Već 35 godina SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava pruža podršku osobama koje su preživjele obiteljsko, partnersko i seksualno nasilje, ali i kontinuirano radi na stvaranju društva koje nasilje prepoznaje, ne prešućuje i ne opravdava.
Kao feministička organizacija kroz svoj rad povezuju izravnu podršku žrtvama nasilja kroz psihosocijalnu, pravnu i druge oblike pomoći, edukaciju, prevenciju nasilja te zagovaranje društvenih promjena. Kroz programski pravac nazvan ‘Društvo nenasilja’ nastoje osnažiti građanke i građane za prepoznavanje nasilja, reagiranje na njega te pružanje podrške onima koji_e ga doživljavaju.
Povodom obilježavanja 35. obljetnice djelovanja razgovarale smo sa SOSovkama. Odnosno, s dvije trećine Koordinacijskog tima udruge, feministkinjama Tinom Kovačić i Lorenom Zec. Prošle smo kroz početke djelovanja udruge, društvene promjene koje su se događale kroz godine (ili izostale) te smo razgovarale o ulozi medija u prikazu i prevenciji nasilja, s naglaskom na rodno uvjetovano nasilje. A najavile smo i kampanju „35 godina nismo same“ kojom obilježavaju ovu važnu godišnjicu. U koju se i vi možete uključiti!
Kako je započela priča SOS Rijeke i koliko se vaše djelovanje danas razlikuje od samih početaka? Tko i što je obilježilo vaše djelovanje tijekom protekla tri i pol desetljeća?
Da, ove godine slavimo 35 godina postojanja! Udruga je osnovana 1991. godine od strane skupine građanki i građana koji su osjetili potrebu da pomognu i budu podrška onima kojima je ona bila potrebna. Tada je udruga radila kroz metodu SOS linije pomoći i bila dostupna za sve koji su bili u raznim kriznim situacijama, s naglaskom na žrtve nasilja. Protekom godina kroz udrugu je prošlo puno volonterki i volontera, odrađene su tisuće volonterskih sati, ali s promjenama okoline, mijenjala se i udruga. Posebno nas raduje što se u kampanju 35 godina nismo same uključila jedna od osnivačica, Iva Josipović, koja je potanko opisala te prve godine djelovanja udruge. Nećemo vam sada otkrivati detalje, pratite kampanju pa ćete doznati.
Danas je SOS Rijeka feministička nevladina organizacija koja radi sa ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje, ali i s drugim žrtvama i svjedocima kaznenih djela. Besplatno i povjerljivo im pružamo psihološku pomoć, pravno savjetovanje, pratnju na institucije, informiranje o pravima te pomoć u ostvarivanju istih. Osim direktne pomoći žrtvama, želimo biti sigurno mjesto za sve žene u zajednici i pružiti im prostor za druženje, učenje, solidarnost i podršku. Kod nas nema etiketa, sve smo zajedno i sve smo jednake, zajedno kročimo kroz ovaj svijet, zajedno se borimo i ne posustajemo! Zaista nam je teško nabrojiti i izdvojiti tko je sve obilježio naše djelovanje u ovih 35 godina… Toliko divnih članica, volonterki, klijentica, zaposlenica, suradnica, prijateljica – a i poneki prijatelj. Rjeđe, ali ima ih i volimo ih.
Iz perspektive vašeg 35-godišnjeg iskustva, koliko se promijenio odnos društva prema nasilju, žrtvama nasilja, ali i samim mjerama zaštite od nasilja? U kojim su područjima pomaci najvidljiviji, a gdje se i dalje suočavamo s istim problemima?
Mislim da se odnos društva prema nasilju značajno promijenio, ali da moramo biti oprezne kada govorimo o napretku. U posljednjih nekoliko desetljeća rodno uvjetovano nasilje, osobito ono u partnerskim odnosima, postalo je vidljivije u javnom prostoru, postoje specijalizirane organizacije koje pružaju pomoć, razvijeni su određeni mehanizmi zaštite, a promijenio se i zakonodavni okvir. Ono što se nekada smatralo privatnom stvari obitelji danas se, barem načelno, prepoznaje kao društveni problem i pitanje ljudskih prava.
Ipak, važno je razlikovati prepoznavanje problema od njegove stvarne promjene. To što danas više govorimo o nasilju ne znači nužno da ga bolje razumijemo niti da su osobe koje ga preživljavaju u svakodnevnom životu sigurnije. I dalje se susrećemo s propitkivanjem ponašanja žrtava, sumnjom u njihove iskaze i očekivanjem da same pronađu način kako izaći iz nasilnog odnosa.
Često se pitamo zašto žena nije otišla, zašto nije ranije prijavila nasilje ili zašto se vratila nasilniku, umjesto da se pitamo zašto nasilnik bira nasilje, što je u društvu to nasilje i omogućilo te zašto sustav nije uspio osigurati njezinu sigurnost.
Sve se više prepoznaje da nasilje nije samo fizičko, nego može uključivati psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, odnosno različite oblike prisilne kontrole. To je iznimno važno jer nasilje nije samo pojedinačni incident, nego često obrazac ponašanja kojim jedna osoba nastoji uspostaviti moć i kontrolu nad drugom. Ipak, ova promjena u društvenoj svijesti nije uvijek popraćena potrebnim promjenama u zakonima institucijskim protokolima. Na primjer, i dalje imamo ozbiljne probleme u provedbi zaštitnih mjera, međuresornoj suradnji i odgovornosti institucija. Također, nedostupnost sigurnog smještaja, ekonomska ovisnost i nedostatak dugoročne podrške mnogim ženama otežavaju izlazak iz nasilja.
Svima su nam usta puna savjeta za žene da je najvažnije da odu iz nasilnog odnosa, ali sustavno ne promišljamo o tome da je to najopasniji trenutak za ženu, da nasilje ne prestaje odlaskom te da sustavi podrške i skrbi moraju biti usmjereni i osmišljeni baš za taj post-separacijski period.
Uz to, postoje određene dodatno ranjive grupe u društvu koje nam nažalost stalno ispadaju kroz rupe u sustavu, kao što su žene starije životne dobi ili strankinje. Nikako ne smijemo zanemariti ni činjenicu da se, uz određene pomake, istodobno pojavljuju snažne reakcije protiv rodne ravnopravnosti i feminističkih politika. Zato ne bih rekla da napredujemo pravocrtno, odnosno postoje pomaci, ali oni nisu nepovratni. Potrebni su kontinuirani rad, obrazovanje, odgovornost institucija i jasna društvena poruka da nasilje nije privatna stvar i da za njega nema opravdanja.
Koliko je osoba tijekom godina potražilo pomoć i podršku u vašem „Savjetovalištu za žene žrtve partnerskog i seksualnog nasilja“? S kojim izazovima u radu se najviše susrećete i što biste izdvojile kao najveći uspjeh rada u ovom području?
Kao što smo ranije napomenule, SOS Rijeka djeluje od 1991. godine, a kroz godine se razvijala i mijenjala kako bi odgovarala na potrebe osoba koje doživljavaju nasilje te se transformirala u feminističku organizaciju koja radi većinom s osobama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. Možemo reći da iza našeg višedesetljetnog rada stoji velik broj osoba kojima smo pružile psihološku i pravnu pomoć, podršku u kriznim situacijama, informacije o njihovim pravima i pratnju kroz postupke koji mogu biti iznimno teški.
U posljednjih 10 godina naše su stručnjakinje pružile ukupno 7888 pravnih savjetovanja te je 2826 korisnica dobilo psihološku podršku i savjetovanje. Evo samo u prvoj polovici 2026. godine kroz program podrške žrtvama i svjedocima prošlo je 106 osoba kojima je pruženo 430 usluga, a to je samo jedan od programa koji provodimo u Udruzi.
Kada pričamo o izazovima, uvijek zajedno zaključujemo da su nam manji izazov rad sa žrtvama i njihovim traumama, veće prepreke nalazimo u prolasku kroz sustav i institucije, zajedno s našim korisnicama. Dalje, osobe koje preživljavaju nasilje trebaju dostupnu i kontinuiranu podršku, a ne uslugu koja je dostupna samo dok za nju postoje osigurana sredstva. Organizacije civilnog društva često ovise o projektnom financiranju, iako potrebe za pomoći ne prestaju završetkom projekta.
Kada govorim o najvećem uspjehu našeg rada, teško mi je izdvojiti samo jedan. Svakako je važna činjenica da SOS Rijeka postoji toliko dugo i da je uspjela razviti specijalizirane usluge, uključujući psihološku i pravnu podršku osobama koje su preživjele partnersko i seksualno nasilje.
Na kraju, najvažnije je ono što se ne može jednostavno izraziti brojkama: kada osoba koja je dugo živjela u strahu počne ponovno vjerovati vlastitoj procjeni, prepozna da nije kriva za nasilje koje je doživjela i osjeti da ima pravo odlučivati o vlastitom životu.
Naš posao nije donositi odluke umjesto osoba koje nam se obraćaju, nego im pružiti podršku, informacije i prostor u kojem mogu ponovno prepoznati vlastite snage i mogućnosti. Uspjeh je i kada netko prvi put nekome ispriča što mu se događa, kada prepozna nasilje koje je dotad smatrala normalnim ili kada zna da postoji mjesto na koje se može vratiti bez straha od osude.
Važnu ulogu u prevenciji nasilja imaju mediji, no medijsko izvještavanje u nasilju, posebno rodno uvjetovanom nasilju, i dalje uglavnom je obilježeno senzacionalizmom, izostavljanjem konteksta, razgovorima sa susjedima i propitkivanjem osobnog života žrtava. Na jedan slučaj koji je neke od ovih elemenata uključivao ste i nedavno upozorile na vašim mrežama. Koliko takvo izvještavanje pridonosi normalizaciji nasilja i održavanju štetnih mitova o istome? Imamo puno smjernica, natječajnih poziva i pokušaja da se nešto promjeni na tom planu, no mislite li da će do promjene u izvještavanju doći u skorije vrijeme?
Mislim da je ovaj slučaj vrlo ilustrativan za način na koji senzacionalističko izvještavanje može iskriviti razumijevanje nasilja i dodatno viktimizirati osobu koja ga proživljava. Problem nije samo u tome što je naslov napisan tako da privuče klikove, nego i u tome što se izdvajanjem pojedinih detalja, bez ključnog konteksta, čitatelju unaprijed sugerira tko je agresor, a tko žrtva. Ako izvještavamo o nasilju, kontekst je neizostavan, bez takvog pristupa riskiramo da potpuno izgubimo iz vida pitanje moći, ugroženosti i odgovornosti.
Žene koje razmišljaju o prijavljivanju nasilja promatraju kako društvo reagira na druge žene koje su se našle u sličnoj situaciji. Ako vide da se njihovi postupci seciraju, da se njihova privatnost izlaže javnosti i da se njihova reakcija na nasilje koristi za stvaranje senzacije, mogu zaključiti da im prijavljivanje neće donijeti sigurnost, nego dodatnu izloženost i osudu. Zato je odgovorno izvještavanje važno i kao oblik prevencije: ono može ohrabriti traženje pomoći ili, suprotno tome, dodatno učvrstiti šutnju i nepovjerenje.
Imamo smjernice za izvještavanje o nasilju, imamo stručna znanja i imamo organizacije koje godinama upozoravaju na štetne medijske prakse. Problem je u tome što se etička načela često povlače pred logikom klikova i tržišne utrke za pažnjom. Ne mislim da će se promjena dogoditi sama od sebe, ali vjerujem da je moguća ako postoji stvarna odgovornost uredništava, sustavna edukacija novinara i novinarki te jasna reakcija kada se zanemare dostojanstvo, privatnost i sigurnost osoba koje su preživjele nasilje. Pritom ne smijemo svu odgovornost prebaciti na novinare i novinarke kao pojedince. Uredništva odlučuju o naslovima, izboru informacija i načinu na koji će priča biti predstavljena. Medijske kuće moraju prepoznati da javni interes nije isto što i javna znatiželja. To što će neki naslov izazvati bijes i velik broj klikova ne znači da javnost na taj način dobiva kvalitetnu informaciju.
Voljela bih da se u izvještavanju o nasilju počnemo manje baviti time kako je žena reagirala i zašto nije napravila ovo ili ono, a više time što se događalo prije toga, postoji li obrazac nasilja, jesu li institucije reagirale i što je potrebno učiniti da bi osoba bila sigurna te najvažnije, ako mi dozvolite malo cinizma – zašto je taj nasilnik odabrao biti u toj vezi i odabrao biti nasilan prema toj ženi, ako mu toliko smeta – zašto nije otišao.
Uz kontinuirano pružanje podrške žrtvama nasilja i osvještavanje društva o istome, pred vama su i novi planovi povodom 35. obljetnice djelovanja udruge. Naime, pripremate kampanju „35 godina nismo same“, kojom želite prikupiti sredstva za uređenje novog prostora. O kakvom je prostoru riječ? Kako je nastala ideja za kampanju i što znači njen slogan? Kako se možemo uključiti i koliko će kampanja trajati?
Tako je, glavna nit vodilja kampanje je potraga za adekvatnijim prostorom i zato je jedna od oznaka kojom se koristimo #kvadratpločica, nastala iz interne šale. Ali kad je o prostoru riječ, više nam nije do šale jer je situacija zabrinjavajuća. Prostor u kojem smo trenutno nema, nažalost, dovoljno mjesta za zasebne urede, stolove, ormare, ali ono što nam najteže pada je to što nema dovoljno mjesta niti za savjetovanje.
SOS Rijeka je jedina udruga u Primorsko-goranskoj županiji koja pruža specijaliziranu podršku žrtvama seksualnog nasilja i voljele bismo osigurati adekvatan i siguran prostor za savjetovanje osoba koje nam se obrate. Trenutno se psihologinje moraju dogovarati kad će koja koristiti prostor Savjetovališta jer su njih dvije, a prostor je samo jedan! Kada bi imale prostornih mogućnosti, mogle bi primiti još žena u Savjetovalište i to je ono što nas najviše boli. Sljedeće će nam se godine jedna od pravnica doseliti u Rijeku i zaista ne znamo gdje ćemo je smjestiti. Također, naš telefon stalno zvoni što ometa one među nama koje pišu projektne prijave i jednostavno rečeno – zaista nam treba adekvatan prostor. O financijskom aspektu da i ne govorimo. Trenutno smo kod privatnog iznajmljivača koji je super, ali ta cijena najma je za nas previsoka.
I tu dolazimo do kampanje. Još ne znamo kad ćemo i kako pronaći novi prostor, ali sigurne smo da će za njegovo uređenje trebati uložiti mnogo novaca, puno više no što imamo. Razmišljajući kako riješiti ovaj problem, zaključile smo da se trebamo okrenuti onome što imamo – našoj divnoj i podržavajućoj zajednici. Trideset i pet godina nismo same pa se nadamo da nećemo biti ni sada.
U kampanju se možete uključiti na dva načina: tako da podijelite informacije o kampanji na vašim društvenim mrežama kako bi što više ljudi saznalo za nju i/ili tako da donirate za SOS Rijeka #kvadratpločica. To može biti iznos koji same_i odaberete ili možete dati donaciju koja je povezana s nekim od proizvoda i usluga koje su nam naši podržavatelji i podržavateljice ponudili_e.
Ima zaista svega: bonova za masažu, kazališnih ulaznica, vina, noćenja u apartmanima, privatnih DJ radionica i još mnogo toga. Možete izabrati što želite, a istovremeno razveseliti sebe i nas! Kampanja traje od 27. listopada do 23. studenog, u nju se uključilo 31 podržavatelj_ica, a sve je detaljno navedeno na našoj web stranici.
I za kraj… postoji li neka priča, susret ili trenutak koji vam je posebno ostao u sjećanju kroz vaših 35 godina i koji najbolje govori o važnosti postojanja SOS Rijeke?
Tina: Svakodnevno, za mene je to trenutak kada Lorena završi susret s klijenticom, vrati se u zajednički prostor i kaže: “Slušajte me sad sve! Bila sam sa ženom, napravit ćemo to i to. Možda ćemo biti u problemima, ali moramo joj pomoći. Idem odmah pisati dopis!”. Tada znam da radimo nešto dobro. A s obzirom na to da sam ja zadužena za vođenje ureda, kao dokaz važnosti, ali i kvalitete našeg rada vidim to što nas je trenutno osam u timu. Velika je to brojka koju mnoge udruge nažalost teško dostižu, iako isto rade kvalitetno. Boginje su nas pomazile pa nas je trenutno toliko, a u budućnosti se nadam da će nas biti i više. Jer mi ne idemo nigdje – osim u novi prostor.
Lorena: Nakon svih ovih godina, iskustva, edukacija, priča, izazova i frustracija, ja (još uvijek) čvrsto vjerujem da će ženska solidarnost i ženske grupe spasiti svijet, i to je ono što uvijek ostane negdje u meni.
Motivira me kada vidim korisnice koje se vraćaju kao volonterke, kada vidim žene koje su doživjele grozne traume kako žele pomoći drugim ženama, kada vidim žene s kojima smo prolazile najteže životne priče kako se na društvenim mrežama svađaju s mizoginim šovinistima…
Ali i kada dođem ujutro u ured i vidim moje divne kolegice, kada imamo naša udružna okupljanja, naše Ženske kružnice, kada moja kćer želi doći u udrugu i pomagati i popločavati (#kvadratpločica) put SOS Rijeke u budućnosti… Tada znam da radimo razliku.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
