Obrazac 18a, potvrda o zdravstvenom stanju i cjepnom statusu obvezan je zdravstveni dokument koje državljanke trećih zemalja trebaju priložiti kad prvi put dolaze u Republiku Hrvatsku zbog rada. Obrazac sadrži podatke liječi li se osoba trenutno od tuberkuloze, RTG nalaz prsnog koša, nalaz kultivacije stolice i identifikacije bakterija Salmonella Typhi te Salmonella Paratyphi A, B i C, kao i podatke o cjepnom statusu. To su možda i jedini doticaj sa zdravstvenim sustavom za dio stranih radnika_ca. Pregled nužan za izdavanje radne dozvole izvodi liječnik_ca u matičnoj zemlji, nakon čega se uz ostalu dokumentaciju, dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova koje odlučuje o statusu pojedine osobe.
Istraživanje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “dr. Andrija Štampar” provedeno među 491 stranim radnikom_com, od čega je bilo 102 žene, pokazalo je da samo 40 posto žena ima izabranog liječnika_cu obiteljske medicine u Zagrebu.
Na razini cijele zemlje, podatci koje je Faktograf dobio od HZZO-a pokazuju da 86 tisuća stranih državljana_ki nema odabranog liječnika_cu. Situacija je na specijalističkom planu još i gora, sedam posto žena ima odabranog stomatologa_inju, a njih samo pet posto odabranog ginekologa_nju.
Iako određeni podatci postoje, sustavno praćenje ovog problema gotovo je nemoguće zato što HZZO, kako su potvrdili za Libelu, ne vodi posebnu evidenciju osiguranika_ca hrvatskih državljana_ki i posebnu evidenciju osiguranika_ca stranaca_kinja koji su osigurani na temelju radnog odnosa, već se ona vodi po osnovama osiguranja.
Vodeći se navedenim, nameće se pitanje kako je moguće da sustav koji postavlja stroge uvjete ulaska istovremeno dopušta da deseci tisuća stranih radnika_ca unutar hrvatskih granica ostanu zdravstveno nevidljivi i prepušteni sami sebi kad im zatreba zdravstvena zaštita?
Zdravstvena prava s uvjetima i ograničenjima
Pravo stranih radnika i radnica na zdravstvenu zaštitu uređeno je s nekoliko zakona. Članak 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje da pravo na osiguranje imaju i državljani_ke trećih zemalja s odobrenim privremenim boravkom u Hrvatskoj na temelju radnog odnosa, uz zakonom propisane uvjete. Članak 7. stavak 1. točka 1. istog zakona propisuje obvezno zdravstveno osiguranje za osobe zaposlene u Hrvatskoj.
Gubitak posla može utjecati na zdravstveno osiguranje stranih radnika i radnica jer je ono povezano s osnovom osiguranja. Članak 17. stavci 3. i 4. Pravilnika o reguliranju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju propisuju da osobe kojima prestane status osiguranika_ce mogu zadržati prava iz zdravstvenog osiguranja još najviše 30 dana, pod uvjetom da imaju reguliran pravni status u Hrvatskoj. Za državljane_ke trećih zemalja to pravo povezano je s dozvolom za boravak i rad na temelju koje su prethodno stekli status osiguranika.
Zdravstvena zaštita žena uređena je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju. Prema članku 19. spomenutog Zakona, osiguranim ženama Zavod u cijelosti plaća preglede koji obuhvaćaju preventivnu zaštitu žena, zaštitu povezanu uz praćenje trudnoće i poroda te zdravstvenu zaštitu povezanu uz potpomognutu oplodnju. Strane radnice uključene u sustav obveznog zdravstvenog osiguranja ta prava ostvaruju pod istim uvjetima koji vrijede za osigurane državljane_ke Republike Hrvatske.
Iako zakoni jasno uređuju pravo stranih radnika_ca na zdravstveno osiguranje, ostvarivanje istih u praksi često ne teče glatko. Luka Kos, pravnik Centra za mirovne studije, naglašava da je pravo na zdravstvenu zaštitu povezano s reguliranjem boravka.
“Iako se posljednjim izmjenama zakona olakšala promjena poslodavca, MUP je zadržao brojne odredbe zakona temeljem kojih se migrantskim radnicima može oduzeti dozvola te bilo kakva daljnja mogućnost reguliranja boravka. Umjesto da zakon omogući ponovno reguliranje boravka radnicama kojima je dozvola istekla ili postala nevažeća zbog okolnosti izvan njihove krivnje i/ili kontrole, Hrvatska takve radnice odlučuje kažnjavati te prepuštati crnom tržištu koje učestalo čini nevidljivim sve one druge posljedica takvog rada”, govori Kos.
Nastavlja da strane radnice o tome trebaju razmišljati povrh tipičnih problema vezanih uz bolovanje poput činjenice da je stranim radnicama odlazak liječniku_ci teži nego većini nas, zatim isplata manjeg iznosa plaće za dane provedene na bolovanju te svi oni izazovi iznošenja trudnoće u situaciji prekarnog rada na ugovor na određeno vrijeme. Dodaje da pravni mehanizmi zaštite od otkaza ugovora postoje, međutim isti zakazuju ako ih ne prate pravni mehanizmi koji bi omogućili reguliranje boravka radnicama koje su ostale bez dozvole boravka uslijed okolnosti izvan njihove krivnje i/ili kontrole.
“Tako, primjerice, osobe koje su doživjele ozbiljne ozljede na radu uslijed kojih im je onemogućen ili znatno otežan daljnji rad ne mogu regulirati svoj boravak ako su prethodno ostale bez dozvole za boravak i rad. Štoviše, od takvih osoba hrvatski zakon očekuje da odmah napuste teritorij Hrvatske i Europske unije”, objašnjava Kos.
Zaključuje da su u Centru za mirovne studije više puta zahtijevali uvođenje mogućnosti reguliranja boravka za sve one osobe kojima je dozvola istekla ili postala nevažeća zbog okolnosti koje su bile izvan njihove kontrole ili krivlje.
Pravo na pregled bez publike
No, što se događa kada strani radnici_ce doista zatrebaju liječničku pomoć? Zrinka Huđek-Leskovar, dr. med., specijalistica obiteljske medicine i predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), za Libelu ističe da je jezična barijera jedan od najvećih izazova u radu s ovom skupinom pacijenata.
„Velik broj stranih radnika_ca koji dolaze u naše ordinacije ne govori hrvatski, a značajan dio njih ne govori ni engleski jezik. U takvim okolnostima liječnici_ce i medicinske sestre prisiljeni su snalaziti se na različite načine, koristeći aplikacije za automatsko prevođenje poput Google Translatea, sporazumijevanje gestama ili pomoć osoba koje dolaze u pratnji pacijenata. Međutim, takav način komunikacije ne može biti odgovarajuća zamjena za pouzdano medicinsko prevođenje”, objašnjava Huđek-Leskovar.
Nastavlja da je za kvalitetno i sigurno liječenje potrebno detaljno uzeti anamnezu, odnosno saznati koje pacijent_ica tegobe ima, od kojih je bolesti prije bolovao_la, koje lijekove uzima te ima li alergije, osobito alergije na lijekove.
“Problem je dodatno izražen jer strani radnici_ce često dolaze bez prethodne medicinske dokumentacije, a liječnici nemaju pouzdane informacije ni o njihovu cijepnom statusu. Bez tih podataka povećava se rizik od pogrešaka u dijagnostici i liječenju”, ističe.
O problemu jezične barijere, KoHOM je govorio još 2024. kad su od institucija tražili hitno i sustavno rješavanje problema jezika pri pružanju zdravstvene zaštite za strane radnike_ce. KoHOM je tad predlagao uspostavljanje nacionalne, 24-sata dostupne prevoditeljske službe koja bi liječnicima_cama omogućila pristup prevoditeljima_cama koji govore matični jezik pojedinog stranog radnika_ce. Ideja o prevoditeljskoj službi došla je iz primjera Velika Britanije gdje zdravstveni djelatnici_ce mogu dobiti prevoditeljsku podršku, a identifikacijski broj pojedinog prevoditelja_ice se zapisuje u medicinsku dokumentaciju.
“Takav sustav omogućio bi sigurniju komunikaciju, kvalitetnije liječenje, zaštitu prava pacijenata i veću pravnu sigurnost zdravstvenih djelatnika. Riječ je o organizacijskom problemu zdravstvenog sustava koji zahtijeva institucionalno rješenje.”, zaključuje Huđek-Leskovar.
Iz KoHOM-a navode da jezična barijera nije jedini problem s kojim se susreću. Navode da nemaju podatke o tome koliko često strane radnice, zbog straha od poslodavca, gubitka prihoda ili gubitka radne dozvole, traže da im se bolovanje uopće ne otvori ili zaključi prije nego što su se oporavile. Objašnjava da se bolovanje stranim radnicama utvrđuje po jednakim medicinskim kriterijima i smjernicama kao i hrvatskim radnicima_cama. Ipak, upozoravaju na problem zaštite privatnosti stranih radnika_ca.
“Naime, zabilježeni su slučajevi u kojima su poslodavci inzistirali na tome da budu prisutni tijekom liječničkog pregleda svojih zaposlenika, često pod izlikom da im trebaju prevoditi. Takva praksa za nas je neprihvatljiva. Svaki pacijent_ica, neovisno o državljanstvu, ima pravo na privatnost, povjerljivost medicinskih podataka i razgovor s liječnikom_com bez prisutnosti poslodavca. Prisutnost poslodavca može ozbiljno ograničiti slobodu pacijenta_ice da govori o svojim zdravstvenim problemima, osobito ako su oni povezani s uvjetima rada, ozljedama ili odnosom prema zaposlenicima”, objašnjava Huđek – Leskovar.
Dodaje da su tada javno upozorili na slučaj liječnice koja se nakon što nije dopustila prisutnost poslodavca tijekom pregleda stranog radnika i upozorila na jezičnu barijeru, suočila s optužbom za rasizam. Zaključuju da takvo ponašanje smatraju nedopustivim zato što se osobama, bez obzira na državljanstvo, trebaju omogućiti pregledi bez takvih pritisaka.
O iskustvima stranih radnica s ginekološkom skrbi i praćenjem trudnoće KoHOM ne može govoriti na temelju vlastitih podataka. Ta je skrb u nadležnosti izabranih ginekologa_inja, kao i utvrđivanje privremene nesposobnosti za rad zbog komplikacija u trudnoći. No, podatak iz istraživanja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar” da je ginekologa odabralo samo pet posto ispitanih stranih radnica otvara pitanje koliko njih uopće ima pristup kontinuiranoj ginekološkoj skrbi.
Radna dozvola kao sredstvo kontrole
Položaj stranih radnika_ca na tržištu rada dodatno otežava mogućnost zaštite njihovih prava. Krešimir Zovak iz Novog sindikata upozorava da su strani radnici_ce često u situaciji u kojoj si ne mogu priuštiti sukob s poslodavcem jer bi to moglo značiti gubitak zaposlenja, a posljedično i ugrožavanje njihova boravišnog statusa. Dodatnu prepreku predstavlja i netransparentna i komplicirana procedura promjene poslodavca.
„Imali smo više slučajeva u kojima su radnici_ce ostali bez svojih dozvola za boravak i rad jer im je poslodavac lažno tvrdio da je odradio sve potrebne korake, a u stvarnosti to nije učinio. Smatramo da stranim radnicima_cama treba olakšati promjenu poslodavca, omogućiti im da u svakom trenutku imaju uvid u status svojih zahtjeva za izdavanjem ili obnavljanjem radne dozvole”, navodi Zovak.
U sindikatu kao neke od problema s kojima su se susretali izdvajaju neisplatu plaća, nepoštivanje dogovorenog radnog vremena i proizvoljne novčane kazne koje se radnicima odbijaju od plaće. Kao primjer neisplate plaća navode slučaj nepalskih dostavljača kojima poslodavac, odnosno agregator, dva mjeseca nije isplatio plaće. Upozoravaju i da nedostatak integracijskih politika te kulturna i socijalna isključenost dodatno otežavaju položaj stranih radnika_ca i ostvarivanje njihovih prava.
U takvim okolnostima traženje liječničke pomoći ili otvaranje bolovanja može biti povezano i sa strahom od posljedica za radni i boravišni status. Iako sindikat ne raspolaže podacima o tome odgađaju li radnici_ce zbog toga odlazak liječniku ili izbjegavaju bolovanje, njihova iskustva ukazuju na širi problem. Radnici_ce koji ovise o poslodavcu u pogledu zaposlenja i boravišnog statusa mogu se teško odlučiti suprotstaviti mu se čak i kada su im ugrožena osnovna prava.
Hrvatska ih treba. Može li se pobrinuti za njih?
Slučaj zdravstvenog sustava za strane radnike_ce u Hrvatskoj još je jedan dokaz da kruti granični režimi iznutra trule preko tuđih leđa. Nepostojanje institucionalnog odgovora na jezičnu barijeru i potrebe liječnika_ca pokazuju koliko je malo učinjeno da se formalno dostupna prava pretoče u stvarno dostupnu skrb.
Od radnika_ca se prije dolaska traži detaljna dokumentacija o zdravstvenom i cjepnom statusu, međutim kad se jednom pređe granica, doima se kao da je Obrazac 18a često jedini doticaj sa zdravstvenim sustavom. Takvu situaciju dodatno utvrđuje nedostatak informacija i nesigurne radne i boravišne dozvole.
Za strane radnice pritom je važno i pitanje zdravstvenih potreba koje proizlaze iz njihovog roda. Ginekološka skrb, kontracepcija, trudnoća i oporavak nakon poroda ne mogu biti sporedna pitanja zdravstvenog sustava. Ako su im te usluge teško dostupne, njihova se nesigurnost ne zaustavlja na radnom mjestu, već ulazi i u najintimnije dijelove njihova života.
Državu je ponekad potrebno podsjetiti da osobe koje je pozvala da dođu raditi u Hrvatsku, kao i sektori koji uvelike ovise o njihovu radu, zaslužuju biti prihvaćene kao dio društva i imati mogućnost dostojanstvenog života. A dostojanstven život podrazumijeva i pristup zdravstvenoj zaštiti. Strani radnici_ce nisu roba koju se naručuje kada nedostaje radne snage, a zatim prepušta samima sebi. Uostalom, nije pristojno pozvati nekoga k sebi, a pritom se ne pobrinuti za nju, zar ne?
*U idućem tekstu fokus premještamo na institucije koje bi trebale štititi strane radnice. Istražujemo što se događa kada prijave neisplaćene plaće, prekovremeni rad, diskriminaciju ili uznemiravanje, kome se mogu obratiti, tko reagira i tko ih štiti kada sustav zakaže.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
Prvi tekst serijala se nalazi OVDJE, drugi OVDJE, a treći možete pročitati OVDJE.
