Članak prenesen s portala CroL.
Tabloidi bi ubili za Nevenkinu priču. Baš je zbog toga bilo potrebno uložiti toliko puno energije da je se uvjeri da u ovom članku neće biti prikazana u žutom svjetlu i da on ni na koji način neće ugroziti njezinu obitelj. Kad je već enti put u telefonskom razgovoru nagovaram da se nađemo i popričamo jer vjerujem da bi obznana njezinog slučaja pomogla djevojkama koje baš sad prolaze kroz dramu koja je nju trajno opržila – tek tada pristaje. “Samo, bez ikakvih fotki”, inzistira.
Nalazimo se u novozagrebačkom šoping centru, u prenapučenom kafiću uređenom u orijentalnom stilu. Dogovoreni znak raspoznavanja je njezin crveni kaput. Odmah je uočim: sjedi sama u separeu iza končane zavjese, prebire po mobitelu. Izgleda baš onako kako sam je zamišljala – dotjerana, elegantna žena u ranim četrdesetima. Lakše ju je zamisliti kao gimnazijsku profesoricu sretno udanu za kakvog manje poznatog kazališnog glumca, negoli kao djelatnicu marketinga velike tvrtke, i k tome lezbijku u dugogodišnjoj vezi sa ženom svog života. I majku kćerkice koja je prošle godine krenula u školu.
Čekamo da nam se pridruži Jasna. Kad se za nekoliko minuta pojavi, Nevenka je s osmijehom predstavlja kao svoju ženu.
– Osamnaestog ćemo imat osmu godišnjicu, kaže.
Kad su se upoznale, Jasna je napunila tridesetu i tek se bila vratila iz Amerike gdje je provela dvije godine kao stipendistica New York School of Visual Arts i prekinula vezu s dotadašnjom djevojkom. Nikad nije imala dečka; još je u pubertetu shvatila da je lezbijka. Nevenka je pak imala 34 godine; te se jeseni razvela od muža zlostavljača i iz Istre se preselila u Zagreb. Bila je dva i pol mjeseca trudna kad je upoznala Jasnu: bilo je to dijete bivšeg supruga, za koje on nije znao.
Dijete je bonus
– Možda će ovo zvučat’ sladunjavo, ali da ja nisam tada srela Jasnu, ne znam kakav bi danas bio moj život. Vjerojatno vrlo, vrlo gadan. Samo lezbe koje su prošle kroz iskustvo problematičnog braka znaju o čemu pričam. Završiti s muškarcem, i to s muškarcem koji ima problem s alkoholom i agresijom – i tek onda, u tom braku shvatiti da uopće nisi hetero i da nemaš pojma što radiš u braku, ni kako se iz toga izvući….- e to treba preživit’, kaže Nevenka, očito razgovorljiviji dio para. Jasna samo ozbiljno kima glavom i igra se s čašom limunade. Pitam je što je osjećala prema Nevenkinoj trudnoći u toj ranoj fazi njihova druženja, je li je njezin trbuh odbijao, je li bilo teško prihvatiti takav teret njezine prošlosti. Smije se:
– Što vam je?! Pa trbuh je bio samo bonus u našoj vezi, i to veliki. Znate kako je teško lezbijkama dobit dijete? Kad mi je rekla da je trudna, skoro sam plakala od sreće. Ja sam već tada bila puna majčinskih osjećaja, ali se cijeli život panično bojim poroda. Ovo je bilo idelano rješenje: imati bebu, a da je netko drugi rodi… Ja sam odmah rekla: to je naša kćer! A nismo još ni znale spol…
Poznavale su se manje od dva mjeseca kad su prvi put razgovarale o djetetu. Nešto ranije, Nevenka je razmišljala i o pobačaju: bila je u depresiji, patila je od jedva izdrživih mučnina i samohrano roditeljstvo činilo joj se strašnim gotovo kao život u braku s muškarcem od kojeg se razvela. Ali veza s Jasnom ju je osnažila i učinila je odlučnijom nego ikad prije. Brzo su počele zajedno i živjeti. Pomagali su im Jasnini roditelji, vrlo liberalni ljudi koji su živjeli u inozemstvu i bavili se diplomacijom, i koji su nakon prvotnog šoka prihvatili Nevenku kao vlastitu kćer, a njezino dijete kao vlastito unuče. Doputovali su u Zagreb kad je rađala. Povukli su veze i našli joj dobrog doktora koji ju je porodio; čak je i Jasna bila s njom u rađaoni. Po izlasku iz rodilišta, poklonili su im svu dječju opremu. Već su im tada proročki savjetovali da se ne razbacuju uokolo time što imaju, da se pritaje, da ne moraju svi znati da su lezbijke, da će im se to u ovoj sredini kad-tad obiti o glavu.
Istinktivno konspirativnim tonom
– S Jasninima sam dobila obitelj koju nikad nisam imala. Majka mi je umrla od raka dojke kad sam imala devetnaest – a otac… Njemu tada nisam ni rekla da sam trudna i da sam rodila. Bojala sam se da će nazvati mog bivšeg i reći mu to i prisiljavati me da mu se vratim. Jer unatoč svemu što sam prošla u braku, moj je otac dugo godina nakon toga krivio mene za razvod…
Nevenka objašnjava da njezin muž zaista nikad nije i da nikad neće saznati da je postao otac prekrasne djevojčice. Nikad se nije premišljala treba li mu to reći ili ne – znala je odmah kako bi sve završilo da je ikad saznao: došao bi po dijete i vjerojatno ga oteo. Tajnu nije bilo teško čuvati, budući da je on pomorac i da je veći dio godine odsutan. A onih mjesec dana dok je na kopnu, toliko je zaokupljen opijanjem i izlascima da se vjerojatno ne stigne ni sjetiti bivše žene. Njegova obitelj pak živi u Italiji, na sigurnoj udaljenosti.
– Ja nikad ne bih rekla da se on zbog tih par mililitara sperme uopće zavređuje zvati ocem, dodaje Jasna. – Ne vidim ništa čudno u tome što nije saznao da ima dijete. I da ga odgajaju dvije lezbače. Što mislite kako bi naša Lara prošla, da je to saznao?!
Iako buka u kafiću na minimum smanjuje šanse da bi netko iz okolnih separea mogao čuti naš razgovor, svaki put kad netko od nas kaže “lezbijka”, instinktivno to kaže stišanim, skoro konspirativnim tonom.
– Evo vidiš što su nam napravili; osjećam se ko da su svuda okolo doušnici heteroseksualne diktature. K’o da bi nas mogli strpat’ u zatvor jer smo lezbe, samoironična je Jasna.
Ljudi slijepi na lezbijke
Još prije godinu dana, takvu paranoju nisu osjećale: naprotiv, smatrale su se uspješnim ženama koje mogu što god požele. Kupile su veći stan i sve snage usmjerile na odgoj kćeri. Imale su podršku obitelji i uskog kruga probranih prijatelja, a svi ostali su ih doživljavali samo kao bliske prijateljice. Na ruku im je išlo i to što ljudi nisu “istrenirani” prepoznati lezbijke.
– Tu kod nas ljudi k’o da su slijepi: dvije žene se još uvijek mogu držati za ruke, a da to većini ne izgleda sumnjivo. Pogotovo ako se radi o starijim ženama. I to puno govori o nevidljivosti lezbijki; gejevi su puno uočljiviji, kaže Jasna.
Iako je njihova kćer još u vrtiću počela zapitkivati kako to da se njihova obitelj razlikuje od onih na televiziji ili onih koje susreće na dječjem igralištu, i iako su Jasna i Nevenka uložile puno truda da joj to objasne na pravi način, njihova im je različitost počela priskrbljivati noćne more tek kad je Lara krenula u školu. Sudar liberalne lezbijske obitelji s konzervativnim školskim sustavom poprimio je razmjere tektonskog poremećaja već u prvom polugodištu Larina prvog razreda. Kako bi bolje uskladile roditeljske obaveze s poslom, Jasna i Nevenka su se smjenjivale na roditeljskim sastancima. Lavina ogovaranja i tihog protesta započela je od drugih roditelja koji su na njih usmjerili pravovjerni bijes – isprva su to radili prezrivo okrećući glavu od njih, da bi se kasnije “progonu vještica” priključile i učiteljice. Neki su roditelji inzistirali da se Lara premjesti u drugi razred, a svojoj su djeci zabranili da se druži s njom.
– Jednog dana dolazi ona uplakana iz škole. Ja u trenu premrla! Kaže da se nitko s njom ne želi igrati, da je pod velikim odmorom sama – i da ju je učiteljica premjestila da sjedi sama u zadnjoj klupi. Ne mogu opisati kako sam se osjećala. Čekala sam da Jasna dođe s posla, i kad je čula sve to, samo je plakala i plakala. I ja s njom, priča Nevenka, dodajući kako joj je tek tada postalo jasno koliko je naivno bilo godinama vjerovati da lezbijke u Hrvatskoj mogu, ako su korektne i civilizirane osobe, živjeti normalnim životom.
– Kao da su mi se oči odjednom otvorile: sjetila sam se kako je jedna naša razvedena prijateljica naišla na isto takvo šikaniranje kad joj je sin krenuo u školu – ni s njim se nitko nije htio družiti, učiteljice su bile grube prema njemu, a roditelji – uglavnom konzervativni katolici – zabranili klincima da se s njim druže… Samo zato jer su mu roditelji razvedeni. Zamislite onda kakav prijem u školama očekuje djecu lezbijki, gejeva, Roma, Srba…, zgraža se Jasna.
Zapanjujuće izjave psihologinje
Prvo su zatražile sastanak s ravnateljem, psihologinjom i učiteljicom koja je smjestila Laru samu u zadnju klupu – unatoč tome što je u razredu paran broj djece. Pokušale su otvoreno razgovarati i doći do nekog rješenja. Zapanjila ih je hladnoća i suzdržanost ravnatelja i učiteljice. A ono što im je rekla psihologinja, to ih je sablaznilo. Rekla im je da su morale ranije misliti na to da će “aranžman za koji su se odlučile” uništiti dijete, i privatno i u društvu.
– Da nam je to rekao neki deda u tramvaju, ajde-ajde. Ali mlada, obrazovana žena sa završenim fakultetom… Toliko o ženskoj solidarnosti. Njezin nas je stav toliko obeshrabrio da više nismo imale što reći. Jasna je htjela da idemo na višu instancu, da se žalimo ministarstvu, ali ja nisam htjela. Shvatila sam da je bolje da se povučemo, za Larino dobro. Inače bi nas još razapinjali po novinama i sprejali nam “lezbače van!” po vratima. A nije mi teško zamislit ni to da nam oduzmu dijete jer, kao, nismo podobni roditelji.
Konačno su odlučile ispisati Laru iz javne škole i upisati je u jednu privatnu, koja se nalazi na drugom kraju grada. Tamo je drugačije, bolje: stekla je prijatelje i sretna je.
– Znate, istina je ono što kažu: “malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga”. Nekako smo uspjele progurati tu Larinu predškolsku fazu, ali doći će i pubertet, i vjerojatno još veći izazovi… To mi je jedan od najvećih strahova, njezin pubertet. Hoće li je u tom osjetljivom periodu pritisak okoline učiniti slabom osobom s niskim samopoštovanjem, koja se srami svoje obitelji? Mislim, i to se može dogoditi, čak i ako stvarno puno ulažeš u odgoj, u to da bude jaka i ponosna, kaže Nevenka.
– Srećom, mi za razliku od drugih ljudi u ovakvoj situaciji imamo izbora. Dobro zarađujemo, govorimo jezike… Moji roditelji nas već godinu dana nagovaraju da se jednostavno preselimo u Ameriku k njima i da prestanemo ovdje živjeti kao žrtve. Jer kakav je to život, mislim dugoročno? Za nas i za Laru?, govori Jasna, stalno pogledavajući Nevenku, kao da je nagovara.
PRIČA 2.- INES I IVANA: NE MOGU ZAMISLITI DA RODITELJIMA PRIZNAM
Pronaći sugovornice za razgovor o problemima lezbijske zajednice u Zagrebu teže je nego što bi netko mogao očekivati. Gotovo se šokiram kad mi se jave Ines i Ivana, dvadesetogodišnje studentice u vezi, i pristanu da se nađemo .
– Ja sam iz Rijeke, oduvijek sam znala da sam lezbijka, mami sam to rekla još u srednjoj školi, i dobro je to prihvatila, počinje Ines in medias res. U Zagreb je došla studirati prije dvije godine, i otad nije imala problema ni “bliskih susreta” s homofobnim skupinama koje su, policija javlja, prošle godine pretukla 22 pripadnika seksualnih i rodnih manjina. Ustvari, zaključuje kako je po tom pitanju život u Zagrebu ipak jednostavniji nego u drugim hrvatskim gradovima.
– Rijeka je još okej, mislim, meni su u srednjoj znali dobacivati neke stvari, ali nije išlo dalje od toga. Ivana, koja dolazi iz Vele Luke, ima posve drugačija iskustva. Očekivano.
– Na otoku ljudi praktički žive od toga da saznaju što radi susjed, i tako, svi se bave tuđim životima. Ne mogu uopće zamisliti da se tamo outam, ne mogu još uvijek zamisliti ni da mami i tati kažem da sam lezbijka. To će morati još pričekati. Zasad sam samo bratu rekla.
Nekome se može činiti da je njezino oklijevanje s “izlaženjem iz ormara” izjednačivo s kukavičlukom. Ipak, valja imati na umu da biti “vani” pod svaku cijenu nije uvijek prosperitetno. Prošle je godine tako jedna djevojka na forumu ispričala kako je, kad je majka saznala da je lezbijka, dobila rok od dva sata da se iseli iz kuće.
Ines i Ivana već su navikle na dobronamjerna odmahivanja rukom od strane nekih starijih prijatelja i rodbine kojji znaju za njihovu vezu. Govore im da će ih ta “lezbijska faza” proći, da su još mlade, da je to samo hir u duljem procesu otkrivanja vlastite seksualnosti i da će, na kraju, ipak sve doći “na svoje”. Drugim riječima, ne uzimaju im za zlo to što su malo “zastranile” na putu prema heteronormativnom idealu: udaji za muškarca i rađanju djece.
– Lezbijska zajednica je potpuno razjedinjena, nema međusobne podrške, svi se grupiraju po nekim linijama, a ako se ne uklapaš u te umjetno stvorene ladice, nisi nigdje, kaže Ines.
BITI LEZBIJKA U HRVATSKOJ – TAMARA, UREDNICA PORTALA CROL: NEVIDLJIVE ŽENE
Lezbijke u Hrvatskoj se od većine ostalih građana razlikuju samo po tome što su njihova prava manja, a one same “nevidljive”. Prilično jasan dojam o tome kako se to konkretno odražava na živote lezbijki, može se steći na internetskom portalu CroL (Cro-lesbians), koji od svibnja 1999. funkcionira kao virtualna meka lezbijske zajednice.
S Tamarom, urednicom portala, povela sam zanimljivu prepisku mailom o problemima ove, kako je ona zove, “najnevidljivije skupine na svijetu”.
CroL portal je postao nezaobilazan dio LGBT pokreta u Hrvata. Kako taj projekt funkcionira?
– CroL je portal koji nudi najraznovrsnije sadržaje za lezbijke, biseksualne žene i sve znatiželjnice i znatiželjnike. Upravo zahvaljujući njemu brojne su lezbijke i biseksualke iz Hrvatske shvatile da nisu same na svijetu, što je užasno važno za njihovo samopouzdanje, samorazumijevanje i identitet. Prvih nekoliko godina on je odlično odigrao tu ulogu nekakve poveznice, a kasnije su iz njega nastale i neke druge internetske stranice srodne tematike. Nastojimo uvijek imati najsvježije vijesti, donosimo neke teme specifične za lezbijke, informacije o zdravlju, sigurnom seksu, gay-roditeljstvu, povijesti LGBT pokreta… Radimo volonterski jer uživamo stvarati novi medij i igrati se s idejama.
PONIŽAVAJUĆE DOKAZIVANJE “NORMALNOSTI”
Učestalo se spominje potreba za senzibiliziranjem javnosti i povećanjem vidljivosti lezbijki u nas. Ipak, zanemariv je broj onih koje su voljne istupiti u medije i boriti se za promjenu. Zašto?
– Dijelom su za to zaslužni i mediji, skloni tome da senzacionalistički pristupaju ovakvim temama. Zato su lezbijke primorane dokazivati svoju “normalnost”, odnosno da su obične djevojke iz kvarta, nečije uredske kolegice, susjede, prijateljice, sestre, kćeri, majke… da i njih pogađa recesija, i one svaki dan odlaze nekamo na posao, plaćaju račune… To je užasno zahtjevna misija, i istodobno ponižavajuća. Teško je skupiti hrabrost i stati pred te obične građane koji će prema našoj priči donijeti neki “strašni sud” ili pak ostati posve ravnodušni, a druge lezbijke će si uzeti za pravo da nam seciraju sve što smo rekle novinarima.
Kakvu promjenu priželjkujete od medija?
– Da nas prestanu ignorirati. Gledala sam prošli tjedan reklamu za filmski program za Valentinovo, a sastoji se od raznih filmskih poljubaca, od kojih su svi, naravno, muško-ženski. Bilo bi dobro i da netko konačno napravi časopis za lezbijke, odnosno za osobe homoseksualne orijentacije. Ili da snimi film s happy endom koji nikako ne bi podsjećao na “Fine mrtve djevojke” u kojem jedna lezbijka bude silovana, a druga ubijena. Ili u sitcom ubaci lezbijski lik. Ili da neke od ženskih novina naprave portret Sanje Juras koja već gotovo sedam godina nosi teret lezbijskog aktivizma na svojim leđima. Ili da neka od domaćih televizija napokon otkupi seriju “The L Word”.
ŽENA BEZ PEČATA MUŠKARCA
Na forumu Crola aktivno sudjeluju lezbijke iz cijele Hrvatske. Čini li ti se da je za lezbijsku zajednicu život u Zagrebu ipak lakši negoli u manjim gradovima?
– Zagreb je ipak veća sredina u kojoj se lakše “utopiti” tako da uglavnom nitko ne zabada nos u vaš privatni život i ne viri vam u krevet. Ima i više mogućnosti za upoznavanje, iako smo ostali bez i onog jednog jedinoga gay kluba kojeg smo imali. U gradovima je općenito bolja situacija nego u ruralnim sredinama gdje žene stvarno često misle da su same na svijetu. Ako pritom nemaju pristup informacijama niti imaju s kim o tome porazgovarati, a kamoli naći partnericu, jako im je teško, pa se mnoge i udaju samo da bi ušutkale zle jezike. A to je pakao i život u laži – kako za njih, tako i za muškarce s kojima su u braku. Iako to što sam rekla ne mora biti pravilo. Ana Dragičević je, primjerice, strpana u ludnicu zato jer je lezbijka i to upravo u Rijeci koja slovi kao liberalan i otvoren grad.
Kad se govori o razlikama između lezbijki i gejeva, često nailazimo na stav da su lezbijke u Hrvatskoj (a i drugdje) u dvostruko nezavidnom položaju: kao žene i kao lezbijke, dvostruko su udaljene od muškog heteronormativnog ideala. Što to u praksi znači?
– Pa, činjenica je da živimo u patrijarhalnom društvu koje još uvijek drži da je žena bez muškarca nepotpuna, ma kakav on bio. Taman da ste bili udani samo šest mjeseci i onda se razveli, nitko vas više nikad neće ništa pitati jer ste ispunile tu ulogu koja se od vas očekuje, imate taj “pečat muškarca”. Lezbijka je po definiciji žena kojoj za ljubav, vezu, seks i naposljetku život, ne treba muškarac i to u očima okoline nerijetko izaziva strah i prezir.
Je li gayevima ipak jednostavnije etablirati svoj identitet u našem društvu?
– Gayevima pripada glamur, oni su etablirani u svijetu mode, zna se da su gay-destinacije najskuplje i najekskluzivnije i tako dalje. Teže im je u smislu da će vjerojatno prije biti prvi na meti homofobnih nasilnika jer svojom homoseksualnošću “vrijeđaju” taj macho mentalitet i nisu dovoljno “muškarci”. Teže im je jer će, odluče li se na roditeljstvo, teško ili nikako “doći” do djeteta. Lezbijkama je pak teško jer su uglavnom nevidljivije, manje probitačne (svi smo čuli za gay lobi, a gdje je lezbijski lobi?) i moraju se svakodnevno dvostruko dokazivati, zapravo trostruko. Ovo nije kukanje i naricanje nad tužnom sudbinom, već činjenica.
