U trenutku kada pišem drugi tekst ovog serijala Hrvatsku potresa još jedan femicid kojem je prethodilo kontinuirano partnersko nasilje. Slučaj femicida u Slatini nedvojbeno je pokazao propuste u sustavu zaštite žena i institucionalnu odgovornost institucija. Na sudu je već vođen prekršajni postupak zbog obiteljskog nasilja kada je državno odvjetništvo u Virovitici zaprimilo drugu, kaznenu prijavu za nasilje. Policija je tada, nekoliko mjeseci prije femicida, počinitelja uhitila i nakon kriminalističkog istraživanja predložila određivanje istražnog zatvora. Obitelj je bila i u evidenciji Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Nasilje je policiji prijavljeno i na sam dan femicida, netom prije nego će još jedna žena postati broj u statistici femicida koji je bilo moguće spriječiti.
Glavni ravnatelj policije Nikola Milina pokrenuo je izvanredni nadzor koji je u postupanju policije na dan femicida utvrdio lošu organizaciju traganja, lošu komunikaciju i preuranjeni odlazak policije s terena, zbog čega je suspendirano pet policijskih službenika. Nadzorom Državnog odvjetništva utvrđeno je da tužiteljstvo u Virovitici, unatoč procjeni rizika i prijedlogu policije, sucu istrage nije predložilo određivanje istražnog zatvora, već je ukinulo mjere opreza i propustilo reagirati na njihovo kršenje, no u tom tijelu nitko neće odgovarati. Iako je resorni ministar Alen Ružić isprva tvrdio da nema propusta, izvanredna inspekcija Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike utvrdila je teške stručne propuste socijalnih službi – uključujući potpuni izostanak žurnosti, loše mjere zaštite i izjednačavanje prava žrtve i nasilnika (podsjetimo se ove ustaljene prakse opisane u prošlom tekstu serijala). To je rezultiralo brisanjem voditeljice mjere s liste provoditelja i slanjem nalaza na daljnje utvrđivanje odgovornosti nadređenih.
Detekcija propusta ubijenoj ženi i njenih šestero djece ne znači ništa, ali značajan je korak u poboljšanju sustava zaštite i daljnjoj prevenciji femicida. Iako je cijeli sustav zaštite zakazao, policija se izdvaja kao institucija koja je najbrže i najtransparentnije detektirala propuste i najstrože u sankcionirala svoje službenike. Osim toga, policija je najčešće prva točka zaštite žena od nasilja pa ću u seciranju rada institucija krenuti upravo od policije.
Što kad se nasilje prijavi policiji?
Istraživanje Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) pokazuje da je 56 posto sudionica istraživanja prijavilo nasilje policiji.
“Ishod toga je kod polovice njih bilo uhićenje i odvođenje počinitelja, četvrtina sudionica navodi da joj nisu povjerovali, 13 posto navodi da ih je on uvjerio da je i ona napala njega pa su ih dvostruko uhitili, i na kraju mali broj sudionica (8 posto) navodi da su ih nagovarali da povuku prijavu“, stoji u istraživanju.
Prema iskustvu sudionica, policija je većinom usmjerena na konkretno prijavljeno nasilje i prisutnost fizičkog nasilja, puno su rjeđe zainteresirani za nasilni obrazac ponašanja i detalje o zajedničkom životu i različitim oblicima nasilja. Također, puno rjeđe pokazuju razumijevanje obrazaca emocionalnog i psihičkog zlostavljanja.
O postupanju i radu policije u vidu zaštite žena od rodno uvjetovanog nasilja, razgovarala sam s Lorenom Zec psihologinjom SOS Rijeka i Anitom Matijević, voditeljicom Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji. Cilj nije suprotstaviti dvije potpuno različite perspektive, već kroz razgovore mapirati probleme u sustavu zaštite oko kojih možemo doći do zajedničkih zaključaka i mogućih rješenja. S obje sugovornice razgovarala sam pojedinačno i s obje sam razgovor počela adresirajući upravo pitanja vezana uz detektirana neadekvatna postupanja policije.
Izostaje li pristup utemeljen na razumijevanju traume?
Lorena Zec odmah je naglasila da je policija jedna od institucija koja je značajno napredovala u zadnjih pet do 15 godina.
Kao glavni problem u postupanju policije vidi sam pristup, komentare, način komunikacije, ispitivanja i ophođenja koji nisu utemeljeni na razumijevanju traume.
Uzimanje izjava nekad traje jako dugo, što zna biti iscrpljujuće za ženu. S druge strane, primjećuje da se smanjuje senzibilitet prema ženama koje češće zovu, posebno u slučajevima ako je prvo uzimanje izjave dugogodišnjeg nasilja trajalo dugo i bilo temeljito, a žena na kraju odluči ne svjedočiti. Tu se počinju javljati predrasude koje ukazuju na nerazumijevanje posljedica života u nasilju. Ističe i da unatoč razumijevanju da policijski službenik_ica mora provesti kriminalistički postupak, nesenzibiliziran pristup iz pozicije autoriteta, žene često zastrašuje, čini da se osjećaju krivom ili da im se ne vjeruje, što doprinosi problemu nepovjerenja u institucije. Komentare poput, primjerice, onih da je trebalo ranije prijaviti ističe kao dosta učestale, što posebno utječe na osjećaj krivnje kod žena s djecom.
Iz pozicije kriminalističkog postupka, objašnjava Anita Matijević, stvar je u tome da s protokom vremena policija moguće više nema uvjete za uhićenje. Primjerice, ako se reaktivno prijavljuje ponašanje koje se kasnije nije ponavljalo. U tom smislu ovakvi komentari mogu biti razumljivi, ali zbog mogućeg utjecaja na ženu, ne i izrečeni. Utvrđivanje činjenica kao zadatak policijskih službenika, bez visoke razine senzibiliziranosti, može djelovati kao napad i u tom smislu izrazito su važne socijalne vještine policijskog službenika_ice.
Matijević tvrdi da su svjesni važnosti pristupa utemeljenog na razumijevanju traume i da upravo zato policija puno ulaže u edukacije i razvijanje svijest o važnosti razumijevanja ranjivosti i različitih stanja u kojima žene zbog posljedica nasilja dolaze. Napominje i da se okrivljavanje, osobni stavovi i vrijednosni sudovi prema žrtvama ne smiju iskazivati.
Iako su ovakve prakse sa službene strane neprihvatljive, još uvijek nisu iskorijenjene. U razgovoru o postupanju policije, psihologinja Lorena Zec zabrinuto me pitala znam li ima li policija superviziju. Prema onome što sam istražila, nisam našla informaciju da sustav policije ima organiziranu profesionalnu i psihološku podršku kakva se provodi za stručnjakinje koje rade sa žrtvama radi emocionalnog rasterećenja, sprečavanja sekundarne viktimizacije i prevencije zamora empatije.
Prepoznavanje prisilne kontrole je važno
Slična je situacija i s pitanjem prepoznavanja različitih oblika nasilja poput ekonomskog nasilja i prisilne kontrole. Prema iskustvu Zec, ekonomsko nasilje prepoznaje se rijetko, u principu onda kada žena to izričito naglasi. Nadalje, tu je i neprepoznavanje ponašanja koja spadaju pod kaznena djela prijetnji i nametljivog ponašanja poput praćenja, uhođenja, neželjenih kontakata, zastrašivanja i sl.
Primjerice, dok će se direktna prijetnja ubojstvom prepoznati kao prijetnja smrću, prijetnje poput “pojest će te mrak” neće nužno biti shvaćene kao prijetnje smrću ili zastrašivanje i pitanje je koliko će se prepoznati kao kaznena djela. Zec tvrdi kako se žene nerijetko žale kako policija tvrdi da kod takvih ponašanja ne mogu ništa.
Prepoznavanje različitih oblika nasilja, posebno prisilne kontrole, odnosno razumijevanje da nasilje nad ženama u intimnim partnerskim odnosima nije jedan događaj ili jedno ponašanje, već kontinuum, odnosno dinamika svakodnevnog života je ključno. Ta dinamika najčešće se može očitovati u percipiranim mehanizmima kontrole koji ne djeluju uvijek kao nasilje. Kao što ukazuje ranije spomenuto istraživanje AŽKZ, tako nasilje često ostaje neispitano i neprepoznato.
Kao i kod pitanja pristupa utemeljenog na razumijevanju traume, Matijević tvrdi da policija dosta ulaže u podizanje svijesti o prisilnoj kontroli: „zahtjevnije je dokazati ekonomsko nasilje i prisilnu kontrolu, ali baš zato kroz stalne edukacije kontinuirano pokušavamo dići svijest o tim teže dokazivim oblicima nasilja u kaznenom postupku“. Iako se stalno radi na podizanju kapaciteta i edukacijama o pristupu žrtvama i mehanizmima nasilja, objašnjava Matijević, treba imati na umu da je policija velik sustav u kojem je uvijek prisutan i ljudski faktor, pa time i mogućnost da nešto ne bude napravljeno kako treba.
Kako ide procjena rizika?
Zec ukazuje na različite prakse kada su u pitanju procjene rizika. Smatra da je sam upitnik dobro formuliran, ali postavlja se pitanje opremljenosti svakog policijskog službenika_ice obraditi pitanja: „događa se da se sva pitanja prođu detaljno sa ženom, ali i da se upitnik popunjava nakon uzimanja iskaza i razgovora za ženom, kada se rješava administracija“, kazala je Zec. Uz to, napominje da procjena rizika ne može biti samo checklista već zahtijeva dubinsko razumijevanje pitanja, mehanizama nasilja i posljedica izloženosti nasilja na ženu.
S obzirom na to da se kod procjene rizika ne razgovara samo sa ženom, obrazac ne treba ispunjavati samo u razgovoru sa žrtvom, ističe Matijević. U trenutku razgovora sa sugovornicom napominjem da razumijem da policijski službenik nije psiholog i da je jako teško napraviti dobru procjenu rizika osobi koja ne razumije dubinski dinamiku nasilja i načine na koje proživljeno nasilje utječe na žrtvu. Matijević napominje da iako policija ima specijalizirane službenike_ice, oni_e zbog dinamike rada u sustavu policije nisu uvijek prisutni_e.
Osobno, smatram da su nužni interdisciplinarni timovi koji uključuju psihologa_inju. O tome sam razgovarala s Lorenom Zec i to je posebno vidljivo kod seksualnog nasilja. Primjerice, žena koja je u nasilnom odnosu proživljavala seksualno nasilje na koje je pristajala uvjetovana strahom, neće uvijek i odmah na pitanje o seksualnom nasilju odgovoriti potvrdno.
Napredak se, doduše, vidi u poboljšanju odnosa policije prema specijaliziranim servisima u smislu da se ne mora više boriti da bude prisutna osoba od povjerenja ili dokazivati da specijalizirani servisi znaju napraviti prijavu i procjenu rizika. U tom smislu Matijević ističe važnost suradnje s organizacijama koje rade sa ženama. Između ostalog i zbog mogućnosti nadopune kaznene prijave u slučajevima u kojima će organizacije imati saznanja o seksualnom nasilju, a koje žena nije rekla u policiji zbog srama ili bilo kojeg drugog razloga. Zbog važnosti suradnje Matijević smatra važnim i osnaživanje operativne uloge specijaliziranih servisa u provođenju Sporazuma o međuresornoj suradnji u području borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Smanjuje li se problem dvostrukog uhićenja?
Kada su u pitanju dvostruka uhićenja, jedna od najkritiziranijih praksi u radu policije, Zec tvrdi kako se u zadnje vrijeme, prema iskustvu SOS Rijeke, taj problem znatno smanjuje. Pritom upozorava da je uzorak SOS-a ograničen i da ne može reći načelno.
Upravo zbog snažne kritike i čestog spominjanja ove prakse, policiji je bilo važno utvrđivanje stvarnog stanja. Prema Matijević, analiza podataka iz evidencija ukazuje da su dvojna uhićenja u ukupnom broju događaja nasilja u obitelji rijetka – u 1,05 do 1,6 posto slučajeva.
Pritom je važno napomenuti da se taj podatak odnosi na sve odnose nasilja u obitelji, ne samo slučajeve intimnog partnerskog nasilja. Analize pokazuju, tvrdi Matijević, da se radi o slučajevima u kojima nije uočen obrazac nerazmjera moći. Ne osporava da su slučajevi dvostrukog uhićenja u slučaju nasilja nad ženama još uvijek mogući i ističe da je izrazito problematično ako se dogodi bez utvrđivanja povijesti nasilja i dinamike odnosa. No, ponosna je što u ovom trenutku podaci jasno ukazuju na to da se dvostruka uhićenja više nikako ne mogu smatrati uobičajenom praksom policije.
Što je s povjerenjem kad postoji percipirana moć počinitelja?
U razgovoru s Matijević pitala sam je i za slučajeve u kojima je počinitelj zaposlen u policiji i slučajeve u kojima žena smatra da policija štiti počinitelja.
„Bio je bivši djelatnik MUP-a i tijekom prijavljivanja njegove „starije“ kolege su me ismijavali..“, jedno je od svjedočanstava istraživanja AŽKZ.
Matijević sa sigurnošću tvrdi da će policija prema počinitelju zaposlenom u policiji poduzeti oštrije mjere nego prema drugom građaninu jer ih na to obvezuju procedure i najstrože mjere. I to kroz mehanizme višestruke kontrole – višestrukih nadzora u rukovodnom lancu, unutarnje kontrole i disciplinskih postupaka. Ne tvrdi pritom da takvih slučajeva nema i da ih nije bilo, ali tvrdi kako su upogonili sve mehanizme da se takvi slučajevi zbilja spriječe. Ustaljena praksa je i da u slučaju prijave policijskog službenika za nasilje, istragu ne provodi njegova, već druga ustrojstvena jedinica.
Mehanizmi sankcioniranja i postupanja prema policijskim službenicima u slučajevima obiteljskog nasilja izričito su propisani Zakonom o policiji. Žrtve upućuje da se, ako dožive neadekvatno takvo postupanje, obrate službama za unutarnju kontrolu pri MUP-u.
Zaštitne mjere i klasifikacija djela nasilja kao proceduralni paradoks
Na upit koristi li policija dovoljno mjere koje su im dostupne, Zec tvrdi da prema iskustvu rada u SOS Rijeka policija sve učestalije dobro koristi mjere i adekvatno predlaže mjere zaštite. Ono što smatra nužnim jest osvještavanje činjenice da su kod partnerskog nasilja djeca koja su svjedočila nasilju – žrtve nasilja.
„Ključno je da policijski službenici već na mjestu događaja to prepoznaju i na temelju toga uključe djecu u izradu procjene rizika i daljnje predlaganje zaštitnih mjera“, smatra Zec. Kod pitanja mjera problem vidi u pravosuđu koje nerijetko odbija predložene mjere (što je bio slučaj i s femicidom u Slatini). Ono što smatra područjem u kojem ima prostora za napredak je pitanje klasifikacije djela nasilja. Prema njenom stručnom mišljenju nasilje nad ženom ne može biti prekršaj.
Matijević pak ističe da je u 10 godina klasifikacija prekršajnih djela smanjena s 18000 na 8000, a kaznenih djela deseterostruko porasla. Policija zadnjih deset godina ide na klasifikaciju djela nasilja u obitelji kao kaznenih djela, no Matijević smatra da ni to nije uvijek rješenje.
Radi se o tome da će neka djela u prekršajnom postupku biti tretirana kao najteža, a u kaznenom kao najlakša. Tako će postupci za uvjetno rečeno “lakše oblike” nasilnih ponašanja, kada završe na kaznenom sudu često trajati dulje i možda proći bez adekvatnih sankcija. S druge strane, prekršajni sudovi reagiraju žurno i počinitelju se u kratkom roku može izreći 90 dana zatvora uz trenutačne zaštitne mjere. Zec smatra da su ovakve klasifikacija posljedica neprepoznavanja dinamike nasilja i prisilne kontrole. Ipak, ističe da ne čude s obzirom na to da ih ni zakon ne prepoznaje i ne klasificira kako treba.
Važnost efektivne međusektorske suradnje
Kroz razgovor o mjerama i klasifikaciji, Lorena Zec rekla mi je da ju zanima dijeli li policija frustraciju specijaliziranih servisa radom pravosuđa kada vidi da se mjere odbijaju ili da se propisuju niske ili uvjetne kazne. Nisam izdržala da pitanje ne proslijedim Matijević.
„Znamo biti frustrirani postupanjima drugih sustava, osobito ako izostanu smislene i primjenjive mjere koje je potrebno napraviti“, kazala je Matijević. Potiče veću odgovornost i suradnju svih sustava u praćenju visokorizičnih počinitelja kao i osnaživanje međusektorske suradnje kao takve. Pritom kazuje da razumije da istražni zatvor neće uvijek biti primjenjivo rješenje, ali smatra da to nisu uvijek ni mjere opreza.
Jedan od najvećih izazova policije je upravo provođenje ogromnog broja mjera opreza. U ovom trenutku aktivno je preko 22000 zaštitnih mjera koje bi policija trebala provoditi, što predstavlja kadrovsko preopterećenje i preopterećenje sustava, tvrdi Matijević.
Još malo problema i neka rješenja
Jačanje pristupa utemeljenog na razumijevanju traume i razumijevanje prisilne kontrole već su dobro detektirani ključni koraci u jačanju sustava zaštite žena od nasilja, a prepoznati su i u ovim razgovorima.
Upravo ova pitanja smatram i pitanjem šire društvene svijesti, zato što razumijevanje prisilne kontrole zahtjeva osvještavanje često prisutnih predrasuda u društvu. A to znači i radu službenika_ica i djelatnika_ica sustava zaštite od nasilja. Matijević je kao preporuku, između ostalog, istaknula i osnivanje odjela za žrtve koji bi, uz policiju, trebalo osnažiti i zaposlenjem psihologinja i socijalnih radnica kako bi pristup zbilja bio usmjeren na žrtvu. Uzimam si slobodu zaključiti da bi se s ovim prijedlogom sve složile jer bi omogućio visokospecijaliziran kadar te pristup u kojem bi dubinsko razumijevanje mehanizama i dinamike nasilja te pristup utemeljen na razumijevanju traume bili standard.
Osim odjela za žrtve, važno je uspostaviti bolji sustav podrške kroz cijeli proces koji žrtva prolazi. Sustav referiranja za žrtve uspostavljen je za punoljetne žrtve kroz Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja kako bi žrtva na jednom mjestu dobila stabilizaciju i informacije o specijaliziranim institucijama i organizacijama. Matijević ističe da ovakav sustav za djecu postoji na razini tri policijske uprave, projektno, a trebalo bi ga uspostaviti kao standard. Isto tako, u razgovoru zaključujemo da bi idealan sustav trebao imati voditelje_ice slučaja koji_e bi koordinirali sve oblike pomoći za žrtvu kako ne bi same lutale složenim pravnim, psihološkim i socijalnim institucijama i procesima.
Probleme detektirane u pitanju zaštitnih mjera moglo bi se, složile smo se sve tri, donekle riješiti sustavom elektroničkog praćenja počinitelja. Takav sustav ne može predstavljati rješenje samo za sebe i moralo bi biti dio šireg, integriranog sustava zaštite, ali bi uvelike mogao pomoći u rješavanju mapiranih poteškoća i poboljšanju sustava zaštite.
U razgovorima sam postavila pitanje snimanja iskaza. Možda sam gledala previše američkih filmova, no tijekom razgovora učinilo mi se da bi snimanje iskaza mogla biti korisna praksa. Kada sam napomenula da bi se snimke mogle koristiti na sudovima kako bi žrtva izbjegla opetovano svjedočenje i retraumatizaciju, Matijević me podsjetila da se iskazi žrtava u policiji ne uzimaju kao dokaz u postupku. Pritom, pita se zašto se policiji vjeruje da može ispitivati osumnjičenog i to se uzima kao dokaz, ali ne i žrtvu iako se upravo kroz ispitivanje žrtve u policiji mogu uočiti posljedice nasilja. Odgovor se može pronaći pretraživanjem, ali ja ću ga ovdje izostaviti i ovo pitanje ostaviti otvorenim za razgovore o pravosuđu.
I konačno, kao jedno od ključnih problema u sustavu policije, ostaje pitanje je kapaciteta. Ovdje prednjače kadrovske problemi.
Matijević ukazuje na to da je zbog velikog broja predmeta, težine problema i velike odgovornosti policijskih službenika_ica sve teže naći ljude koji žele raditi u ovom području kriminaliteta i ovdje je nužno jačanje kapaciteta. U razgovoru sa Zec saznajem da policija kada izlazi na teren redovito ručno zapisuje jer nemaju tablete, a onda po povratku u postaju, prepisuju sve u sustav. Ovi problemi nadilaze naše mogućnosti iznalaženja rješenja i zahtijevaju sustavniji pristup organizacije rada policije od strane MUP-a.
Kad smo kod MUP-a, u razgovoru se uspostavilo da smo kolegica Zec i ja poprilično složne u procjeni da suspenzija nekoliko policajaca u slučaju femicida u Slatini nije rješenje problema. Problem naime nije u par policajaca koji su možda mogli napravit sve unutar svojih kapaciteta.
Problem je u ozbiljnom nedostatku kapaciteta razumjeti problem, osigurati uvjete i osigurati sredstva za podizanje funkcionalnog sustava zaštite od nasilja.
*Ovim tekstom zatvaram poglavlje o jednom dijelu tog sustava, onom policijskom i najavljujem otvaranje drugog, onog pod ingerencijom Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Prvi tekst serijala nalazi se OVDJE.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
