Prije gotovo deset godina, 2017. godine, započeo je #MeToo pokret – prvo u Americi pa se proširio u druge države.
Sve je eksplodiralo u listopadu te godine kad je glumica Alyssa Milano napisala tweet: “Ako si bila seksualno uznemiravana ili napadnuta, napiši “me too” kao odgovor na ovaj tweet.”
I ljudi su – primarno žene – počele javno objavljivati svoja iskustva s heštegom #MeToo. U prvih 24 sata taj hešteg se pojavio više od 12 milijuna puta na Facebooku, a na Twitteru je u manje od dva tjedna zabilježeno više od 1,7 milijuna objava iz čak 85 zemalja.
Samo desetak dana prije toga, novinarke New York Timesa objavile su veliko istraživanje o Harveyju Weinsteinu i godinama seksualnog uznemiravanja u Hollywoodu. Time je ovaj pokret postao jedan od najvećih (globalnih) društvenih pokreta u području seksualnog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja.
Sociološki gledano, ovaj pokret dodatno je uspješno mobiliziran zahvaljujući medijima, posebno društvenim mrežama, koje su napravile veliku razliku za #MeToo. One su omogućile puno lakše širenje iskustava žena vezanih za seksualno nasilje i uznemiravanje, kao i pružile mogućnost da se glasovi žena čuju.
Prošlo je devet godina od prvog tweeta na tu temu. Kako je izgledao #MeToo u Hrvatskoj? Što se promijenilo? Kakva je situacija danas? O tome ću pisati u dva dijela. Pred vama je prvi dio pregleda.
Eksplozija #MeToo pokreta ukazala je na goruće društveno stanje
#MeToo pokret važan nam je upravo zato jer priča priču o društvenoj stvarnosti. Priču o društvu koje je perpetuiralo (i možda još uvijek to radi) kulturu šutnje, normaliziralo rodno uvjetovano nasilje, reproduciralo rodnu strukturu moći te stigmatiziralo žrtve.
Ispostavilo se da Weinstein nije bio izuzetak – bio je simptom! Imao je moć, imao je sustav koji mu je to dopuštao. I to nije priča samo o Hollywoodu i SAD-u. To je ista ona dinamika koju možemo prepoznati na ulici, u uredima, bolnicama, školama, barovima, noćnom izlasku, samo manje vidljiva. #MeToo nam je pokazao koliko je jaka kultura šutnje u kojoj živimo. Koliko se o ovim stvarima ne govori, koliko su još uvijek tabu, koliko je prisutna stigma, te koliko je seksualno uznemiravanje i seksističko ponašanje normalizirano na ulicama, barovima, fakultetima, poslu, intervjuima, filmskoj industriji… Često se sve okrene protiv žrtve – propituje se što je nosila, zašto nije ranije rekla, je li izazivala, je li “pogrešno shvatila”, zašto nije otišla.
Zato je eksplozija #MeToo pokreta bila toliko snažna – jer je odjednom pokazala da to nisu izolirani slučajevi, nego obrazac kojeg možemo svrstati u kulturno nasilje. U samo godinu dana nakon pokretanja heštega, u SAD-u je više od 200 moćnih muškaraca izgubilo pozicije ili dalo ostavke.
Istraživanje koje se bavi analizom učinaka društvenog pokreta #MeToo pokazalo je da je upravo #MeToo imao mjerljiv ishod na prijave seksualnog uznemiravanja: u prosječnoj OECD-ovoj zemlji zabilježen je porast od 85 posto u online pretraživanjima vezanim uz seksualno nasilje u godini nakon pokreta. No, kako je uočila sociologinja Dubravka Žarkov, ono što se događa na vrhu nije nužno slučaj za djevojku od 20 godina koja je u vezi s nasilnim partnerom, za zaposlenicu u supermarketu ili u banci, učiteljicu ili studenticu.
„Ključno je tko govori i tko se čuje! Danas su najčešće najvidljivije #MeToo žene moćne: bogate i slavne osobe, poznate TV osobe, novinarke i članice političkih elita”, istaknula je Žarkov i naglasila da to utječe na reakciju javnosti.
Također, istaknula je i jednu jako bitnu stvar s kojom se i ja sama slažem. Vidljivost i izloženost se može shvatiti (ili se shvatila) kao rješenje problema seksualnog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja. Drugim riječima, ovdje se javlja opasnost da se ‘činjenje osobe (posebno optužene) vidljivom’ zamijeni za ‘činjenje problema vidljivim’. To nije isto, a prvo zapravo može ometati drugo.
Prikazivanje moćnih muškaraca. kao počinitelja, a mladih, lijepih slavnih žena kao žrtava nosi opasnost od zaborava da su seksualno uznemiravanje, napad i nasilje uvelike dio svakodnevnog života mnogih različitih žena i muškaraca.
Kada feministkinje kažu da je to stvar „odnosa moći“, ne svodimo tu moć na određeni broj moćnih muškaraca.
Što podrazumijeva seksualno uznemiravanje
Seksualno uznemiravanje prvi je put prepoznato u slučajevima u kojima su žene gubile posao jer su odbile seksualne ponude svojih poslodavaca. Ova vrsta seksualnog uznemiravanja definirana je kao seksualno uznemiravanje quid pro quo (latinski za „ovo za ono“, što znači da je posao ili obrazovna prilika uvjetovana nekom vrstom seksualnog učinka).
Određena znanstvena literatura, seksualno uznemiravanje definira putem tri kategorije ponašanja: (1) uznemiravanje na temelju roda (verbalno i neverbalno ponašanje koje prenosi neprijateljstvo, objektivizaciju, isključenost ili status drugog reda prema pripadnicima jednog roda), (2) neželjena seksualna pažnja (verbalno ili fizičko nepoželjno seksualno udvaranje, što može uključivati napad) i (3) seksualna prisila (kada je povoljan profesionalni ili obrazovni tretman uvjetovan seksualnom aktivnošću).
Istraživanja pokazuju da žene češće doživljavaju seksualno uznemiravanje nego muškarci, odnosno da su muškarci skloniji počiniti seksualno uznemiravanje nego žene.
U hrvatskom kontekstu spolno uznemiravanje definirano je člankom 156. Kaznenog zakona kao “svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.“
Isto se kažnjava zatvorom do tri godine. Takvo ponašanje može uključivati seksističke komentare i šale, neželjene seksualne prijedloge i primjedbe, neželjene fizičke dodire, seksualno sugestivne geste, slanje i objavljivanje seksualnog sadržaja (fotografija, videa), emocionalna proganjanja poput uznemirujućih telefonskih poziva i poruka, kao i različite oblike seksualne ucjene ili širenja seksualnih glasina.
Od šutnje do otpora u Hrvatskoj
U Hrvatskoj i zemljama regije #MeToo je snažnije odjeknuo početkom 2021. godine, kada je srpska glumica Milena Radulović javno optužila profesora glume Miroslava Aleksića za seksualno zlostavljanje. Njeno svjedočanstvo pokrenulo je val ispovijesti žena diljem regije pod porukom „Nisi sama“. U Hrvatskoj se taj regionalni val reflektirao kroz inicijativu #NisamTražila, koja je otvorila prostor za stotine anonimnih i javnih svjedočanstava studentica o seksualnom uznemiravanju na fakultetima. Posebnu pozornost javnosti privukla su svjedočanstva vezana uz Akademiju dramskih umjetnosti, ali prijave i rasprave su se proširile i na druge fakultete i akademske prostore.
Važnost tih svjedočanstava nije bila samo u otkrivanju pojedinačnih slučajeva nego u razotkrivanju obrasca. Feminističke i sociološke teorije već nas desetljećima upozoravaju da seksualno uznemiravanje nije pitanje seksualne želje, nego instrument održavanja moći. Catharine MacKinnon, kao i mnogi_e drugi_e, utvrdila je da se seksualno uznemiravanje nerijetko pojavljuje ondje gdje postoje hijerarhijski odnosi i ovisnost jedne osobe o drugoj – između šefa i kolegice, profesora i studentice, redatelja i glumice, mentora i pripravnice.
Upravo se jedan od najznačajnijih hrvatskih #MeToo slučajeva veže uz Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Nakon vala objava u okviru inicijative #NisamTražila, dekanica Akademije Franka Perković Gamulin javno je pozvala sadašnje i bivše studente da prijave seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. U tom je trenutku Akademija zaprimila više od dvadeset i sedam prijava, a optužbe su se odnosile na više sadašnjih i bivših nastavnika.
Studentice koje su progovorile opisivale su atmosferu u kojoj su seksistički komentari, neprimjereni prijedlozi ili emocionalna manipulacija često bili normalizirani kao dio „umjetničke slobode“, „specifične pedagogije“ ili „teškog karaktera profesora“.
Seksualno nasilje i uznemiravanje kao strukturni problem društva
Takva normalizacija predstavlja ono što sociolog Pierre Bourdieu naziva simboličkim nasiljem – nevidljivi oblik dominacije koji djeluje upravo zato što ga mnogi prestaju prepoznavati kao nasilje. Sociološki gledano, fakulteti i akademije izrazito su stroge hijerarhijske strukture, a umjetničke akademije najčešće karakterizira velika ovisnost studenata i studentica o procjeni profesora. U profesijama poput glume, režije ili umjetnosti normalizirano je da uspjeh nerijetko ovisi o neformalnim mrežama, preporukama i mentorstvima. Upravo takvi odnosi stvaraju prostor za zloupotrebu autoriteta.
Osim prijava na Akademiji i drugim hrvatskim fakultetima, možda i najvažniji trenutak hrvatskog #MeToo pokreta je seksualno uznemiravanje redatelja Dalibora Matanića. Nakon medijskih napisa i svjedočanstava žena iz filmske industrije, Matanić je u travnju 2024. javno priznao da je seksualno uznemiravao kolegice. U svojoj izjavi naveo je da je bio pod utjecajem alkohola i droga te da se prijavio na liječenje ovisnosti.
No ovdje bih htjela naglasiti jedan sociološki zanimljiv dio analize.
U javnom prostoru vrlo brzo fokus se može pomaknuti na samog predatora, što se dogodilo u slučaju Matanića: njegovo kajanje, liječenje, profesionalna budućnost postale su tema rasprave. Ovo nije nov obrazac društva. Nakon što žrtve progovore, medijski interes često se preusmjerava na „pad velikog čovjeka“, dok iskustva žena i gorući problem ponovno odlazi u drugi plan. Posebno je problematično kada se uzrok nasilnog ponašanja traži isključivo u alkoholu, drogama ili psihološkim problemima. Seksualno uznemiravanje nije posljedica ovisnosti, nego prije svega posljedica neravnopravnih odnosa moći i normaliziranih patrijarhalnih obrazaca našeg društva.
Kao sociologinja, htjela bih istaknuti ključnu stvar koja je bila vidljiva u medijskom i javnom prostoru, a to je svođenje problema na „nekoliko loših pojedinaca“. Ako se seksualno uznemiravanje pojavljuje u školama, na fakultetima, u medijima, filmskoj industriji, politici i na radnim mjestima, tada više ne govorimo o izoliranom slučaju ili devijaciji pojedinaca nego o strukturnom problemu društva. Ako se normalizira šutnja, seksističke šale, seksualne insinuacije na razgovoru za posao, dodirivanje i pokušaj fizičkog dodira bez pristanka, tada govorimo o društvenom problemu. Takve strukture održavaju se kroz hijerarhijske odnose moći, kulturu šutnje i strah od posljedica prijavljivanja, nepovjerenje prema žrtvama, zaštitu uglednih i moćnih pojedinaca, te relativizaciju nasilja kroz humor, tradiciju ili profesionalnu kulturu.
Upravo zato seksualno uznemiravanje ne treba promatrati kao izolirani čin pojedinca, već kao dio šireg sustava simboličkog nasilja koji reproducira rodnu nejednakost i normalizira dominaciju podređenih skupina.
Nakon uvodne analize fenomena seksualnog uznemiravanja u kontekstu #MeToo pokreta, globalno i na našim prostorima, u drugom dijelu teksta će fokus biti na suvremenim oblicima retradicionalizacije i rastućim mizoginim pokretima koji oblikuju društvenu klimu u kojoj se borba za rodnu ravnopravnost danas odvija.
