Iako svakodnevno održavaju funkcioniranje grada, prisutnost stranih radnica u javnosti uglavnom je svedena na njihovo radno mjesto. U medije povremeno dospiju priče o nehumanim uvjetima u kojima neke od njih žive, razgovori s onima koji su posao pronašli u Hrvatskoj ili tekstovi o njihovu položaju na tržištu rada. No, puno se rjeđe govori o tome što rade kad završi smjena.
Mali prozor u njihov svakodnevni život pružaju društvene mreže. Na TikToku strane radnice objavljuju trenutke s posla, ali i izvan njega. U tim se objavama mogu vidjeti odlasci u grad, kuhanje jela iz matičnih zemalja i druženja. Ipak, i na prvi pogled vidljivo je koliko se njihov svakodnevni život vrti oko posla jer velik dio objavljenih videa nastaje upravo na radnom mjestu. Koliko im onda vremena uopće ostaje za život izvan posla?
Prosječno pet slobodnih dana u mjesecu imaju strani radnici_e obuhvaćeni_e istraživanjem Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ provedenim na 491 radnika_ica, od kojih su 102 bile žene, u Zagrebu. Za više od trećine njih to je između jednog i četiri slobodna dana, dok tri posto u prethodnom mjesecu nije imalo nijedan slobodan dan.
Iz naše privilegirane pozicije, slobodno vrijeme lako je promatrati kao vrijeme za odmor i zabavu. No, za strane radnike_ce ono često znači puno više. To je vrijeme u kojem mogu učiti hrvatski jezik, otići k liječniku, riješiti administrativne obaveze, upoznati ljude izvan radnog mjesta ili jednostavno imati osjećaj da, osim što u Hrvatskoj rade, u njoj i žive.
Zajednice u dvorištu
Međutim, pitanje nije samo koliko vremena imaju, već i kako ga provode. Prema istraživanju koje je provela Marica Marinović Golubić među stranim radnicima_cama iz Nepala, Indije, Bangladeša, Pakistana i Filipina, većina njih svoje slobodno vrijeme ne provodi u kafićima ili restoranima, već u parkovima, na trgovima, u dvorištima kuća u kojima su smješteni.
U tim prostorima društveni se život uglavnom zatvara unutar migrantskih zajednica. Naime, spominje se da radnici_ce najčešće migriraju u paru, a po dolasku u Hrvatsku uobičajeno je da se povezuju sa svojim sunarodnjacima_kama. Eleonora Nicolaci iz organizacije borders:none koja radi sa stranim radnicima_cama opisala je slično iskustvo, rekavši da oni_e u slobodno vrijeme često borave s ljudima iz svoje države. Kako govori, prema njihovom iskustvu, teško uspostavljaju vezu s lokalnim stanovništvom, a kad to čine, obično se radi o kolegama_cama s posla. Navodi kako upravo tu prazninu borders:none pokušava upotpuniti mentorskim programom u kojem se lokalni volonteri_ke druže sa stranim radnicima_cama.
Druženje s ljudima iz iste zemlje može pružiti osjećaj bliskosti i podrške, ali ne znači nužno da su šire društvene veze lako dostupne. Koliko je usamljenost prisutna među stranim radnicima u Zagrebu, pokazuje ranije spomenuto istraživanje „Zagreb – zdravi dom” Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar” u kojem 30 posto ispitanika_ica izjavilo je da se osjeća usamljeno.
Taj podatak ne govori samo o tome s kim provode slobodno vrijeme, već otvara i pitanje koliko prilika imaju za stvaranje odnosa izvan posla i vlastite zajednice. No, čak i kad slobodno vrijeme postoji, to nije nužno vrijeme kojim one mogu same upravljati. Nicolaci navodi da među stranim radnicama postoji velik interes za učenje jezika, međutim njihovo sudjelovanje i posvećenost otežavaju radne obaveze, rad u smjenama ili nemogućnost dogovora s poslodavcem o određenoj smjeni na dan održavanja tečaja. Nastavlja da je, također, problem što se većina tečajeva održava u Zagrebu, što znači da mnoge strane radnice moraju putovati do mjesta održavanja tečaja, što ih dodatno demotivira.
„Nedvojbeno, manjak slobodnog vremena i umor uzrokovan fizički zahtjevnim i stresnim poslovima znatno otežavaju redovito pohađanje nastave“, zaključuje Nicolaci.
Da radne obveze mogu biti prepreka pri učenju jezika, pokazuje i studija Mapiranje potreba državljana trećih zemalja na području Zagreba iz 2025. godine. U dijelu o međukulturnom učenju navodi se da strani radnici_ce često ne mogu sudjelovati u takvim programima zbog radnih uvjeta. Jedan od sugovornika iz organizacije civilnog društva opisao je iskustvo s vaučerima za strane radnike_ce, istaknuvši da im poslodavci nisu osiguravali vrijeme za pohađanje tečajeva. Time se problem ne svodi samo na dostupnost programa, nego i na mogućnost radnika da ih pohađaju uz postojeće radne obveze.
Osim borbe s umorom i rasporedom, sate izvan posla uvelike definira i održavanje odnosa s obitelji. Takvi se odnosi, kako piše Marinović Golubić, prenose u online sferu. Napominje da je pri radu na istraživanju posebno emotivan bio razgovor s četiri Filipinke koje novac koji zarade u Hrvatskoj šalju svojoj djeci.
Djecu uživo nisu vidjele mjesecima, a takav oblik roditeljstva naziva se mobile phone parenting. U odgoju djece, migrantkinje sudjeluju preko dugih videopoziva i svakodnevnih fotografija, rekonstruirajući tako svoju ulogu majke.
Autorica navodi kako je takav oblik roditeljstva uobičajen za filipinske migrantkinje.
Što nudi Zagreb?
Kako će strani radnici_ce provoditi svoje slobodno vrijeme uvelike ovisi o tome što grad u kojem žive nudi. Istraživanje “Mapiranje potreba državljana trećih zemalja na području grada Zagreba” pokazuje da strani radnici_ce imaju potrebu povezivati se i družiti s lokalnim stanovništvom.
Sudionici_ce istraživanja sportske aktivnosti vide kao oblik integracijskog procesa, a posebno naglašavaju želju da im se ustupe gradski sportski prostori za njihove aktivnosti. Studija kao primjer ističe filipinske košarkaške lige koje traju već treću sezonu, a na koje se pozivaju i hrvatski državljani_ke. Osim toga, povezanost s lokalnim stanovništvom pokušava se ostvariti kroz filipinsko-hrvatske zabave. Takva okupljanja opisuju kao predah od posla, priliku za okupljanje i druženje.
Međutim, istraživanje upozorava da kulturni i sportski programi, premda korisni, često ovise o pojedinačnim inicijativama i projektima što ih ne čini konzistentnima. Službenici_ce iz gradske uprave, također, prepoznaju važnost stvaranja sadržaja izvan središta Zagreba.
“Mi najveće prostore imamo te u biti društvene domove, kako ih nazovemo, u rubnim dijelovima grada. I onda, ako bi se išlo tamo, to bi više možda služilo pripadnicima tih kultura…”, govore u intervju za studiju.
Slično iskustvo ističu iz borders:none. Navode da se većina programa izvodi na hrvatskom jeziku što direktno onemogućava strane radnike_ce da sudjeluju u događajima za širu javnost.
Istraživanje otvara i pitanje koliko su postojeće gradske mogućnosti uopće poznate stranim radnicima_cama. Predstavnici_ce nepalske, filipinske i šrilanske zajednice koji su sudjelovali u studiji nisu bili upoznati s Centrom dobrodošlice, središnjom točkom za informiranje stranih radnika_ca, tražitelja_ca međunarodne zaštite i osoba pod međunarodnom ili privremenom zaštitom. Iako prepoznaju potencijal Centra dobrodošlice, nalaz istraživanja je pokazao da uspostavljanje programa ne jamči da će doprijeti do ljudi kojima je namijenjen.
Rad bez života
Podatak da više od trećine stranih radnika_ca ima tek između jednog i četiri slobodna dana u mjesecu, uz prosjek od svega pet dana, pokazuje da je njihovo vrijeme za odmor svedeno na minimum. Istraživanja i iskustva s terena ocrtavaju začarani krug iscrpljujućeg smjenskog rada i fleksibilnosti koji radnice sprječava u pohađanju tečajeva jezika i korištenja javnih usluga. Posljedično, društveni se život nužno svodi na krugove sunarodnjakinja i obiteljske odnose posredovane ekranima.
Rascjep između gradskih integracijskih mjera i svakodnevice stranih radnica pokazuje da postojanje programa ne znači previše ako radni uvjeti onemogućuju njihovo korištenje. Integracijske mjere u čije provođenje nisu uključeni poslodavci zasad će ostati teško ostvarive za mnoge radnice. One tako ostaju dio grada kojeg služe, ali potpuno izvan njegova društvenog života.
*U idućem tekstu fokus premještamo na tijelo kao krajnje mjesto eksploatacije. Istražujemo prekovremeni rad, prijavu ozljeda i (ne)mogućnost liječenja u sustavu koji testira granice ljudske izdržljivosti.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
