Tijekom prošle godine šest hrvatskih nevladinih organizacija osnovalo je Kuću ljudskih prava (KLJP) u Zagrebu. Prostor i financijska sredstva su donirali grad Zagreb i Vlada kraljevine Norveške, a nakon uređenja na današnji Dan ljudskih prava je i svečano otvorenje. Zgradu u Selskoj ulici zajednički će koristiti Centar za mirovne studije, Zagreb; Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb; Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e., Zagreb; Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb; Udruga za promicanje istih mogućnosti, Zagreb; Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja – Svitanje, Zagreb.
Kuća ljudskih prava osnovana je s namjerom promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava. U povodu Dana ljudskih prava zamolili smo Sanju Sarnavku, koordinatoricu udruge B.a.B.e. i predsjednicu Kuće ljudskih prava da nam odgovori na nekoliko pitanja stanju ljudskih prava u Hrvatskoj i osobito o kršenju prava žena.
{slika}
Čime će se točno baviti Kuća ljudskih prava?
– Kontinuirano ćemo pratiti stanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj i na kraju svake godine bit će javnosti predočeni nalazi, a izvještaji slani svim institucijama odgovornim za uspostavu vladavine prava u Republici Hrvatskoj. Izvješća će dobiti Mreža kuća ljudskih prava i sve zainteresirane međunarodne organizacije. KLJP uz to će pokrenuti aktivnost prikupljanja podataka za pisanje izvještaja u sjeni za Univerzalni periodični izvještaj o stanju ljudskih prava koji će biti raspravljan u Ženevi u prosincu 2010. na 9. zasjedanju Human Rights Councila.
Kako je 2010 prva godina sustavnog djelovanja Kuće ljudskih prava, bit će pokrenuto osnivanje dva od nekoliko odbora koji će se usredotočiti na praćenje pojedinih segmenata važnih za promicanje i zaštitu ljudskih prava: Odbor za praćenje medija – Cenzurirano i Odbor za javno zagovaranje prava osoba s psihičkim smetnjama.
Kako biste ukratko opisali projekt mapiranja područja diskriminacije? Što sve obuhvaća i kakva rješenja nudi?
– Opći cilj projekta bio je smanjiti demokratski deficit povezan s EU politikama osiguravanjem participacije i aktivnog doprinosa građana i organizacija civilnog društva u razvoju, implementaciji i monitoriranju javnih politika povezanih sa Aquis communitaire iz područja ljudskih prava i socijalnih politika. Specifični ciljevi projekta su uspostaviti dobre prakse aktivnog sudjelovanja građanstva tijekom implementacije antidiskriminacijskih regulativa u konkretnim lokalnim zajednicama kao što su Dalj, Pakrac, Čakovec, Knin i Vis.
Antidiskriminacijske odredbe bile u uključene u niz zakona. Što novo donosi Antidiskriminacijski zakon i kako ga koristiti u zaštiti ljudskih prava?
– Harmonizacija hrvatskog pravnog sustava s pravnom stečevinom EU predstavlja jedan od glavnih izazova hrvatskog integracijskog procesa. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći i Antidiskriminacijski zakon samo su primjeri novih regulatornih okvira koji su nastali kao izraz potrebe za usklađivanjem hrvatskog pravnog sustava s onim EU. Međutim, antidiskriminacijske odredbe bile su uključene u nizu zakona (Zakon o radu, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o rodnoj ravnopravnosti) i prije donošenja antidiskriminacijskog zakona, ali rijetki su slučajevi koji su se vodili pred hrvatskim sudovima a da se temelje na postojećim antidiskriminacijskim odredbama. To stanje se može tumačiti manjkom znanja među građanima o postojanju takvih zakonskih odredbi te znanju kako ih efikasno koristiti u zaštiti svojih ljudskih prava. Ukoliko se želi da građani koriste sad već prilično zaokružen antidiskriminacijski pravni okvir, nužno je da se predložene aktivnosti koncentriraju oko konkretnog upoznavanja građana s postojećim zakonima kao i praktičnim korištenjem tih zakona pred sudovima.
Jeste li zadovoljni ponašanjem izvršne i sudbene vlasti kada je riječ o ljudskim pravima? Primjerice, kada je riječ o diskriminaciji žena nemamo često priliku čuti da se suci i sutkinje pozivaju na zakone koji ih štite od diskriminacije.
– Previše često izvršna vlast i sudstvo nisu se ponašali odgovorno i transparentno prema građanima. Nedostupni su bili čak i nacrti zakona.
U kojim su segmentima žene najviše diskriminirane? Kako i kada vidite rješenje ovog problema.
Različita su iskustva žena u različitim sredinama. U mojoj knjizi “Putevima diskriminacije” zabilježena su različita iskustva pa tako i mišljenje predstavnice jedne nacionalne manjine koja je rekla: “Diskriminacija se osjeća u zraku – prema invalidnim osobama, muško ponašanje prema ženama, užas. Ima višestruke diskriminacije, prema ženama pripadnicama manjina primjerice”. Druga kaže: “svaka riječ može koštati; ako 20 osoba misli o nekoj temi nešto, tako i ti moraš misliti. Ako se zalažeš i boriš za nešto, jednostavno si na nišanu. Drugi pružaju otpor prema promjeni…” Starija pripadnica srpske nacionalne manjine izjavila je kako je diskriminiraju svi osim patronažnih sestara koje pokazuju izuzetnu brigu prema osobama o kojima skrbe…
Situacija je osobito loša u malim sredinama…
– Naše sugovornice tvrde kako pitanje aktivnosti žena izvan obitelji ovisi o postojanju ili nepostojanju podrške muža. Misle kako su vrlo patrijarhalna sredina u kojoj muškarci nisu presretni kad vide ženu u politici, a najviše ih zabrinjava što žene ne podržavaju žene. Jedna se od sudionica okušala u politici i bila izabrana za vijećnicu, ali kaže kako se čitavo vrijeme osjećala samo kao figura jer je nitko nije shvaćao ozbiljno. Osim toga, bilo joj je gotovo nemoguće uskladiti političke obaveze s onima na radnom mjestu i obiteljskima.
U kojim je segmentima bilo najviše reakcija
– Prva je uzbuna nastala kad smo otvorili temu zapošljavanja i prava vezanih uz rad. Bile smo obasute primjerima sa svih strana. Činjenica je da je na Zavodu za zapošljavanje posljednjih godina redovito
veći postotak nezaposlenih žena (3307 žena ili 58,18 posto u odnosu na 41,82 posto muškaraca). Naći odgovarajući posao graniči gotovo s nemogućim ukoliko se ne zna prava osoba i ne potegne dobra veza. One koje rade, s druge strane, vide oko sebe stalna kršenja zakona i radničkih prava, ali kao u slučajevima nasilja, o svemu šute, jer se boje da više nikad neće naći posao. Nijedan poslodavac ne voli radnike koji se bune. Čak i kad inspekcije interveniraju, uglavnom nema poboljšanja. Trebalo bi puno više ljudi i mehanizama da se kršenja zaustave. U jednoj su tvrtki u vlasništvu stranaca ženama isplaćivali zakonom garantiran minimalni dohodak, a onda su ih čekali iza blagajne i tražili da im na ruke svaka vrati po 300,00 kuna!
Jesu li pripadnice nacionalnih manjina dodatno diskriminirane?
– One su dvostruko su diskriminirane. Vide da postoje brojne predrasude pa ili uopće ne mogu dobiti posao ili ih se sprječava u napredovanju. U svim je slučajevima bilo moguće dokazati diskriminaciju jer su pripadnice srpske nacionalne manjine imale višu stručnu spremu i duže radno iskustvo od osoba koje su dobile posao ili napredovanje. Jedna nam je sugovornica rekla kako bi u njezinu slučaju bilo jako teško pred zakonom dokazati diskriminaciju jer je Hrvatica, a ne zna kako bi to mogla predočiti s dokazima sudu da je nepoželjna u sredini jer se udala za Srbina… Hrvatica, udovica iz Domovinskog rata ispričala nam je kako je teško bilo i još uvijek jest izboriti se za svoja prava i prava djece. Sigurna je, kao i ostale žene, da treba uspostaviti sustav nadzora i sankcija za loše rješavanje predmeta jer je nedopustivo da se provođenje Zakona temelji na (ne)dobroj volji službenika.
