Iako smo prije nešto više od godine dana pisale o talijanskom primjeru provođenja programa seksualne edukacije na lokalnoj razini, u ovom članku provjeravamo objave na društvenim mrežama i medijima koje tvrde da je Italija službeno zabranila seksualni odgoj u školama bez obzira na pristanak roditelja (1,2).
Pretragom smo utvrdile da se ova vijest odnosi na usvajanje Prijedloga zakona pod nazivom “Odredbe o informiranom pristanku u školi” koji je 4. lipnja u talijanskom Senatu odobren kao državni zakon sa 78 glasova za i 38 protiv. Zakon, poznat kao Valditarin zakon, po ministru obrazovanja Giuseppeu Valditari, prethodno je odobrio donji dom talijanskog Parlamenta prošlog prosinca (1,2).
Što piše u tom zakonu?
U ovom zakonu temeljne odredbe strukturirane su kroz tri članka i primjenjuju se za tri razine talijanskog obrazovnog sustava: na predškolski odgoj (vrtići; 3 do 6 godina), prvi ciklus školovanja (on obuhvaća osnovnu školu; 6 do 11 godina i nižu srednju školu; 11 do 14 godina), te na drugi ciklus obrazovanja (viša srednja škola; 14 do 19 godina).
Prvi članak zakona donosi “Odredbe o prethodno informiranom pristanku obitelji” koje obavezuju niže i više srednje škole (učenice i učenici od 11 do 19 godina) na obavještavanje obitelji najmanje sedam dana unaprijed o svim aktivnostima koje uključuju sadržaje vezane uz temu seksualnosti. U tu svrhu škole moraju dostaviti na uvid obrazovne materijale koje namjeravaju koristiti. Usto, nalaže se i izričit pisani informirani pristanak roditelja (ili samih učenika i učenica ako su stariji od 18 godina), a bez čega sudjelovanje u takvoj nastavi nije moguće.
U zahtjevu za pristanak za predviđene aktivnosti škole su dužne navesti “svrhu, odgojne i obrazovne ciljeve, sadržaj, teme, i metode provođenja”, kao i “moguću prisutnost vanjskih stručnjaka ili predstavnika različitih uključenih subjekata ili udruga”.
Ove odredbe odnose se i na sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima uključenim u trogodišnji kurikulum. Za osobe koje ne sudjeluju škole su dužne osigurati alternativne edukacijske aktivnosti. Nadalje, nastavnik ili nastavnica moraju biti prisutni cijelo vrijeme tijekom izvannastavnih i produženih obrazovnih aktivnosti koje uključuju maloljetne osobe. Međutim, za vrtiće i osnovne škole uspostavlja se zabrana projektnih aktivnosti koje su povezane sa seksualnošću i seksualnim odgojem.
U drugom članku preciziraju se “Odredbe o sudjelovanju vanjskih strana u obavljanju školskih aktivnosti” koje navode da je takvo uključivanje podložno odobrenju nastavnog osoblja i školskog odbora. U tu svrhu nastavno osoblje definira “kriterije za usporedbu i vrednovanje njihovih kvalifikacija i dokazanog stručnog, znanstvenog ili akademskog iskustva u predmetima obuhvaćenim intervencijom, kao i njihovu usklađenost s obrazovnom svrhom te njihovu primjerenost razini zrelosti i dobi učenika”.
Treći, posljednji članak sadrži “Klauzulu o financijskoj nepromjenljivosti” kojom se propisuje da “provedba odredbi ovog zakona ne smije rezultirati novim ili povećanim opterećenjima javnih financija”, te da će nadležne uprave provoditi obaveze utvrđene ovim zakonom “koristeći ljudske, financijske i instrumentalne resurse dostupne prema važećem zakonodavstvu”.
U izjavi za medije ministar Valditara kazao je da usvajanjem ovog zakona „štitimo djecu od zbrke rodne propagande i vraćamo glas roditeljima o pitanjima rodnog identiteta njihove maloljetne adolescentske djece”, te da će se nastaviti provoditi “biološka” seksualna edukacija.
Što kažu kritičari_ke zakona?
S druge strane, oštre kritike upućene su od brojnih društvenih aktera: oporbenih stranaka, školskih sindikata, organizacija civilnog društva, studentskih udruga, i umjetničkih inicijativa (1,2,3,4).
S obzirom da je Italija u manjinskoj grupi država članica Europske Unije u kojima seksualna edukacija nije obavezan dio školskog kurikuluma (1,2) napominje se da novi administrativni zahtjevi dodatno otežavaju provedbu seksualne edukacije na srednjoškolskoj razini. Oponenti Valditarinog zakona smatraju i da se navedenim restriktivnim postupcima narušava obrazovni mandat i funkcija javnih škola u doprinosima za očuvanje tjelesnog i mentalnog zdravlje djece i mladih.
Također, u reakcijama se ukazuje da bi ove zakonske odredbe mogle ozbiljno ograničiti pristup mladih točnim, znanstveno utemeljenim i dobi primjerenim informacijama o njihovom zdravlju i dobrobiti. Izražene su bojazni da će, bez vođene i znanstvene rasprave u učionici, djeca i mladi u većoj mjeri tražiti odgovore u virtualnom prostoru, kroz pristup online pornografiji i dezinformacijskim sadržajima o pitanjima vezanim uz seksualnost.
Usto, upozorava se da će se stvoriti okruženje u kojem LGBTIQ+ mladi, posebno oni iz obitelji koje ih ne podržavaju, ostaju bez ključnih resursa i informacija. Kritičari_ke također ističu da ovaj zakon, nametanjem zabrana i prepreka, otežava podučavanje mladih o pristanku i zdravim vezama te tako podriva šire društvene napore u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja i diskriminacije.
Kako je do zakona došlo?
Kritičari smatraju da se Valditarin zakon uklapa u šire političko djelovanje aktualne talijanske vlade usmjereno na promicanje koncepta “prirodne obitelji” i borbe protiv onoga što naziva “rodnom ideologijom” u javnim institucijama (1,2). Primjerice, vlada premijerke Giorgie Meloni protivi se proširenju roditeljskih prava LGBTIQ+ osoba, pa su državni tužitelji u više gradova poduzeli korake za uklanjanje istospolnih roditelja koji nisu biološki iz rodnih listova (1,2). Također, zagovaraju se napori da se surogatsvo, koje je već zabranjeno u Italiji, kažnjava i kad se ta praksa koristi u inozemstvu, odnosno da se vodi kao „međunarodni zločin“ (1,2). Usto, Italija je bila među devet država EU (uključujući i Hrvatsku) koje 2024. godine nisu potpisale deklaraciju kojom se promiču europske politike u korist LGBTIQ+ zajednice (1,2).
A što kažu istraživanja o dosadašnjim programima seksualne edukacije?
U nekoliko objava iznose se i rezultati istraživanja iz 2025. godine koje je provela organizacija Save the Children Italija pod nazivom “Emocionalna i seksualna edukacija u adolescenciji: gdje smo sada?“.
Ističe se podatak da je samo 47 posto učenika i učenica (u dobi između 14 i 18 godina) imalo pristup nekom obliku seksualne edukacije u školi, a od toga za otprilike trećinu njih (32 posto) to je značilo samo jedan, izolirani događaj. Usto, u više od polovice slučajeva (53 posto) nastavu je izvodilo vanškolsko osoblje. No, neovisno o slučaju, 82 posto onih koji su sudjelovali u programima seksualne edukacije u školi smatralo ih je korisnima i obogaćujućima. Nadalje, istraživanje pokazuje da je glavni izvor informacija za mlade o temama seksualnosti Internet. Naime, 57 posto njih koristi web stranice kako bi saznali više o spolno prenosivim infekcijama, a 47 posto kako bi saznali više o seksualnim praksama, dok skoro četvrtina (24 posto) smatra pornografiju realističnim prikazom seksualnog čina.
Isto istraživanje pokazalo je i da 95 posto roditelja smatra školsku seksualnu edukaciju korisnom, a 91 posto roditelja slaže se da bi to trebao biti obavezni predmet.
Posljednjih godina još se nekoliko istraživanja bavilo provedbom, učincima i iskustvima školske seksualne edukacije u Italiji (1,2,3,4). Zaključci studija govore o ograničenjima i neujednačenoj provedbi na nacionalnoj razini (uz značajno veći broj edukacijskih intervencija u sjevernim nego u južnim regijama), a kao najzastupljenije teme izdvajaju se kontracepcija, ljubav, brak, partnerstvo i obitelj. Većina intervencija usmjerila se na prevenciju spolno prenosivih infekcija, a mnoge su bile jednokratne. No, neki više sustavni i evaluirani provedeni programi pokazuju poboljšanje razine znanja te pozitivan utjecaj na stavove prema seksualnom zdravlju.
U istraživanjima se ukazuje da je formalna školska edukacija o seksualnosti “nezadovoljena potreba” talijanskih učenica i učenika kroz generacije te da je potrebno poduzeti mjere kako bi se mladima pružilo obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju temeljeno na dokazima, primjereno dobi, kontekstualno i točno.
Italija je zabranila teme vezane uz seksualnost na nekim razinama obrazovanja, no ne na svima
Na temelju provjerenih informacija zaključujemo da je Italija zaista zabranila provedbu sadržaja vezanih uz seksualnost u vrtićima i osnovnim školama za djecu od 6 do 11 godina starosti, bez obzira na suglasnost roditelja. No, nastava seksualne edukacije nije zabranjena u nižim i višim srednjim školama (11-19 godina), već podliježe novim odrednicama Valditarinog zakona.
To znači da se od škola zahtjeva ishoditi informirani pisani pristanak roditelja (ili samih učenica i učenika ako su punoljetni) za sudjelovanje u provedbi nastavnih i izvannastavnih aktivnosti koje uključuju sadržaje seksualne edukacije. Također, škole su dužne, najmanje tjedan dana unaprijed, detaljno informirati roditelje o obrazovnim materijalima, ciljevima, temama i metodama provođenja, uključujući i navođenje vanjskih stručnjaka ili udruga, ako sudjeluju u takvim edukacijama.
*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.
