Na nedavno održanoj konferenciji “Partizanska umjetnost: kako misliti, kako se sjećati”, održanoj u sklopu ovogodišnjeg Subversive festivala, grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin održala je iznimno zanimljivo izlaganje o progresivnim ženskim časopisima u 1930-ima i 1940-ima u Jugoslaviji. Istoj je temi bila posvećena i ranije, kada je realizirala izložbu “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934.-1946.” koja je postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2019. godine.
Možete li nam, za početak, reći što vas je motiviralo da se prije nekoliko godina počnete baviti ovom temom?
Prije desetak godina sudjelovala sam u istraživanju u sklopu projekta Centra za ženske studije, koji se bazično trebao baviti zagrebačkim antifašistkinjama u periodu Drugog svjetskog rata. Istraživanje je uključivalo i kasne 1930-e, odnosno mene su zanimale ženske i feminističke organizacije na području Zagreba te moguća veza ili angažman njihovih članica u antifašističkom otporu u kasnijim, ratnim godinama. Moja pretpostavka, da su mnoge članice, pa i cijele organizacije čvrsto stajale na antifašističkoj strani i da je dobar dio „kadra“ AFŽ-a Hrvatske vukao svoje aktivističke korijene iz tih predratnih organizacija, potvrdila se u toku istraživanja.
Neke organizacije imale su svoja glasila, te sam za spomenutu izložbu i izlaganje obradila jednu, recimo to tako, sestrinsku, srodnu grupu časopisa. Radi se o časopisima (Les Femmes 1934 – 1940; The Woman Today 1936 – 1937; Žena danas 1936 – 1940; 1943 – 1953; Ženski svijet 1939 – 1941; Žena u borbi 1943 – 1953) koji su bili pokrenuti na poticaj jednog od međunarodnih saveza ili samostalno, a svi su imali snažnu i prepoznatljivu antifašističku agendu. Kao grafičku dizajnericu fascinirala me likovna oprema i grafičko uređenje tih publikacija, posebno predratna izdanja časopisa Žena danas, čije su urednice navodile da im je „model časopis“ bio francuski list Les Femmes. Potrudila sam se naći i te strane uzore i tako je nastala izložba u HDD-u, a potom i ovo izlaganje.
Ovi časopisi pišu o solidarnosti i ulozi žena u antifašističkim i radničkim pokretima. Ženske organizacije između dva svjetska rata (u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji) oslanjale su se tada na međunarodne saveze: Međunarodni savez žena i Međunarodnu alijansu za žensko prava glasa. U kakvim su uvjetima tada djelovale ženske organizacije i časopisi na ovim prostorima? Kako su se financirali ovi časopisi?
Na nivou tadašnje države najznačajniji su Narodni ženski savez Kraljevine SHS (kasnije Jugoslovenski ženski savez) osnovan 1919. i Alijansa feminističkih društava Kraljevine SHS (kasnije Alijansa ženskih pokreta Jugoslavije, skraćeno Ženski pokret) osnovana 1923. godine. Oba saveza, koja čine razne ženske organizacije (od humanitarnih do onih koji se prvenstveno bore za zakonsku jednakost žena), dobivaju odmah nakon osnivanja članstvo u spomenutim velikim svjetskim savezima, koji postoje od kraja 19. odnosno početka 20. stoljeća. Dapače, te jugoslavenske organizacije su i osnovane uz pomoć i poticaj tih međunarodnih saveza.
Nakon iskustva Prvog svjetskog rata, osim zagovaranja univerzalnog prava glasa i zakonskih reformi koje dovode do društvenopolitičke jednakosti žena, glavni cilj međunarodnih ženskih saveza je odražavanje svjetskog mira i zagovaranje razoružanja svjetskih sila. Nakon pojave fašizma i nacizma, prvenstveno zbog pacifističkih nastojanja, međuratni feministički pokret će većinski stati na antifašističku stranu. Radna prava i poboljšanje radnih uvjeta za žene, također su agende nekih ženskih organizacija i saveza, te će se neki ciljevi, naravno, poklapati i s ciljevima tadašnjih političkih pokreta na ljevici.
Na primjeru jugoslavenskih gradova poput Zagreba, posebno nakon pada diktature u drugoj polovici 1930-ih, možemo vidjeti da se često preklapaju članstva u nekim ženskim organizacijama sa sindikalnim udruženjima ili političkim partijama, odnosno tada ilegalnom KPJ. U nekim slučajevima to je poticalo strah od progona, a time i sukobe i razilaženja u ženskim organizacijama, a u nekim slučajevima prešutnu suradnju. Lydia Sklevicky tumači da su na području Jugoslavije „žene kao autonomna, organizirana snaga“ postale vidljive upravo u tom periodu politike Narodnog fronta od 1935. godine.
Radi se o vrlo progresivnim feminističkim organizacijama i njihovim publikacijama, u izrazito složenom i opresivnom međuratnom razdoblju, čije su članice djelovale i uređivale svoje publikacije u prilično nepovoljnim političkim i financijskim okolnostima.
Časopisi, poput Žene danas, glasila omladinske sekcije Ženskog pokreta, imali su podršku međunarodnih saveza, no na primjeru Ženskog svijeta vidimo da je redakcija aktivno održavala vezu s Komisijom za rad sa ženama KPH. Članice tih redakcija isticale su da se samofinanciraju, oslanjajući se na pretplatu i donacije za koje možemo samo naslutiti od kuda su sve dolazile.
Svjetski savez žena protiv rata (osnovan u Parizu 1934. godine) pokreće časopis Les Femmes koji biva uzorom za zagrebački Ženski svijet i beogradski časopis Žena danas. U čemu se sve sastojao utjecaj časopisa Les Femmes na naše časopise?
U kolovozu 1934. u Parizu se održao Svjetski kongres žena protiv rata i fašizma, na kojem je osnovan Svjetski savez žena protiv rata i fašizma (Comité mondial des femmes contre la guerre et le fascisme) na čelu s francuskom feministkinjom Gabrielle Duchêne, koja će odmah pokrenuti glasilo saveza, časopis Les Femmes. Na istaknutim mjestima u Savezu nalaze britanske feministkinje, poput Sylvie Pankhurst ili Ellen Wilkinson, a španjolsku podružnici Saveza vodila je komunistkinja Dolores Ibárruri.
Taj kongres posebno je značajan za ženske organizacije u Jugoslaviji, ne samo zbog kasnije pokrenutih časopisa. Na tom kongresu su sudjelovale četiri delegatkinje iz Jugoslavije, od kojih tri dolaze ispred ženskih organizacija, a četvrta delegatkinja, Mira Panić (ilegalno ime zagrebačke studentice Jelene Nikolić), dolazi kao delegatkinja KPJ i izabrana je u predsjedništvo samog kongresa. Svjetski savez žena protiv rata i fašizma iste godine osniva podružnice u Zagrebu i Ljubljani, što će dati zamah omladinskim sekcijama Ženskog pokreta u njihovim nastojanjima za „masovnijom bazom“. Odnosno, mogućnošću da se u te feminističke organizacije učlanjuju žene iz „svih društvenih slojeva“. Zagrebačka omladinska sekcija Ženskog pokreta iste godine traži i promjenu uređivačke politike službenog glasila organizacije, pa dvije godine kasnije izdaju prvi i jedini broj časopisa omladinki pod nazivom Mlada žena.
U toku 1936. godine, Svjetski savez žena protiv rata i fašizma poticat će pokretanje svojevrsnih franšiza, sestrinskih časopisa Les Femmes-a u raznim državama. Tako će se, na primjer, u kolovozu u SAD-u pokrenuti časopis The Women Today, a u Jugoslaviji u listopadu iste godine Žena danas, kao službeno glasilo („organ“) Omladinske sekcije Ženskog pokreta Jugoslavije. Antifašističko i feminističko usmjerenje časopisa, kao i suradnja s francuskim uzorom i međunarodnim Savezom, vidljivi su već u prvom broju. Uvodnik prvog broja potpisuje Gabrielle Duchêne te u obraćanju jugoslavenskim ženama zagovara da se „bore s najvećom energijom“ protiv zla (fašizma) koje dolazi. Pored njezinog uvodnika, redakcija potpisuje tekst pod naslovom „Novi feminizam“, a na poleđini ovitka su fotografije preuzete iz francuskog sestrinskog časopisa, žene u uniformama iz Španjolskog građanskog rata, kao i portret Dolores Ibárruri. Suradnja i utjecaj Les Femmes vidljiv je i u daljnjem uređivanju časopisa do posljednjeg broja 1940. godine.
Kakva je bila uređivačka koncepcija časopisa Ženski svijet i Žena danas: na planu sadržaja, ali i likovnog i grafičkog oblikovanja? Tko su bili autorice tekstova u časopisima?
Uređivačke koncepcije svih spomenutih časopisa spajaju teme iz „žurnala“ za žene, poput savjeta u domaćinstvu ili praktičnih savjeta o modi, s društveno-političkim temama i kulturnim rubrikama prilagođenim široj publici s jasnim ideološkim smjernicama.
Do pojave tih časopisa, o položaju žene pisalo se gotovo isključivo u feminističkim glasilima s uskom čitateljskom publikom. Istovremeno, uvjerena sam da su vrlo rijetki primjeri u jugoslavenskoj periodici tog vremena da neka redakcija tako hrabro objavljuje fotografije borkinja, ili reportažu Vladimira Dedijera iz Španjolskog građanskog rata, kao što je to napravila redakcija Žene danas u prvim brojevima.
Francuski uzor Les Femmes objavljuje vrlo ozbiljne političke tekstove, rasprave i reportaže. Tiska posebne tematske brojeve, recimo o velikom generalnom štrajku 1936. vrlo bogato fotografski ilustriran, ili broj posvećen Španjolskom ratu s prilozima o uvjetima života žena u gradovima zahvaćenim ratom, o ulozi žena u organizaciji vrtića, škola i bolnica u zbjegovima, opismenjavanju i ubrzanoj emancipaciji španjolskih žena, itd. Naši časopisi pokušat će dosegnuti taj visoki standard, s bitno skromnijim kapacitetima i strogom državnom cenzurom. Oba časopisa pokušat će grafičkim uređenjem slijediti francuski primjer, ali nemaju ni izbliza na raspolaganju toliku količinu kvalitetnih fotografija, ili kao u američkom primjeru, namjenski rađenih ilustracije.
Žena danas će zbog tog manjka, „posuđivati“ fotografije što iz francuskog sestrinskog lista i raznih drugih te će razviti neke oblike kolaža prilagođenih temi tekstova. Grafički prilozi se ne potpisuju, kao ni veći broj tekstova, grafički urednik/ca također nije potpisan. Iz drugih izvora saznala sam da je autor mnogih naslovnica, kolaža i zaglavlja časopisa Žena danas,beogradski nadrealista David Dida de Majo, a to objašnjava kako je došlo do tako kvalitetnih i originalnih grafičkih rješenja. Ženski svijet bio je konvencionalnije grafički uređen, prve naslovnice oblikovao je Edo Kovačević, ali upravo se to rješenje nije svidjelo čitateljicama, pa ga ubrzo mijenjaju anonimni tiskari po uputama urednica.
U oba časopisa možete pronaći i nepotpisane fotografije danas slavnih svjetskih fotografa, kao primjer navela bih fotografije Roberta Cape snimljene u toku opsade i bombardiranja Madrida. Veliki broj tekstova je također nepotpisan, a među potpisanim autoricama tekstova u Ženskom svijetu nailazimo na razna imena, od zagrebačke sindikalistice Ružice Turković do etnologinje Nade Sremec, književnice socijalne tematike Milke Žicine, ili samouke spisateljice sa sela, Mare Matošec.
Prva ženska glasila s početka stoljeća bila su izgledom i sadržajem skromna, no s izumom ofset tiska postaje moguće tiskati časopise u većim nakladama i izazovnije grafički uređene. Što je izum ofset tiska u praksi značio za ove časopise i njihovo grafičko i likovno uređenje?
Ofsetna tehnika tiska unaprijeđena je već početkom 20. stoljeća, a 1930-ih postaje pristupačnija, kvalitetne reprodukcije fotografija jeftinije se tiskaju. Ovim časopisima, to će omogućiti atraktivne naslovnice s fotografijama, ponekad i koloriranim, kakve si do tada nisu mogli priuštiti listovi feminističkih organizacija, kao ni razni drugi izdavači. Les Fammmes ne samo na naslovnici ovitka, već i na poleđini donosi izrazito kvalitetne i zanimljive fotografske portrete „običnih“ žena, seljanki, tvorničkih radnica, telefonistica, pilotkinja… Uz tekstove objavljuju se i fotografske reportaže. Takvo grafičko uređenje i kvaliteta tiska ne zaostaje za mondenim časopisima ili magazinima tog doba. Naši časopisi nisu imali tako visoku kvalitetu tiska i fotografija, ali su kvalitetno i atraktivno grafički uređeni, što je spomenutim organizacijama sigurno pomoglo da progresivne agende zagovaraju kod široke i različite ženske publike.
Kako je državna cenzura usmjeravala njihove uređivačke politike i kojim su joj strategijama njihove urednice uspijevale izmicati?
O državnoj cenzuri tog vremena ne znam puno, ali iz svjedočenja urednica jasno je da su časopis uređivale uz više-manje stalnu prisutnost službenih cenzora. Mitra Mitrović u svojoj knjizi sjećanja, Ratno putovanje, u dijelu gdje opisuje kako uređuje ratna izdanja Žene danas 1943. godine, s nostalgijom se prisjeća predratnih brojeva, pa i državnih cenzora koje su već dobro poznavale i s kojima su dobro surađivale.
Privukla su mi pažnju neka grafička rješenja naslovnica Žene danas, gdje likovno rješenje upućuje na određeni događaj iz tog vremena o kojem se u časopisu ne piše. Na primjer, u trenutku Sudetske krize 1938. na ovitku je kolaž sastavljen od fotografije sjetne plavokose djevojčice, a iznad nje je blijedi obris oblaka, međutim to je obris zemljopisne karte prve Čehoslovačke Republike. Slične primjere ilustracija imamo i u brojevima koji izlaze na početku drugog kinesko-japanskog rata, invazije Italije na Albaniju, ili u toku najgorih bombardiranja Madrida, i naposljetku, kad je Njemačka napala Francusku, a da u tim brojevima nema nijednog komentara ili teksta koji se referira na implikacije ilustracija s naslovnica.
To me navelo na pitanje jesu li cenzori uopće promatrali likovnu opremu, ili su samo čitali tekstove, odnosno jesu li važila ista pravila za tekstove i likovnu opremu? Da li redakcija na taj način daje prostor nekom događaju o kojem ne smije pisati? Ako takva grafička rješenja nisu nastala iz tih razloga, ipak su vrlo zanimljiva kao primjer komuniciranja vizualnim jezikom.
Časopis Žena u borbi bio je glasilo Antifašističke fronte žena, a njegov je prvi broj izašao 1943. godine. Na koji je način ovaj časopis pratio stvarno stanje “na terenu” kada je riječ o pravima žena nakon Drugog svjetskog rata?
Žena u borbi bio je službeno glasilo AFŽ-a Hrvatske, a Žena danas AFŽ-a Jugoslavije. U studenom 1940. godine objavljen je posljednji predratni broj Žene danas, broj 30. Međutim, u siječnju 1943. na oslobođenom teritoriju izlazi broj 31., ali časopis više nije službeno glasilo Ženskog pokreta, nego službeno glasilo Antifašističke fronte žena Jugoslavije. Na ovitku 34. broja, koji je u ljeto 1945. tiskan u oslobođenom Beogradu, je fotografija sa svim predratnim brojevima i na taj je način redakcija, kao i uvodnim tekstom, istaknula kontinuitet njihovog djelovanja od 1936. godine. U istom broju objavljene su i osmrtnice poginulih kolegica.
Ženu u borbi također su u toku i po završetku rata uređivale bivše članice redakcije zagrebačkog Ženskog svijeta. Prvi poslijeratni brojevi Žene u borbi pisat će upravo o aktivnostima svojih brojnih članica i velikim naporima te organizacije u osnivanju domova za siročad, o opismenjavanju (časopis će uvesti prilog za vježbe pisanja), a ubrzo će se pojaviti i modni prilozi. Mnoge članice predratnih redakcija nastavile su rad u AFŽ-ovim glasilima, pa se može reći da su redakcije tih progresivnih jugoslavenskih ženskih časopisa ostvarile neku vrstu kontinuiteta, bez obzira na rat, koju njihov francuski „model časopis“ nije doživio.
Svoje istraživanje za izložbu u HDD-u završila sam s AFŽ-ovim časopisima iz 1946. godine, s obzirom na to da je u siječnju donesen Ustava FNRJ s kojim je ženama Jugoslavije konačno zajamčena puna zakonska jednakost. Iz kasnijih poslijeratnih brojeva stječe se dojam kao da su uredništva izgubila određeni stupanj autonomije u svojem radu. Meni su najzanimljiviji brojevi tih publikacija upravo iz perioda koji sam obradila od 1936. do 1946., materijali iz desetljeća koje zbog rata skoro nikada ne promatramo u kontinuitetu, premda jasno ukazuju na kontinuitet djelovanja. Po svemu, pa tako i vizualno, oni su jedinstveni.
