Topla srpanjska večer, gužva u parku Nikole Hosta u Rijeci. Crne pregrade zaklanjaju pogled prema prostoru ispred Državnog arhiva. Ljudi se okupljaju u nešto nalik redu, govore o sparini i komarcima. U devet sati se otvara prolaz i publika kreće zauzimati mjesta. Ispred zgrade Arhiva se nalaze jastuci nalik organima i portal u, kako ćemo kasnije saznati, promišljanja. U sklopu Riječkih ljetnih noći HNK Zajc postavljena je predstava “Majke” kolektiva Igralke.
Predstava je premijerno igrana 11. srpnja u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu u sklopu kazališta Ulysses (HR). 19. rujna 2025. bit će prikazana u Staroj mestnoj elektrarni, u okviru Međunarodnog festivala suvremenih umjetnosti Mesto žensk, Ljubljana (SLO).
“Ovo nije predstava o majčinstvu. Ovo je predstava o odluci o majčinstvu.” piše u programskoj knjižici predstave.
Pred nama se nalazi ružičasti muzej. Sve je ružičasto kao odjel ginekologije i porodništva. Muzej posvećen majčinstvu kao metafori emocionalnog identiteta, labirintu iskustva označenom prilagodbom, boli, kontinuiranim rušenjem i redefiniranjem vlastitih granica. Upute za gledanje publici predstavlja i kroz eksponate nas vodi prapovijesna majka, šamanica iz Bad Dürrenberga, pokopana s dojenčetom, premazana oker bojom, stara između 30 i 40 godina.
Autorice iz kolektiva Igralke nalaze se u srednjim tridesetima i, kako navode, osjećaju da im istječe vrijeme za odluku o majčinstvu. Doživljavaju se kao prva generacija u vlastitim obiteljima koja doista ima mogućnost odlučiti želi li se reproducirati, i to zahvaljujući financijskoj neovisnosti, obrazovanju, društvenim pomacima. U “Majkama” otvoreno govore o svojim željama, strahovima, sumnjama. Kroz kombinaciju statistike, etnografskih metoda, vođenih razgovora i vlastitih ispovijedi nastaje struktura i ove predstave, što je uspješni recept kolektiva za sva njihova ostvarenja.
Što je žena bez djece?
Ovom predstavom zatvara se svojevrsna trilogija ženskog iskustva i reprodukcije: “Bakice”, “Cure”, “Majke”. U fokusu su žene koje su slušale kako imaju pravo birati, ali bi im životi bez djece bili prazni; kako moraju rađati jer tko će nositi puške; kako mogu raditi, ali to ništa ne vrijedi ako neće imati djecu. Poluparadigme koje se ustrajno lijepe na tijela onih koje imaju maternice.
Muzej majčinstva, konceptualna osnova predstave, prostor je u kojem osobne priče postaju eksponati. Nalik organima i utrobama, eksponati se materijaliziraju iz razgovora o zaleđivanju jajnih stanica, iz taksi-intervjua gdje nepoznati muškarac propituje privatne odluke, iz testiranja plodnosti, iz trenutka kada glumica saznaje da je trudna prije no što je stigla do rezultata testa.
Motivi maternice, pupčane vrpce i unutarnjih organa stvaraju fizičku i poetičnu sliku ženske nutrine. Svaka prostorija je događaj, hodnici vode unutra, a ne naprijed. Zidovi se zakrivljuju poput emocija, prostori se preklapaju i nestaju.
Igralke se kroz ovu igru bave biološkim satom, krizom jajnika, pritiskom plodnosti i društveno konstruiranom ženstvenošću. Majčinstvo nije prikazano kao prirodan ishod, već kao bojno polje i politička dilema. Ono je povezano s krivnjom, sramom, stigmom i sumnjom. Strahom od toga da ćeš ostati “stara cura”, “jalovica” ili “frigidna”. Tarot karte evociraju arhaične stereotipe, ali u isto vrijeme otvaraju prostor za redefiniranje uloga. Igalke nastoje naglasiti da žene bez djece nisu izbrisane, već važne nositeljice brige u zajednici.
Majke ne nude rješenja, već otvaraju prostor za promišljanje
Predstava je isprepletena statistikama koje prikazuju realitet majčinstva u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj), i to od nasilja pri porodu, porodiljinih naknada, do neplodnosti i institucionalnih prepreka za istospolne parove i samice. Podaci o samohranim roditeljima, usamljenosti majki, o cijenama rada i tijela, rastućoj militarizaciji i glorifikaciji “muške smrti” stvaraju jasan kontrapunkt privatnim naracijama.
“Želim li dijete?”, “Što znači željeti dijete?”, “Hoću li požaliti?” – pitanja bez odgovora, niti prije niti nakon predstave.
Upravo zato ovaj format postoji. Kroz scenografiju Tanje Blašković, kostimografiju Paole Lugarić Benzie, scenski pokret Mile Čuljak i režiju Rajne Racz, predstava referencira pop-kulturu, rat, klimatsku krizu i žensko tijelo u svim njegovim stanjima.
“Majke” su sirove, emotivne, politične. One ne nude rješenja, ali nude prostor za razmišljanje, prepoznavanje, propitivanje. Za one koje su majke. Za one koje nisu. Za one koje neće biti. Vlastitom odlukom ili biološkim uvjetima.
Publika napušta impromptu kazalište, čuje se žamor u parku Nikole Hosta. Žene u tridesetim godinama života razgovaraju o predstavi. O tome žele li biti majke, žele li biti majke još jednom djetetu, što ako da i što ako ne. Pitanja ostaju u zraku, zgužvana među jastucima nalik utrobama. Motivi predstave su se ušuljali u razgovor, igra je ispunila svoju svrhu.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
