Kimberlé Crenshaw, profesorica sa Sveučilišta Kolumbija i UCLA koja je skovala termin intersekcionalnost kako bi opisala kako se društveni identiteti ljudi preklapaju, govori za TIME o politizaciji svoje ideje, njezinoj trajnoj relevantnosti te zašt sve nejednakosti nisu stvorile jednakost.
Uveli ste termin intersekcionalnost prije više od 30 godina. Kako danas objašnjavate njegovo značenje?
KC: Počet ću s tim što taj termin ne znači, jer se u međuvremenu značenje iskrivilo. To nije identitetska politika na steroidima. To nije mehanizam koji pretvara bijele muškarce u nove izopćenike. U osnovi to je leća [optičko pomagalo], prizma kroz koju vidimo kako različiti oblici nejednakosti često funkcioniraju zajedno i međusobno se pojačavaju. Obično govorimo o rasnoj nejednakosti kao odvojenoj od nejednakosti zasnovanoj na rodu, klasi, seksualnosti ili imigrantskom statusu. Često nam izmiče da su neki ljudi subjekti svega toga te da iskustvo nije samo zbroj svih tih dijelova.
Kako se žensko iskustvo nejednakosti razlikuje od muškog? Gdje to vidimo u našim svakodnevnim životima?
KC: Kada govorimo o nejednakosti, često govorimo o materijalnim razlikama uvjeta života. Uzmimo, primjerice, razliku u plaćama. Brojne statistike pokazuju da su žene još uvijek manje plaćene za isti rad. To se multiplicira tijekom života što znači da taj problem postaje sve veći što je žena starija. Postoji i termin “feminizacija siromaštva” koji nam govori da životne okolnosti – poput podizanja djece, razvoda, bolesti – utječu mnogo snažnije na žene. Na cijelom društvenom planu, od jednog pitanja do drugog, od institucije do institucije, vidite da su žene u prosjeku siromašnije od muškaraca.
Kako na sve to utječe rasa?
KC: Kada povrh svih drugih struktura koje proizvode nejednakost dodate rasu, dolazi do čvrstog spoja. Primjerice, podaci pokazuju da za bijele žene “medijan bogatstva” [prosjek rasporeda svjetskog bogatstva po osobi] (median wealth) iznosi oko 40,000 dolara. Za crne žene on iznosi 100 dolara.
Što to sve znači u političkom smislu?
KC: Problemi koji se tiču žena često su marginalizirani. Čak je i pristup Demokrata rasnoj nejednakosti fokusiran primarno na muškarce i dječake. Svi politički potezi usmjereni na borbu protiv rodne nejednakosti moraju uključiti rasnu dimenziju, a sve što adresira rasnu nejednakost mora uključiti rodnu dimenziju. Nažalost, to nije u središtu političke debate.
Zašto nije?
KC: Slika građanina je još uvijek slika muškog građanina. Kada se dođe do nekoliko rodnih tema – kao što su reproduktivna prava – tek tada govorimo o ženama. No politika uglavnom funkcionira kao što je funkcionirala i još uvijek funkcionira medicina: tijelo se odnosi na muško tijelo.
Što mislite o kritikama koje dolaze od konzervativaca da su koncepti poput intersekcionalnosti sredstvo fetišiziranja viktimizacije, da ljevica interpretira iskustva nepravde kao neku vrstu moralne superiornosti?
KC: Intersekcionalost naprosto govori kako će određeni aspekti onoga što jesi povećati za tebe dostupnost dobrih stvari ili te izložiti lošim stvarima u životu. Poput mnogih drugih ideja o društvenoj pravdi, taj koncept opstaje jer rezonira s ljudskim životima, no upravo zato što korespondira sa životima ljudi, izložen je napadima. Nije to ništa novo da branitelji statusa quo kritiziraju one koji zahtijevaju prepoznavanje nepravdi. Sve je to kriza zbog osjećaja da se stvari jednom doista moraju promijeniti kako bi jednakost bila stvarna.
Što biste savjetovali prosječnoj osobi što može učiniti danas kako bi doprinijela postizanju više jednakosti u Americi?
KC: Samopropitivanje je dobar početak. Ako nejednakost vidiš kao “njihov” problem ili problem “nesretnog drugog”, onda je to problem. Biti sposoban uočiti ne samo nepravednu isključenost, već i nezasluženu uključenost je bitan početni potez u borbi za jednakost. Moramo biti otvoreni i vidjeti sve te načine na koje naši sistemi reproduciraju nejednakosti, a to uključuje privilegije kao i nepravde.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
