Festival menstruacije, prvi festival ovog tipa u Hrvatskoj, ove se godine održava od 9. do 12. srpnja pod temom „Politike brige”.Četvrto izdanje nastavlja širiti razgovor o menstruaciji izvan okvira intime i biologije prema pitanjima zdravstva, znanja, dostupnosti, autonomije i društvene odgovornosti. S ovogodišnjom producenticom, Larisom Šimičić iz riječke udruge Pariter, razgovaramo o tome što ovogodišnji program donosi novo, kome se festival obraća i zašto se i dalje pokazuje da je razgovor o tijelu, brizi i menstruaciji duboko političko pitanje.
Festival menstruacije počeo je kao prostor detabuizacije menstruacije, ali se svake godine širi na pitanja zdravstva, tijela, seksualnosti, poroda, mentalnog zdravlja i siromaštva. Je li menstruacija za vas tema sama po sebi ili ulazna točka u puno širu priču o tome kako društvo tretira ženska tijela?
Menstruacija je za nas definitivno ulazna točka u puno širu priču o tome kako društvo tretira žene i njihova tijela. Nazvati festival „Festivalom menstruacije” namjerna je odluka jer to je naziv koji pojednostavljuje temu, ali istovremeno izaziva reakciju, podiže obrve i, nadamo se, budi znatiželju. Upravo nam taj prvi trenutak privlačenja pažnje otvara prostor za razgovore koji sežu daleko izvan same menstruacije.
Važno nam je govoriti o menstruaciji u njenom najužem smislu, ali i iskoristiti činjenicu da je iskustvo menstruiranja polazište za mnoge druge teme koje oblikuju živote ljudi koji menstruiraju. Zato ove godine razgovaramo o tome kako izgleda odlazak ginekologu, uspoređujemo iskustva poroda nekad i danas, govorimo o važnosti primalja, otvaramo pitanje kako s djevojčicama razgovarati o menstruaciji i učimo ih da je o njoj potpuno normalno govoriti. Dotičemo se i ženske seksualnosti, zadovoljstva te različitih oblika brige – kako jednih za druge, tako i one koju dugujemo same sebi.
Naš cilj nije govoriti samo o menstruaciji, nego kroz nju otvoriti prostor za razgovor o zdravlju, dostojanstvu, ravnopravnosti i iskustvima žena koja su predugo ostajala na margini.
Ovogodišnja tema je „Politike brige”. Briga se često doživljava kao nešto privatno, obiteljsko i gotovo nevidljivo, a vi je stavljate u politički okvir. Što se promijeni, ili što bismo mogle očekivati kao promjenu, kad brigu prestanemo tretirati kao osobnu odgovornost žena i počnemo je gledati kao pitanje sustava, moći i prava? Kako ste se odlučile za ovu temu kao temu ovogodišnjeg Festivala?
Odabrale smo temu “Politike brige” jer živimo u trenutku u kojem se briga svodi na individualnu odgovornost i tržišnu uslugu. Umjesto da se pitamo zašto su ljudi iscrpljeni, zašto nemaju vremena, sigurnosti ili podrške, nudi nam se jezik self carea – kao da će bolja jutarnja rutina, meditacija ili nekoliko slobodnih sati riješiti probleme koji su duboko strukturni. Želimo biti kritične prema ideji da self care može zamijeniti društvenu odgovornost.
Feministička misao već dugo pokazuje da je privatno političko. Ono što nazivamo brigom – skrb za djecu, starije, bolesne, emocionalni rad, održavanje svakodnevice – nije samo pitanje privatnih izbora ili obiteljskih odnosa, nego rada bez kojeg društvo ne može funkcionirati. Taj je rad i dalje neravnomjerno raspoređen, potplaćen ili potpuno neplaćen te se najčešće podrazumijeva kao odgovornost žena.
Kada brigu počnemo promatrati kao političko pitanje, mijenja se i pitanje koje postavljamo. Više nije: „Kako da se pojedinac_ka bolje organizira?” nego: „Kako društvo organizira brigu, tko je obavlja, pod kojim uvjetima i tko od toga ima korist?” To otvara razgovor o javnim servisima, radnim pravima, stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, dostupnosti vrtića, skrbi za starije, migrantskom radu, ali i o zajedničkim oblicima solidarnosti i međusobne podrške.
Festivalom želimo otvoriti upravo taj prostor – prostor u kojem se briga ne romantizira niti privatizira, nego prepoznaje kao političko pitanje koje se tiče svih nas. Vjerujemo u društvo koje stvara uvjete da nitko ne mora nositi teret brige sam ili sama. Što smo dalje od tog društva, to je važnije o njemu govoriti i naglašavati neupitnost ljudske međuovisnosti.
Što je za vas najvažniji pomak u ovogodišnjem izdanju u smislu programa, politike ili pristupa različitim generacijama? Što ove godine govorite glasnije nego prije?
Ove godine najviše ističemo temu brige. Iako je Festival menstruacije od samog početka bio prostor međusobne brige i podrške, ove smo godine odlučile taj motiv staviti u središte programa i osvijestiti ga kao nit koja povezuje sve što radimo.
Neki se programi ponavljaju već nekoliko godina, ali upravo nam je važno pokazati da svaki od njih predstavlja jedan oblik brige – za sebe, za druge i za zajednicu. Briga nije samo self-care, kupovanje krema ili čitanje self-help knjiga. Briga počinje osvještavanjem vlastitog tijela: razumijevanjem njegovih potreba, brigom o vlastitom zdravlju, ali i brigom za osobe koje su nam bliske kao i za zajednicu bez koje ne možemo. To je odgovornost, solidarnost i spremnost da jedni drugima budemo podrška.
Kad biste morali izdvojiti jedan dio programa kao najvažniji, najhrabriji ili najprecizniji u odnosu na temu „Politike brige”, što bi to bilo? I po čemu se baš ova festivalska godina razlikuje od prethodnih iteracija?
Iako su nam svi programi jednako važni, rekla bih da petak možda najbolje sažima ovogodišnju ideju festivala. Tada predstavljamo Priručnik za ginekološki pregled, koji je nastao iz ljutnje, šoka i potrebe za promjenom nakon što su u javnost izašla svjedočanstva žena o silovanju, seksualnom nasilju i drugim oblicima neprimjerenog ponašanja tijekom ginekoloških pregleda. Želimo da žene znaju što mogu očekivati od pregleda, koja su njihova prava i kako prepoznati kada zdravstveni djelatnik ne postupa stručno i etično. To je, za nas, vrlo konkretan oblik brige – osnažiti žene znanjem kako bi se osjećale sigurnije i zaštićenije. Svi koji dođu na panel također će dobiti i primjerak Priručnika “Moja publikacija: Rutinski ginekološki pregled”.
Istoga dana održava se i panel „Tvoja baba je rodila u polju, a tebi je sve teško“, kroz koji istražujemo kako su žene doživljavale porod nekada i kako o njemu govorimo danas. Kroz video intervjue saznajemo iskustva žena koje su rađale šezdesetih godina, a razgovoru se pridružuju i primalje koje će govoriti o svojoj ulozi i važnosti skrbi tijekom jednog od najintimnijih i najranjivijih iskustava u životu. Time otvaramo razgovor o tome kako izgleda kvalitetna, dostojanstvena i empatična briga – ne samo u teoriji, nego i u praksi.
Čini se da je jedna od ključnih horizontalnih tema svih dosadašnjih festivala, pa i ovogodišnjeg, pitanje znanja: tko nas uči o tijelu, kome vjerujemo i zašto mnoge osobe do prvog ginekološkog pregleda, prve boli ili prvog straha dolaze bez osnovnih informacija. Što taj manjak znanja govori o društvu koje se voli predstavljati kao moderno?
Mislim da nam to prije svega govori da je moderno društvo još uvijek društvo srama. Volimo se predstavljati kao otvoreni i napredni, ali kada su u pitanju tijelo, menstruacija, seksualnost ili reproduktivno zdravlje, sram je i dalje vrlo prisutan. Sramimo se reći da nas nešto boli, da nam treba pomoć ili da ne znamo dovoljno.
Zbog toga često odgađamo pregled, izbjegavamo postavljati pitanja ili ne razgovaramo s drugima o iskustvima koja bi nam mogla pomoći. Ovaj sram proizlazi iz svojevrsne šutnje o ženskom tijelu i ženskom zdravlju koja je institucionalna – od škola i udžbenika biologije u kojima se u anatomiji ženskog spolnog organa briše klitoris, do bolnica i medicinskih fakulteta kojima je endometrioza zadnja rupa na svirali itd. Sram kod pojedinki postoji jer im društvo poručuje da su nebitne.
Drugi veliki problem je strah da nas se neće shvatiti ozbiljno. Mi sami najbolje poznajemo svoje tijelo i često prvi osjetimo da nešto nije u redu. No, u zdravstvenom sustavu nerijetko se dogodi da se naše iskustvo umanjuje ili ignorira, da nam se kaže da se “previše brinemo” ili da će “sve proći”. Tada se stvara začarani krug – osim što se nosimo s problemom zbog kojeg smo došli, počinjemo sumnjati i u vlastiti osjećaj da nešto nije u redu.
Zato je znanje važno, ali nije dovoljno samo po sebi. Potrebno je stvarati prostore u kojima ljudi mogu postavljati pitanja bez srama i straha da će biti ismijani ili odbijeni. Upravo to pokušavamo raditi kroz Festival menstruacije. Ne samo kroz radionice, predavanja i panele, nego i kroz sve one neformalne razgovore koji se događaju između programa, prije i nakon festivala. Često upravo tada ljudi prvi put podijele neko svoje iskustvo ili postave pitanje koje ih dugo muči.
Želimo li napredovati kao društvo, onda nam treba manje srama, a više empatije, povjerenja i međusobnog slušanja, zato stvarajući prostore za razgovor potičemo i druge da ih stvaraju.
Besplatne menstrualne potrepštine, dostupna zdravstvena skrb, seksualni odgoj, razgovor bez srama: govorimo o minimumu unutar postojećeg civilizacijskog dosega. Kako i zašto sve ono što prati biološku činjenicu, odnosno menstruaciju, tako lako upada u okvire radikalnog i “opet one feministkinje” narativa koji nikome ne koristi?
Ajme, javi mi ako saznaš odgovor. Stvarno mi je nevjerojatno da se i dalje nalazimo u situaciji u kojoj su besplatni menstrualni proizvodi, dostupna zdravstvena skrb ili kvalitetna seksualna edukacija nešto što se doživljava kao radikalno, a ne kao minimum dostojanstvene brige za ljude. Istina je da taj otpor danas najviše primjećujem u virtualnom prostoru. Možda sam u svakodnevnom životu okružena ljudima koji dijele slične vrijednosti pa toga ima manje, ali internet često stvara dojam da je i sama riječ “menstruacija” provokacija.
Dio problema je i u tome što se menstruacija i dalje doživljava kao nešto prljavo, neugodno ili sramotno. To se vidi i u jeziku. Odrastamo uz bezbroj eufemizama kojima izbjegavamo izgovoriti riječ menstruacija – od “stvari”, preko “onih dana”, pa do izraza koji su potpuno pogrdni. Kod mene se, primjerice, tijekom odrastanja menstruacija nazivala “sranje”. Isto vrijedi i za vaginu, gdje se ponovno vraćamo na onaj već spomenuti sram. Vagina je “kokica”, “maca”, “picica”. Kada ni ne možemo imenovati nešto što je sasvim normalan dio života, nije čudno da se svaki javni razgovor o tome doživljava kao pretjerivanje ili provokacija. S druge strane, još uvijek postoji percepcija da je feminizam nešto ekstremno, a ne zalaganje za osnovna prava i dostojanstvo. U internetskim prostorima, pogotovo u dijelu takozvane incel kulture i šireg antifeminističkog sadržaja, stvara se karikatura feministkinja kao radikalnih osoba koje žele šokirati društvo. U takvom narativu čak i razgovor o menstruaciji ili zahtjev za boljom zdravstvenom skrbi postaje politička provokacija, umjesto pitanje javnog zdravlja.
Tome pridonosi i sve prisutnija romantizacija “povratka tradiciji“. Često se stvara dojam da su seksualna edukacija, otvoreni razgovori o tijelu ili zahtjevi za dostupnijom zdravstvenom skrbi neke moderne izmišljotine koje narušavaju tradicionalne vrijednosti. Pritom se zaboravlja da prošlost nije bila romantičnija, nego često puno teža – žene su imale manje informacija, lošiju zdravstvenu skrb i mnogo veći rizik od bolesti i komplikacija, osobito tijekom trudnoće i poroda. Ovim ne želim reći da treba izbrisati tradiciju i povijest, na kraju dana su naše mame, bake i sve žene prije nas zaslužne što sada znamo puno više. Naše bake, kao što ćemo i vidjeti i čuti na festivalu, svjesne su da im je bilo teško i da nisu lako došle do informacija i zato nama i za nas danas žele bolje.
Zato mi se čini da je važno stalno vraćati razgovor na ono što je bitno. Ne govorimo o privilegijama ni o ideološkim zahtjevima, nego o osnovnim uvjetima za zdrav i dostojanstven život. A to ne bi trebalo biti radikalno.
Kada govorimo o ciljanoj publici, obraćate li se prvenstveno onima koji već dijele feminističke i aktivističke vrijednosti ili festival namjerno pokušava otvoriti prostor i za one koji dolaze s nelagodom, otporom ili potpunim neznanjem?
Oboje. Trebaju i jedni i drugi kako bi Festival menstruacije imao smisla. Trebaju nam ljudi kojima je razgovor o menstruaciji prirodan kao reći “dobar dan”, ali jednako tako i oni kojima je to još uvijek nelagodno ili potpuno novo. Festival postoji upravo zato da između te dvije skupine stvori most.
Voljela bih da Festival bude prostor u kojem je sasvim u redu ne znati, postavljati pitanja i osjećati određenu nelagodu. Ne očekujemo da svi dođu s istim znanjem ili istim iskustvima. Važno nam je da dođu sa znatiželjom i spremnošću za razgovor. Upravo tada nastaju najzanimljiviji susreti i razgovori.
Ono što mi je ipak malo teže razumjeti jest dolazak s unaprijed formiranim otporom. Ako otpor proizlazi iz neznanja ili činjenice da se o ovim temama nikada nije razgovaralo, to je sasvim razumljivo i upravo zato festival postoji. Ali ako želimo stvoriti prostor u kojem se svi osjećaju sigurno i slobodno govoriti o svojim iskustvima, važno je barem na trenutak ostaviti predrasude po strani i doći otvorenog uma. Ne tražimo od ljudi da se sa svime slože ili da nakon jednog festivala promijene svjetonazor. Dovoljno je da budu spremni saslušati tuđa iskustva, postaviti pitanje i možda otići kući s jednom novom perspektivom. To je već velika stvar.
Gen Z često nema problem imenovati stvari koje su starije generacije prešućivale, od mentalnog zdravlja do seksualnosti i granica. Vidite li u toj generaciji publiku koja će najbrže normalizirati ove teme ili generaciju koja jasnije vidi koliko sustav kasni? Radi li se uopće o generacijskom ili o klasnom, obrazovnom i/ili regionalnom pitanju?
Ne osjećam se pozvano dati činjeničan odgovor na to pitanje jer se nismo bavile istraživanjem generacijskih razlika. Ono što mogu ponuditi jest vlastito iskustvo, a ono mi govori da se ne radi samo o generaciji. Na to jednako utječu obrazovanje, sredina u kojoj odrastamo, obitelj, društvo i prilike koje imamo. Svi ti faktori zajedno oblikuju koliko nam je ugodno govoriti o tijelu, menstruaciji ili seksualnosti.
Kao pripadnica generacije Z imam osjećaj da je razgovor o tim temama ipak otvoreniji nego što je bio prije. Istovremeno znam da ni unutar moje generacije to nije univerzalno iskustvo. Imam prijateljice s kojima sam odrasla koje i danas teško razgovaraju o menstruaciji, baš kao što poznajem ljude kojima je to sasvim prirodna tema. Zbog toga nije dovoljno reći da će Gen Z sve promijeniti jer stvarnost je ipak malo složenija.
Ono što kod svoje generacije primjećujem jest možda veća spremnost da se preispituju pravila o tome gdje je “primjereno” govoriti o ovim temama. I sama namjerno otvaram razgovore o menstruaciji i menstrualnim čašicama u situacijama u kojima bi netko rekao da to nije tema za stolom ili za “miješano” društvo. Važno da u tim razgovorima sudjeluju i muškarci, jer menstruacija nije tema koja se tiče isključivo žena.
To mi je važno i zbog jednog iskustva koje nosim još iz osnovne škole. Kada smo učili o menstruaciji, dječaci su dobili slobodan sat. Tada mi je to bilo strašno nepravedno, ali danas mislim da nisu zakinute bile samo djevojčice nego i oni. Poslana im je poruka da je menstruacija nešto o čemu ne trebaju ništa znati, da ih se to ne tiče i da je čak neugodno o tome razgovarati pred njima. A to jednostavno nije istina. To su informacije koje će im trebati kao partnerima, roditeljima, kolegama i prijateljima.
Osjetila sam i koliko sredina u kojoj odrastamo može napraviti razliku. Meni je dolazak u Rijeku bio iskustvo dolaska u puno otvoreniji i progresivniji prostor nego što sam poznavala tijekom odrastanja u Slavoniji. To, naravno, ne znači da je jedna sredina potpuno zatvorena, a druga potpuno otvorena, ali razlike postoje. Zato vjerujem da se ovo pitanje ne može svesti samo na generacije. Ono je istovremeno i pitanje obrazovanja, okruženja, dostupnosti informacija i kulture u kojoj odrastamo.
Kad netko dođe na festival možda iz znatiželje, možda zbog radionice, kviza, filma ili partyja, što biste voljele da ponese sa sobom: više znanja, manje srama, više bijesa, više solidarnosti ili osjećaj da briga o tijelu nikada nije samo privatna stvar?
Voljela bih da ljudi s festivala ponesu sve to, više znanja, manje srama i puno više solidarnosti. Nadam se da će ljudi otići s festivala s više informacija, ali još više s osjećajem da imaju pravo postavljati pitanja, govoriti o svom tijelu i tražiti pomoć kada im je potrebna. Veseli me svaka osoba koja nakon festivala osjeti manje srama nego prije, jer mislim da je upravo sram jedna od najvećih prepreka otvorenom razgovoru o reproduktivnom i seksualnom zdravlju. Bijes, iskreno, ne bih izdvojila kao nešto što želim potaknuti. Ima dovoljno razloga zbog kojih smo kao društvo već ljuti. Puno mi je važnije da festival potakne solidarnost, onu koja ne ostaje samo unutar zajednice ljudi koji već dolaze na ovakve programe, nego se širi i prema onima koji možda prvi put ulaze u taj razgovor. Vjerujem da se upravo tako zajednica može širiti: kroz razumijevanje i spremnost da jedni drugima stvaramo sigurniji prostor.
I voljela bih da ljudi odu s idejom da briga o tijelu nije samo privatna stvar. Naravno da svatko od nas ima odgovornost brinuti o sebi, ali jednako tako imamo odgovornost brinuti jedni o drugima. Imamo pravo tražiti podršku od svojih bližnjih, ali i očekivati da institucije i zdravstveni sustav odgovorno brinu o ljudima.
Program je dostupan ovdje, dok više o svakom događanju na festivalu možete pročitati ovdje. Ako još niste – zapratite Pariter na Instagramu, Facebooku ili TikToku, a festivalska događanja možete pratiti i na društvenim mrežama.
