Jedna od najčešćih zaštitnih mjera koju suci izriču nasilnicima prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji je psihosocijalni tretman. Mjera je u cijeloj Hrvatskoj podigla prašinu među sucima i psihijatrima, ali i udrugama koje skrbe o žrtvama nasilja, i to zbog toga što od 2003. postoji samo na papiru, a u praksi se uopće ne provodi. Naime, samo u Istri je prošle godine zbog raznih oblika nasilja u obitelji prekršajno prijavljeno 777 osoba, od kojih je za 437 osoba predložen psihosocijalni tretman.
S obzirom na statistike nasilja u obitelji, koje pokazuju da je pred društvom još uvijek dug i mukotrpan put u iskorjenjivanju psihičkog i fizičkog zlostavljanja unutar obitelji, te činjenicu da je jedan od pravnih lijekova tek mrtvo slovo na papiru, s pravom se možemo zapitati žele li nadležni doista pridonijeti rješavanju tog problema ili ne. Trenutačno stanje stvari ne govori u korist pomaku naprijed, jer oštre mjere bivaju rijetko izrečene, dok one najčešće predložene mogu dodatno naškoditi žrtvi, koja se zbog toga može naći u bezizlazno frustrirajućoj situaciji, odnosno izložena pravoj “kvaki 22”.
Ipak, nakon pola desetljeća stvari su se počele pomicati. Tako je prošle godine u Zagrebu Društvo za psihološku pomoć organiziralo izobrazbu za psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji. Iz Istarske županije edukaciju su prošle godine završile četiri osobe, među kojima i voditeljica Odsjeka za maloljetničku delinkvenciju Policijske uprave istarske, socijalna pedagoginja Štefanija Prosenjak Žumbar. Od nje doznajemo da je za provedbu tretmana potrebno prvo ishoditi licencu Ministarstva pravosuđa, koje bi za to trebalo uskoro objaviti natječaj. Naime, zaštitnu mjeru mogu provoditi i pravne i fizičke osobe s kojima je Ministarstvo sklopilo ugovor o međusobnim odnosima za pružanje usluge, a koje ispunjavaju uvjete predviđene Pravilnikom o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana.
– Edukacija je bila organizirana u dva navrata, na proljeće i jesen 2008., a do sada ju je završilo 30-ak osoba iz cijele Hrvatske. Po dvije osobe radit će s grupama nasilnika za koje su dobile rješenje nadležnih sudova, kazala je Prosenjak Žumbar.
Prema pravilniku, koji je 2005. donijelo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, svrha provođenja zaštitne mjere je sprječavanje daljnjeg nasilničkog ponašanja postizanjem pozitivnih promjena u ponašanju počinitelja, odnosno zaštita članova obitelji. Cilj tretmana je potaknuti osvještavanje nasilnog ponašanja kod počinitelja putem njegova uključenja u strukturirani kognitivno-bihevioristički tretman zahvaljujući kojemu može steći uvid i prihvatiti odgovornost za vlastito nasilno ponašanje, usvojiti samokontrolu ponašanja, naučiti socijalne vještine i promijeniti uvjerenja koja pridonose održavanju nasilnog odnosa. Radi se, dakle, o terapiji koja nije usmjerena na dubinsku promjenu ličnosti, a niti liječenju psihički bolesnih nasilnika koji bivaju upućeni u zdravstvene ustanove. Što se tiče uključenja u terapiju ovisnika o alkoholu ili drogama, oni najprije trebaju završiti tretman odvikavanja, a jesu li zaista ovisnici ili tek zloupotrebljavaju navedena sredstva, trebao bi procijeniti stručnjak tijekom ulaznog postupka. Na kraju tretmana počinitelji bivaju ocijenjeni te se o tome obavještava žrtva, ali i institucija koja ga je uputila na tretman.
Istraživanja su pokazala da otprilike 70 posto počinitelja nakon tretmana promijeni ponašanje i uvjerenja te da usvaja pozitivne, ravnopravne i nenasilne obrasce odnosa ne samo s članovima obitelji, već i ostalim osobama s kojima stupaju u kontakt. No, ponekad sudjelovanje u tretmanu može povećati rizik za članove obitelji, i to stoga što se kod njih povećava nada u promjenu nasilnika. On, pak, može zloupotrijebiti svoje sudjelovanje u programu da bi nastavio manipulirati ili kontrolirati članove obitelji. Zato u tretman može biti uključena i žrtva, koju voditelj upoznaje s programom te joj pomaže u izradi plana sigurnosti za članove obitelji u kriznim situacijama.
Međutim, kvalitetan korak naprijed ne može biti napravljen ne samo zbog toga što suci izriču nepostojeći psihosocijalni tretman, već i zato što u Hrvatskoj nedostaju obiteljski sudovi, koji bi žurnije rješavali slučajeve nasilja u obitelji, smatra koordinatorica Sigurne kuće Istra Jadranka Černjul. Uz to, počiniteljima je potrebno izricati oštrije kazne, ali ih se ne smije novčano kažnjavati.
– Ova posljednja mjera tiče se i žena, jer je novčana kazna direktni atak na kućni budžet, a uz to često se dešava da je na kraju plaćaju žene, kazala je Černjul i dodala da je nepojmljivo i to da nasilnike puštaju iz zatvora zato što u njima nema mjesta te da oni i dalje slobodno hodaju ulicama. “Također, neprihvatljivo je da žena ne zna kada će im partner biti pušten iz zatvora”, nastavila je koordinatorica i zaključila da je potrebno uspostaviti kvalitetniju suradnju između zatvorskog sustava i Sigurne kuće Istra, kao što su to postigli s policijskim postajama.
