog mandata izdala je svoje prve savezne smjernice o nezakonitosti seksualnog uznemiravanja. Sve u svemu, međutim, “Obračun”, kako naslov sugerira, popisuje i računa pobjede i neuspjehe borbe koja nadilazi pravni okvir i odgovornost tvrtki. Dok prva polovica knjige opisuje dugi, frustrirajući proces uspostavljanja okvira za procesuiranje optužbi za seksualno uznemiravanje, njezina se druga polovica bori s još dužim, jednako frustrirajućim procesom borbe protiv ukorijenjenog, prešutno prihvaćenog ponašanja.
Promjena zakona je jedno, ali, kao što nas gotovo svakodnevno podsjećaju, promjena ponašanja onih koji su uvijek imali koristi od struktura moći koje omogućuju uznemiravanje na radnom mjestu – bez obzira radi li se o izvršnim direktorima TV mreže ili menadžerima u McDonald’su – posve je drugo. Kao i kod promjene u pojmu #MeToo, pojam “seksualno uznemiravanje” sada podrazumijeva obvezne treninge u konferencijskim dvoranama, dopise, skakanje kroz birokratske obruče koji prikrivaju opresivnu, mučnu nejednakost koja radnice i dalje košta zdravlja i budućnosti. “Obračun” doprinosi razumijevanju borbe koja je prethodila trenutku u kojem se nalazimo. Na nama je da sljedećih pedeset godina učinimo jednako važnima.
