Početkom ovoga mjeseca emitirana je emisija Otvoreno HRT-a u kojoj se vodila rasprava o manifestaciji „Hod za život“, koja se ove godine održava u 20 gradova diljem Hrvatske, a prvi je bio u Zagrebu 9. svibnja (1,2). U sklopu emisije Željka Markić je istaknula potrebu za promjenom trenutnog zakonodavnog okvira u smjeru zabrane pobačaja.
U tom kontekstu je, između ostalog izjavila: „Napravili smo mrežu koja pomaže ženama koje prolaze teško iskustvo spontanog pobačaja ili teških dijagnoza. Istraživanja pokazuju da 70 posto žena koje su pobacile tvrdi da su bile pod pritiskom okoline i društva. Gdje je onda sloboda izbora o kojoj se stalno govori?”. (1,2).
S obzirom na to da Markić nije napomenula o kojim je studijama riječ, odlučile smo provjeriti navedenu tvrdnju.
Tvrdnja se najvjerojatnije temelji na studijama američkih pro-life think tankova objavljenih u kritiziranim časopisima
Slične tvrdnje pronašle smo na hrvatskim portalima dnevno.hr i narod.hr koji su o tome pisali 2017. i 2018. godine (1,2). Jedan se referira na ‘rijetka’ i ‘neka istraživanja’ po kojima je pobačaj „u gotovo dvije trećine slučajeva rezultat pritiska okoline, ne toliko odluka same žene“.
Pritom izrijekom navode samo nacionalnu studiju Elliot instituta provedenu u SAD-u (iz 2004.) koja „navodi kako je 64 posto – gotovo dvije trećine – onih koje su se odlučile za pobačaj osjetilo “pritisak drugih da to urade”“.
Drugi spominje studiju objavljenu u Journal of American Physicians and Surgeons (AAPS) navodeći da je „Većina žena, a radi se o visokoj brojci od 60 posto, reklo da su imale pobačaj samo da bi usrećile druge ljude, a ipak je najveći broj žena, njih 75 posto otkrilo da su pod pritiskom okoline napravile pobačaj“.
Također smo pronašle izvještaje Charlote Lozier instituta o njihovoj studiji iz 2023., objavljenoj u medicinskom časopisu Cureus. U njoj se tvrdi da približno 70 posto Amerikanki koje su pobacile opisuju pobačaj kao nešto na što su natjerane, što nisu htjele ili nije bilo u skladu s njihovim vrijednostima (1,2,3,4). Pritom napominju da je riječ o drugoj studiji instituta koja potvrđuje rezultate prethodnog istraživanja koji kažu da je preko 60 posto žena koje su pobacile izvijestilo o tome da su osjećale visoke razine pritiska da pobace od jednog ili više izvora.
Vezano uz potonju studiju važno je naglasiti da se temelji na intervjuima s 1000 žena starih 41-45 godina, od kojih je 226 prijavilo da imaju iskustvo pobačaja te ispunilo anketu. Pritom je njih 33 posto pobačaj opisalo kao nešto što su željele, 43 posto kao nešto prihvatljivo, ali u neskladu s njihovim vrijednostima i preferencijama, dok je 24 posto pobačaj smatralo neželjenim ili prisilnim (1,2). Iz navedenog se ne može jednoznačno zaključiti da se 70 posto žena odlučilo na pobačaj zbog pritiska okoline ili društva.
Usto, treba napomenuti da smo pregledom institucija navedenih kao izvor studija utvrdili da je riječ o američkim pro-life think tankovima koji su provodili istraživanja nad ženama iz Amerike koje su imale iskustvo pobačaja. Što se tiče časopisa u kojima su te studije objavljene, Journal of American Physicians and Surgeons kojeg izdaje Association of American Physicians and Surgeons (AAPS) nije indeksiran u relevantnim znanstvenim bazama podataka te ga se problematizira zbog širenja teorija zavjera i dezinformacija (1,2,3).
Cureus je pak nedavno izbačen s liste časopisa jedne od najutjecajnijih baza znanstvenih časopisa, Web of Science (WoS), zbog velikih kritika upućenih na kvalitetu objavljenih radova i, konačno, neispunjavanja kriterija baze WoS vezanih uz kvalitetu (1,2), zbog čega ga Media Bias Fact Check ocjenjuje kao umjereni pseudoznanstveni časopis. Konačno, i neki od vodećih autora navedenih studija već su odavno kritizirani kao osobe koje daju znanstvene ‘dokaze’ za širenje „mitova o pobačaju“.
Međunarodne studije među glavnim razlozima za inducirani pobačaj navode socio-ekonomske okolnosti i planiranje obitelji
Izvorni znanstveni članak, objavljen 2017. u časopisu Contraception, daje sintezu nalaza iz 14 zemalja diljem svijeta o razlozima zbog kojih se žene odlučuju na pobačaj. U njemu su analizirani nacionalno reprezentativni podaci iz 14 zemalja prikupljeni kroz službenu statistiku, populacijska istraživanja i istraživanja provedena među pacijenticama koje su zatražile pobačaj u zdravstvenim ustanovama.
Glavni zaključak članka je da se žene odlučuju za pobačaje iz različitih razloga, a oni se razlikuju među državama te ponekad i unutar pojedinih zemalja, ovisno o socio-demografskim obilježjima žena. Razlike među državama mogu odražavati različite kulturne kontekste, dostupnost kvalitetne i pristupačne zdravstvene skrbi, željeni broj djece te vremenski razmak između poroda, kao i razine društvene stigme i podrške roditeljstvu. Ipak, socio-ekonomske zabrinutosti, (financijska nesigurnost, nemogućnost uzdržavanja djeteta), ograničavanje broja djece ili planiranje obitelji najčešće su navedeni razlozi u većini zemalja obuhvaćenih analizom.
Usporedbe radi, što se tiče žena iz SAD-a, njih 27,2 posto navelo je socio-ekonomske okolnosti kao glavni razlog, 24,7 posto želju za odgađanjem trudnoće, 19,1 posto nedostatak želje za djecom, 8,7 posto razloge povezane s partnerom a 7,6 posto njih navelo je da su premlade ili da se roditelji/drugi protive trudnoći. Konkretnije, u članku se navodi da je u američkim podacima iz 2004. godine, 89 posto žena navelo više od jednog razloga za pobačaj, a nešto više od polovice navelo je najmanje četiri razloga. Najčešće navođeni razlozi bili su financijska nespremnost (56 posto), razlozi povezani s partnerom (55 posto) te utjecaj trudnoće na buduće prilike (54 posto).
Ti su rezultati bili usporedivi s nalazima o glavnom razlogu za pobačaj iz iste ankete, pri čemu se financijska nespremnost također često navodila kao glavni razlog. Iako su zabrinutosti povezane s partnerom i utjecaj na buduće prilike često prijavljivani kada je bilo moguće navesti više razloga, rjeđe su se navodili kao primarni razlog.
Noviji američki podaci iz razdoblja 2008.–2010. pokazali su da su tri najčešća razloga za traženje pobačaja bili financijska nespremnost (40 posto), osjećaj da nije pravo vrijeme za dijete (36 posto) te razlozi povezani s partnerom (31 posto) (1,2). Uzevši u obzir i druge studije, može se zaključiti da se razlozi zbog kojih se žene u SAD-u odlučuju na prekid trudnoće u bitnome ne mijenjaju kroz vrijeme.
Dekontekstualizirana tvrdnja kao manipulacija
Nažalost, pretragom dostupnih međunarodnih i nacionalnih baza podataka znanstvenih časopisa i radova, nismo pronašle studije u kojima se raspravlja o razlozima zbog kojih se žene odlučuju na prekid trudnoće u Hrvatskoj. Međutim, već smo pisale o tome da se većina legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj kontinuirano obavlja kod žena starijih od 30 godina. Također, statistički podaci HZJZ-a pokazuju da većina žena koje su obavile legalno inducirani pobačaj u Hrvatskoj ima dvoje i više djece.
U tom kontekstu govoreći, možemo zaključiti da izjava Željke Markić predstavlja manipulaciju ponajprije zbog toga što zaključke studija američkih pro-life think tankova provedenih u SAD-u prenosi kao univerzalne i primjenjive na Hrvatsku, bez naznake da je riječ o navedenim studijama. Usto se analizirana tvrdnja ne može jednoznačno povezati s nalazima tih studija. Ono što također ne pridonosi kredibilnosti izjave je i to da ju se može povezati s časopisima upitnog znanstvenog legitimiteta.
Kao što smo već istaknule, različiti osobni, društveni, ekonomski i zdravstveni faktori utječu na odluku žene o pobačaju, a oni se razlikuju među državama, pa čak i unutar samih država, ovisno o socio-demografskim karakteristikama. Stoga se oni nikako ne mogu svesti na pritisak okoline i društva.
