Kako razviti filmski jezik koji dolazi iz same arhive te propituje hijerarhije filmske forme? Treba li stvoriti jezik koji se suočava s hijerarhijom arhiva? To je samo dio pitanja o kojima je redateljica, kustosica i istraživačica, Kumjana Novakova, govorila na masterclassu “Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti“. Održan je krajem prošlog mjeseca u Dokukinu KIC.
Ova su pitanja bila ključna u stvaranju njenog dokumentarnog filma “Šutnja razuma”. Radi se o forenzičkom eseju konstruiranom kao performativna filmska studija prvog slučaja Haškog tribunala u kojem su izrečene presude o ratnom silovanju kao obliku mučenja i o ratnom seksualnom ropstvu kao zločinu protiv čovječnosti, što je ključni događaj u međunarodnoj pravdi i ljudskim pravima.
Film se temelji na forenzičkom materijalu iz sudskog postupka – predmeta protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, poznatih kao “Fočanski logori silovanja”. Vojne snage bosanskih Srba su u ovom mjestu uspostavile sistematski režim fizičke i psihičke torture. Pritvorski centri, postali su arene u kojima su vojnici birali djevojke i žene, podvrgavajući ih silovanju, mučenju i ponižavanju.
Trauma je upisana u ženskim tijelima
Za Novakovu, trauma je upisana u ženskim tijelima. Ženska su tijela arhiv generacijske i kolektivne traume. Transkripti sa suđenja su početak slike. To je polazišna točka za ono što će se razviti u filmski projekt, zajedno s jednom fotografijom iz obimnog dokaznog materijala, kao i knjigom eseja „Oni ni mrava ne bi zgazili“ Slavenke Drakulić.
Filmski prostor “Šutnje razuma” započinje s prvom svjedokinjom na Tribunalu, FSW 87, koja je prošla sve faze seksualnih logora u Foči. Postupno, film pretvara forenzički materijal i dokaze u sliku, koristi tekst kao sliku, crtež svjedočanstava kao sliku i tako dalje.
Novakova smatra da je sam pojam žrtve problematičan, stavlja se ponovno u podređeni položaj. Zato smatra da je za svjedokinje jedini prihvatljiv termin preživjele.
Arhivi su odgovor sustava i nisu neutralni
Također, Novak se oslanja i na feminističke teorije Saidiye Hartman, povjesničarke kulture i njen esej „Venus in Two Acts“. U njemu Hartman piše o arhivskom nasilju te o šutnji arhiva, pritom analizirajući sustavno izostavljanje priče afričkih robova iz službene povijesti. Nasilje arhiva je način na koji se moć registrira kroz odsutnosti i šutnje, uništavanje života, sve ono što nismo mogli znati. Hartman smatra da je arhiv opsesija, čak i kad razočara. Čak i kad ne izvučemo punu istinu jer arhiv pripada dominantnima. Hartman je napisala novu priču jer, kršenje svih protokola arhiva i njegov autoritet omogućava i intenzivira fikcije tog arhiva.
I kod Novakove, arhivi nisu neutralni; ako tražite odgovor, to je odgovor sustava. Tijekom stvaranja filma, pitanje je bilo kako vizualizirati ono što nije bilo dostupno jer je arhiv bio izuzetno ograničen. Kako da se pravnu arhivu transformira u audio-vizualnu arhivu koja može biti podijeljena na ekranu. Smatrala je da je jedini način da se to učini je da se “razbije” njen jezik i filmski da ga se povrati tako da se izbriše glas i slika počinitelja. Naime, primarni subjekt arhiva, moć koja organizira arhiv je počinitelj. Sve je podređeno tom počinitelju.
Upravo zato se u “Šutnji razuma” stvaraju praznine, procjepi koji oslabljuju nasilje na način što se ne koristi materijal koji se odnosi na počinitelje ili jezik koji se temelji na nasilju, nego na preživljavanju i otporu. Novakova mijenja polazište narativa tako da ne inkorporira svjedočenja počinitelja, njihove izjave, njihova lica. U jednom “VHS glitchu” žene progovaraju kroz tipografiju na ekranu, dok u pozadini vidimo slike ruralnim predjela te objekte koji su bili korišteni kao logori.
Glas preživjelih krši dominantu sistema i patrijarhata
Za Novakovu, trauma je upisana u ženskim tijelima; ženska su tijela arhiv generacijske i kolektivne traume. Ali ženska tijela predstavljaju i otpor, ona preživljavaju seksualno nasilje. Glas preživjelih je taj koji krši dominantnu arhiva, dominantu sistema i patrijarhata.
Inače, “Šutnja razuma” prati prethodni igrani film Novakove, “Uznemirena zemlja” (2021.) koji je ušao u uži izbor za nagradu Oscar. On je nastao u korežiji s Guillermom Carreras-Candijem i makedonsko-bosanskohercegovačke je koprodukcije. Snimljen je uz potporu Balkanske istraživačke mreže. Dosad je film prikazan na Sarajevo Film Festivalu, IDFA-u, u Torinu, na Watch Docsu, kao i u newyorškoj MoMa-i i londonskoj Tate Modern.
