Kao bivša rukometašica i kao autorica teksta „Povrijeđeni osjećaji kao krinka za fašizam“, zgrožena sam raspletom situacije oko dočeka rukometaša. Ne samo zato što su pojedini igrači zahtijevali nastup Marka Perkovića Thompsona, već zato što se cijela situacija pretvorila u javni pritisak na institucije – pritisak u kojem su emocije postavljene iznad zakona, a ideologija zapakirana u retoriku zajedništva.
Gradska skupština donijela je zabranu javnog nastupa zbog ustaškog pozdrava. To nije pitanje ukusa, nego zakonitosti. Unatoč tome, reakcije Hrvatskog rukometnog saveza, dijela sportaša i političkih opcija koje su se požurile stati u obranu MPT-a pokazale su koliko se brzo sport može pretvoriti u sredstvo političke mobilizacije i podjele, upravo u trenutku kada se društvo suočava s ozbiljnijim i hitnijim problemima.
Sport nije emocija, sport je institucija
Reprezentativni sport nije privatni prostor emocija, nego javna institucija. On djeluje u ime države, koristi javni novac, nosi nacionalne simbole i proizvodi kolektivne identifikacije. Upravo zato sport nije i ne smije biti ideološki neutralan teren. Kada reprezentacija nastupa, ona ne govori samo o sportskom uspjehu, nego i o vrijednostima koje država tolerira, promovira ili prešućuje.
U tom smislu, zahtjev da se na službenom dočeku izvodi glazba s poviješću povezivanja s ustaškim pozdravom nije “osobna želja sportaša”. To je politička poruka. I svatko tko se pravi da to ne razumije – ne ponaša se naivno, nego neodgovorno.
Emocija kao taktika moći
U javnom diskursu oko ovog događaja ključna riječ postali su „povrijeđeni osjećaji“. Sportaša, navijača, “naroda”.
No ovdje emocija nije izraz ranjivosti, nego taktika moći. “Povrijeđeni osjećaji” koriste se kao argument kojim se pokušava suspendirati zakon, relativizirati zabrane i ušutkati kritiku.
Kada se emocija koristi da bi se ukinula pravila, ona prestaje biti osobna i postaje politička. To je obrazac koji prepoznajemo i iz drugih konteksta: čim se netko pozove na emociju nacije, svaka racionalna rasprava proglašava se napadom na zajedništvo.
EHF je zabranio Thompsonovu pjesmu na natjecanju. Institucija izvan Hrvatske jasno je povukla granicu. U Hrvatskoj se, međutim, ta granica pokušava izbrisati pozivanjem na “zanos”, “tradiciju” i “osjećaje sportaša”.
Ovdje se otvara i pitanje rodne asimetrije. U ovom diskursu emocije nisu jednako raspodijeljene. Muškarci na pozicijama moći – sportaši, političari, “branitelji nacije” – smiju biti bijesni, povrijeđeni i glasni, a njihove se emocije proglašavaju autentičnima i vrijednima poštovanja.
Kada žene – novinarke, autorice, aktivistkinje – upozore na problem, njihova se reakcija diskreditira kao pretjerivanje, ideologija ili “narušavanje zajedništva”. Emocija je dopuštena samo kada dolazi iz dominantne pozicije. Sve ostalo se proglašava prijetnjom.
Kao žena koja je bila dio sportskog sustava, ali i kao autorica koja javno progovara, jasno vidim taj dvostruki standard: muška emocija se brani, ženska analiza se napada.
Šutnja saveza i odgovornost kapitala
Posebno zabrinjava ponašanje Hrvatskog rukometnog saveza. Institucije koja bi trebala štititi sport, a ne koristiti ga kao poligon za ideološke poruke. No jednako je važno pitanje: gdje su sponzori?
Hrvatski rukometni savez financiraju velike kompanije poput HEP-a, Lidla, Telemacha i drugih. Tvrtke koje se u svojim javnim komunikacijama predstavljaju kao društveno odgovorne. Sponzorstvo nije puka financijska transakcija; ono je oblik legitimizacije.
Kada kompanije nastavljaju podržavati institucije koje toleriraju ili relativiziraju ekstremistički diskurs, njihova šutnja postaje politička pozicija. Kapital često voli govoriti o neutralnosti, ali neutralnost u trenutku normalizacije ekstremizma nije neutralna – ona je suučesništvo.
I tako se dres pretvori u megafon
Ovo me ne pogađa samo kao autoricu i građanku. Pogađa me jer sam i sama bila dio tog sporta.
Znam koliko truda, odricanja, nevidljivog rada i osobnih lomova stoji iza reprezentativnog dresa. Znam koliko se tijelo daje, koliko se privatnog života žrtvuje, koliko se puta gura preko granica iz osjećaja odgovornosti prema ekipi, savezu, državi. Upravo zato mi je neprihvatljivo da se taj dres koristi kao platforma za poruke koje bi u svakoj ozbiljnoj demokraciji bile jasno i glasno odbačene.
Reprezentacija nije privatna pozornica. Ona ne pripada emocijama pojedinaca, nego javnosti. A javnost ima pravo očekivati da se simboli koje financira, podržava i slavi ne koriste za relativizaciju ideologija koje su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima te iste države.
Ako već slavimo uspjehe, slavimo ih u skladu s vrijednostima države za koju se, barem deklarativno, igra. A ta država je, barem na papiru, antifašistička, sekularna i demokratska. To nisu apstraktne riječi. To su povijesne, političke i etičke obaveze.
Kada se sport koristi za testiranje granica dopuštenog, kada se emocija instrumentalizira kako bi se zakon prikazao kao represija, a kritika kao izdaja – tada više ne govorimo o slavlju. Govorimo o normalizaciji. A normalizacija je uvijek opasnija od otvorenog sukoba.
Ovo nije pitanje jedne pjesme, jednog dočeka ili jednog sporta. Ovo je pitanje hoćemo li pristati da se kolektivni uspjeh koristi kao štit za ideologiju ili ćemo konačno povući crtu.
