S obzirom na to da vjerujemo da je odmor otpor, uzele smo pauzu od gotovo dva tjedna. Nažalost, u tom razdoblju svjedočile smo nekolicini medijskih praksi koje se, u utrci za profitom i dosegom, neprestano ponavljaju. Ipak, to ne znači da ćemo prestati stalno i iznova upozoravati i kritizirati prakse koje nisu etične, koje šire netrpeljivost i mržnju. Pa, krenimo redom…
Tragedija na Prajdu u Berlinu
Na Povorci ponosa u Berlinu dogodio se napad u kojem je poginula jedna osoba, više desetaka osoba je ozlijeđeno, a nekolicina je bila kritično. Naši mediji su prenijeli vijest te su – po dobrom starom običaju – u utrci za klikovima i dosegom, pustili komentare bez ikakve moderacije. O tome je pisao i Seksizam naš svagdašnji, prenijevši neke od komentara:
„Gazi smeće“; „Pohvale vozaču, treba dobit zlatnu medalju“; „Parada bolesnika“; „Napokon nešto lijepo za pročitati, a ne svaki dan crna kronika. Nadam se da će čovjek dobiti Nobelovu nagradu za mir“; „Bravo, gazi stoku“.
Kad mediji odbiju moderirati komentare ispod ovakvih vijesti, oni nisu neutralni promatrači. Oni aktivno omogućuju da njihov prostor postane mjesto dodatne diskriminacije i dehumanizacije LGBTIQ+ osoba, kao i mjesto nekažnjivog poticanja mržnje i netrpeljivosti. I dok oni_e koji_e pišu ovakve komentare u prividu anonimnosti prolaze nekažnjeno, nekažnjeno prolaze i mediji koji stalno i iznova dopuštaju da njihov medijski prostor slavi smrt i mržnju.
Podcast srednje.hr o Incel kulturi i manosferi
Odgovornost medija ne završava na komentarima. Ona počinje puno ranije – odabirom tema, sugovornika_ica te načina na koji se njihove tvrdnje predstavljaju publici. Tako je srednja.hr prije nekoliko dana objavila podcast u kojem su gostovali dr.sc. Lovre De Grisogono te studenti Stan Josip Glavaš i Leonardo Prekrati. Voditelj podcasta o manosferi i incel kulturi bio je Marko Matijević, urednik srednje.hr. Moram priznati da me iznenadilo što su u podcast o manosferi i incel kulturi pozvali sugovornika čiji stručni autoritet za ovu specifičnu temu nije jasno obrazložen publici, a koji pritom iznosi tvrdnje koje smatramo manipulativnima.
Iako je Matijević u nekoliko navrata izrazio neslaganje s profesorom De Grisognom, dati prostor osobi koja plasira različite informacije na manipulativan način je neodgovorno. Naime, kad smo vidjele isječak koji je kružio mrežama u kojem profesor govori da je „problem u novim društvenim trendovima gdje smo mi stavili preveliki naglasak na feminizam, a u potpunosti zanemarili mlade muškarce“ te upozorio na velike stope suicida kod bijelih muškaraca u Americi, a posebice mladih muškaraca u dobi od 16 do 25 godina – nadale smo se da je izvučen iz konteksta.
Nakon što smo poslušale cijeli podcast, ostalo je isto pitanje: zašto su tvrdnje ostale uglavnom bez ozbiljnijeg propitivanja? Naime, profesor nastoji zauzeti poziciju „neutralne“ osobe koja nam samo objašnjava kut gledanja mladih muškaraca. Pritom prilično nekritički (ili kako bi on rekao neutralno) demonizira feminizam.
U jednom trenu čak sugerira da do nekih trendova ne bi ni došlo da feminizam nije dopustio ženama da budu financijski nezavisne te da mladi muškarci sebe uništavaju kako bi se svidjeli ženama. Takav način argumentacije ostavlja dojam da se odgovornost za niz društvenih problema prebacuje na – feminizam. No, da ne bi bilo da De Grisogono ima nešto protiv feminizma – i sam se smatra „old school feministom“.
Ipak, ono što me možda najviše naljutilo je njegovo neprestano ponavljanje da su nerealnim standardima vezanim za izgled izložene i djevojke i to duže od mladih muškaraca, no – po njegovom sudu – mladi se muškarci zanemaruju i društvo se nije angažiralo u mjeru u kojom se angažiralo kad su djevojke u pitanju.
Krenimo redom, djevojke su suludim standardnima izložene već desetljećima. Dugo se taj problem potpuno zanemarivao, da bi i uz društveni aktivizam i stručno zalaganje i dan danas žene bile izložene stalno i iznova novim pritiscima vezanim za fizičku prezentaciju. Fenomen manosfere i incel kulture je još relativno nov, no to ne znači da se njime nitko ne bavi. Brojne organizacije i stručnjaci_inje (1,2) se nekim od ishodišnih točaka – kao što su toksična društvena očekivanja od muškaraca, rodni odnosi, nasilje i sl. – bave već više od desetljeća. A neke od tih organizacija su feminističke.
Sviđalo se to profesoru li ne – i mi smo na strani tih dječaka i mladih muškaraca. A to što se njima događa, možda se narativno od strane glavnih aktera samog pokreta nastoji objasniti rodnom ravnopravnošću i/ili feminizmom, no kuca se na krivu adresu. Upravo feminizam već dugo vremena radi na razbijanju tih štetnih normi. Ovakvo argumentiranje možemo samo objasniti izvlačenjem informacija iz konteksta, zanemarivanjem rada brojnih organizacija ili jednostavno umanjivanjem desetljeća feminističkog rada na pitanjima rodnih normi.
Zanimljivo je da iako se profesor danas u medijima predstavlja kao sugovornik o manosferi i incel kulturi, njegovo formalno obrazovanje obuhvaća filozofiju i sociologiju, a doktorirao je iz filozofije na temi ontologije kvantne mehanike. U podcastu pritom nije jasno predstavljeno na temelju kojih istraživanja ili stručnog rada iz područja manosfere i/ili incel kulture mu se dao legitimitet (1,2).
Smrt dvoje djece i muškarca u Svetom Križu Začretju
Za vikend je objavljena vijest da su u požaru u Svetom Križu Začretju život izgubile tri osobe, dvoje maloljetne djece i odrasli muškarac. Brzo potom medijskim prostorom su krenule informacije da se radi o osveti, u kojoj je otac zbog navodne nevjere (dok je žena bila na poslu) ubio djecu i sebe da bi njegova supruga „živjela s posljedicama svoga dijela“. Današnje medijske informacije sugeriraju da su roditelji djece bili pred razvodom i da su živjeli odvojeno.
I dok su mediji opet ganjali profit, ostavljali su – očekivano – medijski prostor bez moderiranja komentara pa su pratitelji_ice tih istih medija bili suci i sutkinje, zaštitnici i zaštitnice ili samo pisali vlastite frustracije.
„Za sve je kriva kuja, koja je digla rep, a možda i naručila ubojstvo“; „Teške su to stvari treba nešto od toga doživjeti, da bi se razumio ovakav čin. Svi smo različiti pa tako i reagiramo. Ne bi osuđivala pokojnog oca djece, shvatite da je jednostavno prelila kap već prepunu čašu, napravio je to što je napravio.“; „Kakva kontrola, pa nije to vojna služba. Nije ga poštivala i kraj priče, a on se spustio na nivo nekoga tko ne vrijedi baš ništa, ono nula čista, na kraju stradali oni nedužni…“; „Zašto nitko ne priča o ženi, ona uzrok svega nju treba osuditi ili je ženama sve dozvoljeno“, samo su neki od komentara.
I možemo bi bezbroj puta apelirati na medije da onemoguće komentare ispod ovakvih tragedija, no očito je pred nama dugi put da se to stvarno i dogodi. Naime, koga briga za etiku, moderiranje i ino – kad profit raste.
Zato dragi moji kolege i kolegice – informirajte me – koliko košta smrt? Kolika je cijena tri izgubljena života? I koliko košta još jedan klik?
