Dalibor Matanić jučer je dao prvi intervju za Gloriju nakon godinu dana šutnje. Naime, prošlo proljeće – ako ste zaboravile – u medije su izašle priče žena koje je Matanić seksualno uznemiravao. To je trajalo najmanje desetljeće.
Saznavši da priča ide u javnost, Matanić je objavio status u kojem se ispričava i daje „svoju verziju priče“. Kao što smo već pisale, u toj verziji je sebe predstavio kao žrtvu ovisnosti koje su ga navele na nemile radnje. Potom je otišao na liječenje i zamolio sve da budu obzirni prema njegovoj obitelji.
Što se liječenjem promijenilo?
Da odmah kažem – barem što se mog dojma tiče – ništa. Dado je i dalje žrtva ovisnosti koje su rezultirale autodestruktivnim ponašanjem kojim je „nanio bol bližnjima“ i „malo se toga sjeća“. Ipak, proniknuo je u dubine sebe i našao mir pa sad jako produktivno stvara i piše (bilo je prilike i za samopromociju!).
Zašto to sve znamo o njegovom duševnom stanju? Prvenstveno zbog načina na koji je vođen taj ekskluzivni intervju. A da nas čeka priča patnika/žrtve/pokajnika trebalo nam je biti jasno već u uvodu voditeljice.
„Prošlo je godinu i pol dana od slučaja u kojem si prozvan za uznemiravanje i neprimjereno ponašanje prema ženama, kolegicama, glumicama… Zašto baš danas si odlučio govoriti o tome i to baš u ženskom časopisu, koji kao što znaš, osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama?“, započela je voditeljica.
Kasnije mu je – umjesto da ga pita zašto se ispričao za nešto što traje godinama tek kad je saznao da priče idu u javnost – dala prostor da opiše kronologiju nakon njegova statusa na Facebooku.
On tada kreće s raznim objašnjenjima i introspekcijama – od toga da nije htio biti „jedan od onih koji šute o tome“ do toga „da to nije njegov pravi karakter“ pa sve do „ne bi do toga došlo da nije bilo ovisnosti“. Možda najbizarniji dio je kad ga pita kako je bilo kad je od vrlo aktivnog života završio u sobici – kako je i sam ranije rekao – bez mobitela (!) i kontakta s bližnjima. On onda priča o tome da će se stalno i stalno ispričavati za napravljeno, priča o razbacanoj sobi kad je u nju kročio do čiste kad je odlazio što – valjda – simbolizira promjenu, mir.
Empatije svima, samo ne žrtvama
Zaista iskreno vjerujem u terapiju i u važnost iste. Također, smatram da treba čestitati svakoj osobi koja odluči da je spremna promijeniti se, zatražiti pomoć, učiniti nešto dobro. Ipak, strašno mi se teško ovdje oteti dojmu neiskrenosti i ne uviđanja problematike – izuzev ja, ja, pa ja modula. Uviđanje što je učinio žrtvama se svodi na “ako sam prešao granicu”, “ako sam ikoga povrijedio” i ostale AKO konstrukcije.
Naime, Matanić kroz intervju nekoliko puta priča o empatiji, poniznosti, svojoj zadnjoj prilici da bude sretan čovjek, o tome da pogreške neće ponoviti jer na njih više nema pravo, o tome da je „ruban s ponašanjem i komunikacijom“, o tome da nije htio „ostati u mraku“.
Kojem mraku? Onome u kojem je ostao nakon što su mu otkazani angažmani ili mraku u koje je stavljao svoje žrtve kroz godine?
Potpuno je nadrealno bilo gledati ovakav intervju u kojem Matanić priča o svojem duševnom stanju, empatiji i poniznosti bez da se u jednom trenutku osvrne na posljedice koje je njegovo ponašanje i uznemiravanje imalo na žrtve istoga. A još je nevjerojatnije bilo slušati pitanja koja su postavljena u „ekskluzivnom intervjuu“.
Da nije bilo „disclaimera“ u kojem je jasno rečeno da Glorija osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama, pomislila bi da Glorija ovim intervjuom opravdava – upravo – nasilje prema ženama.
