U prvom dijelu teksta predstavila sam vam početak i neke od najznačajnijih trenutaka #MeToo pokreta, kako globalno, tako i u našoj zemlji. Ipak, iako su neki pomaci napravljeni, daleko smo od pravog odgovora na problem koji je #MeToo stavio u fokus.
Prošlo je devet godina od prvog #MeToo heštega, no mizoginija je još uvijek prisutna. Čak štoviše, društvo se polariziralo te se uočava određena retradicionalizacija rodnih uloga i vrijednosti koje veličaju muški autoritet smještajući žene u kategoriju građanke drugog reda. Pojava tzv. manosphere – online zajednice koja promovira antifeminizam, mušku dominaciju i seksualno nasilje kao pravo, a o kojoj smo ranije pisale na Libeli – nije nova, ali je zahvaljujući društvenim mrežama dobila novu vidljivost i ekspanziju.
Kulminacija ovog trenda medijski je vidljiva postala ove godine kada je tzv. Rape Academy – mreža online sadržaja koji eksplicitno instruiraju muškarce o tome kako seksualno iskoristiti žene, uključujući omamljivanjem i manipulacijom – postala predmetom istraživanja i kaznenih postupaka u više europskih zemalja (iako je pod istragom unazad par godina).
Sve je počelo zahvaljujući CNN-ovim novinarima_kama koji_e su otkrili_e Telegramov grupni chat pod nazivom “Zzz”, u kojem je sudjelovalo oko 1000 muškaraca koji su savjetovali jedni druge o tome kako drogirati i silovati žene, a neki su se i snimali kako to rade. Istraga je, također, skrenula pozornost na pornografsku web stranicu “Motherless”, koja je samo u veljači ove godine imala 62 milijuna posjeta te je sadržavala tisuće videozapisa u kategorijama “sadržaja za spavanje” („sleep content“), često označenih kao #passedout i #eyecheckeye. Prema navodima istrage, pojedini korisnici tih internetskih zajednica razmjenjivali su i informacije o sredstvima koja se mogu koristiti za omamljivanje/drogiranje žrtava.
Ovaj trend nije osamljen incident nego dio šire pojave: porasta online zajednica koje dijele strategije za kontrolu žena, od “pickup artista” do radikalnih MRA (men’s rights activists) pokreta koji zagovaraju vraćanje žena pod patrijarhalni autoritet.
Ovi pokreti i masovne grupe muškaraca nisu bezazleni. Zašto? Zato jer se nasilje ne pojavljuje spontano, nego se podučava, racionalizira i normalizira kroz diskurse i prakse. To je sociološki najuznemirujući aspekt cijele priče: nasilje postaje predmet kolektivnog učenja. Ipak, važno je izbjeći pojednostavljene zaključke. Postojanje ekstremnih online zajednica ne znači da je cijelo društvo postalo mizogino niti da svi muškarci dijele takve stavove. Naprotiv, posljednjih nekoliko godina ostvareni su brojni pozitivni pomaci u području rodne ravnopravnosti, a sve veći broj muškaraca aktivno podržava feminističke vrijednosti. Upravo zahvaljujući društvenim promjenama i većoj osviještenosti, teme koje su nekada bile prešućivane danas su predmet javnih rasprava. Međutim, činjenica da napredak postoji ne znači da su nestali i otpori tom napretku.
Je li došlo do nekih pozitivnih promjena nakon #MeToo pokreta?
Možda najveći doprinos hrvatskog #MeToo trenutka nije u pojedinačnim slučajevima nego u promjeni društvene svijesti. Iako ne nužno i ne u potpunom kontekstu, ipak se uočava promjena. Ono što je nekada bilo “normalno”– dodirivanje bez pristanka, zvižduci, seksistički komentari, kultura tolerancije nasilja — postalo je predmet javne rasprave. Još jedan dokaz tome na našim prostorima svakako je najnovije regionalno istraživanje o položaju žena u medijskom sektoru u Hrvatskoj i susjednim zemljama. To istraživanje pokazuje da žene u Hrvatskoj (i Sloveniji), u većoj mjeri prepoznaju određene oblike seksualnog uznemiravanja, poput seksističkih šala upravo zbog podizanja svijesti i jasnijim normama o tome što predstavlja neprimjereno ponašanje (u usporedbi sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom).
Inicijativa #NisamTražila omogućila je ženama da javno imenuju iskustva koja su godinama bila potiskivana i obavijena kulturom šutnje. Sam naziv kampanje nosi snažnu poruku. On odbacuje jednu od najraširenijih pretpostavki patrijarhalne kulture silovanja – ideju da je žena na neki način izazvala ili zaslužila nasilje.
U sociologiji se kultura silovanja ne odnosi na podržavanje silovanja, nego na društvene obrasce koji umanjuju ozbiljnost nasilja, prebacuju odgovornost na žrtvu i štite počinitelja. Znate za one komentare koje znamo čuti u svojoj okolini ili čitati u komentarima na društvenim mrežama: „Kako se to obukla?“, „Zašto nije ranije prijavila?“, „Zašto je ostala sama s njim?“ ili „Zašto mu je odgovarala na poruke?“ Kampanje protiv uličnog uznemiravanja, studentski prosvjedi i javna okupljanja ispred Akademije pokazali su da se mlađe generacije sve manje mire s takvim obrascima. U tom smislu #NisamTražila nije bila samo digitalna kampanja, nego oblik društvenog pokreta koji je otvorio pitanje odgovornosti institucija.
Na regulatornoj i deklarativnoj razini, Hrvatska je 2018. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, a 2024. godine EU je usvojio Direktivu 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama. Institucionalni okvir postoji, ali je nedovoljno primijenjen.
Ono što se nije promijenilo
Iako su #MeToo i inicijativa #NisamTražila otvorili prostor za dosad neviđenu javnu raspravu o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanom nasilju, posljednjih godina svjedočimo i snažnoj protureakciji. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, istodobno s jačanjem feminističke svijesti raste i vidljivost različitih oblika retradicionalizacije društva. Od javnih okupljanja takozvanih „klečavaca“ na zagrebačkom trgu, koji promoviraju konzervativne vizije ženskosti i muškosti, preko sve popularnijih sadržaja na društvenim mrežama koji idealiziraju model „trad wife“ ili tradicionalne rodne uloge, do širenja internetskih zajednica povezanih s manosphereom – svjedočimo pokušajima reafirmacije patrijarhalnih odnosa moći pod krinkom „povratka tradicionalnim vrijednostima“.
Ove pojave nisu bezazlene. Sociološki gledano, one predstavljaju reakciju na procese emancipacije žena i propitivanja muških privilegija.
U digitalnim prostorima manosphere zajednice često proizvode narative prema kojima su muškarci „žrtve feminizma“, dok se žene prikazuju kao prijetnja tradicionalnom društvenom poretku ili kao one koje mrze muškarce. U svojim ekstremnijim oblicima takvi pokreti normaliziraju mizoginiju, seksualnu objektivizaciju žena i nepovjerenje prema žrtvama seksualnog nasilja. U mom zapažanju, u tim krugovima se često ismijavaju ili diskreditiraju #MeToo svjedočanstva te promoviraju obrasci ponašanja koji brišu granicu između zavođenja, manipulacije i nasilja. Pa sjetite se samo Andrewa Tatea, a ako kopate malo dublje na društvenim mrežama, tada ćete naći niz profila i podcasta koji rade upravo to.
U tom kontekstu seksualno uznemiravanje ne može se promatrati izolirano od šire društvene klime. Kada se ženama ponovno dodjeljuje primarno uloga supruge, majke i kućanice, dok se muškarcima pripisuje autoritet, dominacija i pravo na kontrolu, stvaraju se uvjeti u kojima rodna neravnopravnost postaje normalizirana. A tamo gdje je neravnopravnost normalizirana, lakše se normalizira i nasilje.
Slučajevi s Akademije dramskih umjetnosti, svjedočanstva žena okupljenih oko #NisamTražila i javno razotkrivanje moćnih muškaraca pokazali su koliko je važno progovoriti. No, jednako su važni i kao upozorenje: nijedna društvena promjena nije trajna. Odnosno, vidljivost problema nije rješenje problema. Također, zakoni nisu dovoljni: jedno je papir i deklarativno načelo, a drugo je stvarnost i praksa.
U vremenu kada se mizoginija sve češće predstavlja kao „zdravorazumska“, kada se patrijarhalni obrasci ponovno vraćaju, a zahtjevi za ravnopravnošću prikazuju kao prijetnja društvenom poretku, šutnja više nije neutralna pozicija. Ona postaje oblik pristanka. Upravo zato nas iskustva #MeToo pokreta podsjećaju da pitanje seksualnog uznemiravanja nije samo pitanje individualnih trauma, nego i pitanje budućnosti društva.
Tzv. “globalni trend” koji ne smijemo ignorirati jest mobilizacija protiv feminizma te pojava retradicionalizacije po pitanju rodnih uloga i vraćanje žene pod autoritet muškarca.
Sociologija nas uči da patrijarhat ne opstaje nužno kroz nasilje, nego kroz normalizaciju – kroz ono što se smatra “prirodnim”, “normalnim’”, “zdravorazumskim”, “tradicijom.”. Pa kao, “normalno je da žena kuha i stavlja muškarcu juhu u tanjur”. Normalno je da “žena ispunjava svoje bračne dužnosti”. Normalno je da se ženu lupi po stražnjici.
Upravo ta normalizacija je ono što #MeToo nije uspio srušiti: duboke kulturne skripte koje definiraju što je “pravo” ponašanje žene – što ju čini dobrom i pravom ženom, uzornom građankom – te što se događa kada žena “prijeđe tu granicu”.
#MeToo nas je naučio ono što nas uči feministička sociologija: osobno je političko
Pokret MeToo naučio nas je da su osobna iskustva politička – da stotine privatnih trauma čine sustavni problem društva koji zahtijeva sustavni odgovor. Naučio nas je da su žene koje su progovorile plaćale stvarnu cijenu za to i da je kulturna norma šutnje bila zaštita počinitelja, a ne žrtava.
Naučio nas je da su društvene mreže moćno oruđe za mobilizaciju, ali i da ta moć ne zamjenjuje institucionalne promjene. Naravno, promjena kulture nasilja ne može doći samo kroz zakone. Dolazi kroz obrazovanje, empatiju i sustavno razumijevanje da nasilje prema ženama nije privatni problem, već politički, kulturni i institucionalni problem koji zahtijeva kolektivan odgovor.
Završit ću tekst citirajući Bell Hooks koja u svojoj knjizi The Will to Change kaže: “Postoji patrijarhalna istina koju većina ljudi u našem društvu želi poreći. Kad god teoretičarke, posebno zagovornice feminizma, govore o raširenom problemu muškog nasilja, ljudi su željni ustati i istaknuti da većina muškaraca nije nasilna. Odbijaju priznati da su mase dječaka i muškaraca od rođenja programirane da vjeruju da u nekom trenutku moraju biti nasilni, bilo psihički ili fizički, kako bi dokazali da su muškarci. Terrence Real ovu ranu indoktrinaciju u patrijarhalno razmišljanje naziva ‘normalnom traumatizacijom’ dječaka, navodeći sljedeće. “Kad sam prvi put počeo proučavati rodna pitanja, vjerovao sam da je nasilje nusprodukt dječačke socijalizacije. Ali nakon što sam pažljivije slušao muškarce i njihove obitelji, došao sam do uvjerenja da je nasilje jest dječačka socijalizacija. Način na koji “dječake pretvaramo u muškarce” jest putem ozljeda.”
*Prvi dio teksta se nalazi ovdje.
